Sve moje ja: Kako sam naučila živjeti s poremećajem ličnosti?

Do svoje 40. godine Melanie Goodwin nije se sjećala svog života prije 16. godine. Tad se zbila obiteljska tragedija koja je kod Melanie pokrenula kataklizmičku psihološku promjenu. Odjednom je postala svjesna svih svojih ličnosti i barijera među njima koje su se počele urušavati. Sve te ličnosti su bile ona, Melanie, ali u različitim životnim dobima.

- Život s disocijativnim poremećajem osobnosti može biti pakao. To je raspad osobne svakodnevice koju ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Izgubi se osjećaj samog sebe - objašnjava Goodwin za Independent.

Za Goodwin saznanje za ostale ličnost je bio šokantan. Kako da ih sve dovede u nekakav red i vodi, koliko - toliko, normalan život? 

Zašto se pojavljuje disocijativni poremećaj osobnosti?

Danas Goodwin ide na terapije u Pottergate centar za disocijativne traume u Norwichu. Centar vodi Remy Aquarone, analitičar i psihoterapeut, nekadašnji direktor Međunarodnog društva za proučavanje traume i disocijativnog poremećaja. U svojoj karijeri, koja traje preko 30 godina, Aquarone je radio sa stotinama ljudi s disocijativnim poremećajem višestruke ličnosti.

- U većini slučajeva ti ljudi su proživjeli traume u djetinjstvu kao što su zanemarivanje i zlostavljanje, od kojih je velika većina započela u ranom djetinjstvu, prije pete godine - objašnjava Aquarone.

Kako bi se nosili s tim traumatičnim okolnostima, u teoriji dijete se počinje "ograđivati" - svoju osobnost dijeli na više dijelova. Jedna osobnost proživljava zlostavljanje i njegov užasan psihički i fizički utjecaj, a drugi dio živi ostatak života. Ili, može jedna ličnost trpjeti zlostavljanje, druga ličnost "upravlja" tijelom da se vrati u svoju spavaću sobu, i treća koja ide ujutro u kuhinju na doručak. Ako zlostavljanje traje dugi niz godina, i ako se pojavljuju različiti scenariji i ljudi koji ih zlostavljaju, ličnosti se i dalje mogu razdvajati na sve manje dijelove. 

Disocijacija, ograđivanje od događaja, je faktor zahvaljujući kojemu dijete nastavlja sa svojim životom. 

- To je krajnji sustav prilagodbe. On upotrebljava nesvjesni dio vas kako bi prilagodio način razmišljanja i kako bi dijete pronašlo neku sigurnost u svojoj okolini - priča Aquarone.

- Ako ste u potpuno nemogućoj situaciji, ogradite se od lošeg kako biste preživjeli. Trauma vas može zamrznuti u vremenu. A kad trauma traje godinama, događa se puno malih zamrzavanja u svim mogućim situacijama - prepričava Goodwin.

Aquaron objašnjava da se disocijativni poremećaj ličnosti ili poremećaj identiteta neće dogoditi svakom djetetu koje je proživjelo traumu, on se javlja kad u djetetovoj okolini nema normalnog odnosa s odraslom osobom s kojom se može povezati. 

Ljudi s ovim poremećajem su djeca bez roditeljske ljubavi

U psihologiji, povezivanje ima točno određeno značenje, a definira vezu između bebe i odrasle osobe koja se za nju brine emotivno i fizički, učeći ju kako upravljati svojim emotivnim i socijalnim odgovorima na poticaje iz okoline. Bez te veze koja je uništena zlostavljanjem ili zanemarivanjem - dijete koje proživljava traumu je ostavljeno da se samo brine za sebe.

- Iskustvo koje mi, ljudi s disocijativnim poremećajem osobnosti, nemamo iz ranog djetinjstva je oslonac i pomoć odrasle osobe u učenju kako se ponašati i živjeti - objašnjava Goodwin.

- Djeca koja razviju sigurne veze sa svojim roditeljima uglavnom se u životu lakše nose sa svim nedaćama. Njihove socijalne veze su jače, lakše se nose s problemima, više zarađuju i uspješniji su u borbi za sebe - objašnjava psihologica Wendy Johnson.

- Bez jedinstvenog osjećaja sebe kojeg donosi stabilnost i emotivne veze s obitelji, razdvojeni identiteti mogu utjecati na nečiju osobnost. Melanie ima anoreksični dio i dio koji je dvaput pokušao samoubojstvo kad su se barijere između osobnosti počele rušiti jer joj je to bilo nepodnošljivo. Njezina trogodišnja ličnost je jako plašljiva i zamrzne se u situacijama koje ju podsjećaju na prošle traume, kao što je hod muškarca ili muški parfem. S druge strane, šesnaestogodišnjakinja voli flertovati s ljudima oko sebe - kaže Aquarone.

Život proživljen napola

Budući da sjećanja jedne ličnosti nisu uvijek dostupne drugim ličnostima, neki ljudi s disocijativnim poremećajem "gube" jako puno vremena - često se osjećaju kao da skaču po dva, tri tjedna unaprijed.

- Neki ljudi imaju aferu. Mislim, to nisu prave afere budući da se ne sjećaju da su u braku - kaže Goodwin, za koju je najveći problem što ne može složiti tijek događaja u svojem životu.

- Kao djeca, rodite se i imate neku vremensku liniju na koju smještate sve što se događa i koja prolazi kroz cijelo vaše biće. Ako je vaš ličnost fragmentirana, nemate tu vremensku liniju. Ja znam da sam se udala, ali moja dominantna ličnost je bila sa strane i gledala što se događa, a nije bila angažirana - objašnjava Goodwin.

Koncept pravog sebe

- Sjećate se Sandy iz Briljantina, koja usred filma prestaje biti dobrica, oblači kožne hlače, stavlja šminku i postaje frajerica?  To je samo jedan od primjera mijenjanja ponašanja dizajniranih da bi se dobila potvrda vršnjaka i da bi se osjećali prihvaćenim u društvu. Slučaj Sandy koristili su za primjer "pravog sebe" u istraživanju psihologinja Nine Strohminger i kolege s Yalea.

- Na drugu stranu zamislite čovjeka koji je jako pobožan, a ima homoseksualne porive. Njegova vjera mu zabranjuje da se ponaša u skladu sa svojim porivima pa se svaki dan bori s njima. Tko je prava ličnost? Je li to ličnost koja se odupire homoseksualnim sklonostima ili je to ličnost koja ih proživljava? - pita se Strohminger.

- Odgovor je da to ovisi o tome koga se pita. Ako pitate liberale, odgovorit će da je prava ličnost ona koja osjeća homoseksualne sklonosti, ali ako pitate konzervativce odgovor će biti da je prava ličnost ona koja se odupire - nastavlja Strohminger.

Moralnost kao dio osobnosti

Nina Strohminger smatra da je dio ličnosti i čovjekov moral. Ona drži da je ponašanje fundamentalno kod čovjekove osobnosti. U eksperimentima koje je provodila provjeravala je kod ljudi s Alzheimerovom bolesti kako njihove obitelji poimaju te ljude kad izgube svoja sjećanja i obrasce ponašanja. Ispitanici, obitelji ljudi s Alzheimerovom bolesti, su većinom odgovorili da su njihovi voljeni postali drugačiji kad im se promijenio osjećaj za moral, a ne kad su izgubili pamćenje.

- Moje ličnosti imaju različit smisao za moral, ali smatram da je to posljedica različitih životnih iskustva koje su ličnosti imale - zaključuje Goodwin.

Melaniena borba

- Prije otprilike četiri godine dijelovi moje ličnosti počeli su se preklapati, zidovi su počeli padati. Otprilike tada sam u knjižnici u kojoj sam radila naišla na knjigu Stado autorice Joan Frances Casey u kojoj je opisala svoj život s disocijativnim poremećajem ličnosti. Jedno jutro sam pitala svojeg muža s kojim sam već 20 godina što on misli o tome, na što je odgovorio da to ima smisla. Prepričao mi je anegdotu s kavama, u kojoj jedno jutro jedva dočekam kavu, a drugo mu kažem da sam alergična na nju. Objasnio mi je da već godinama ne zna što da misli i da zapravo nikad nije shvaćao te moje promjene, na primjer oko kave - prepričava Goodwin.

Zapravo je zapanjujuće da njezin muž 20 godina nije posumnjao da nešto nije u redu, ali Goodwin to objašnjava s tim da je njezina dominantna ličnost žena od trideset godina koja je majka, žena i zaposlenica. Za razliku od nekih ljudi koji pate od disocijativnog poremećaja, Melanie smatra da je ona, odrasla žena, dominantna ličnost, a da se ostale ličnosti pojavljuju kao one druge ličnosti, stvorene traumom. 

Danas, nakon nebrojeno mnogo terapija, Melanie je direktor Prve osobe u pluralu, udruge koja promiče znanje od disocijativnom poremećaju ličnosti te je nedavno, zajedno s dr. Aquaroneom, organizirala prvu konferenciju na kojoj se raspravljalo o načinima na koje se može pomoći ljudima da se dijagnosticira i liječi poremećaj. Na konferenciji su bili mnogi doktori opće prakse, ali i privatni doktori, psiholozi i pedagozi. Uz konferencije i edukacije, Melaniein posao uključuje i česte razgovore s psiholozima, psihijatrima, liječnicima opće prakse i skrbnicima, koje upoznaje s disocijativnim poremećajem.

- Tek danas, 10 godina nakon što su se zidovi među mojim ličnostima srušili, mogu živjeti život koji se ne bazira na samim osnovama funkcioniranja. Moja dominantna ličnost, ja, sam slušala svoje druge ličnosti i njihove priče i doživljaje, i tek nedavno su te sve ličnosti počele dijeliti život dominantne ličnosti zajedno - objašnjava Goodwin. 

- U nekim trenucima sam morala pustiti šesnaestogodišnju ličnost da oblači moje tijelo i da na posao idem biciklom, jer ona ne vozi. Ali, kompromisima sam došla do podjele da odrasla osoba radi, šesnaestogodišnjakinja je glavna ujutro i navečer, trogodišnja ličnost gleda Teletubbies i igra se s medvjedićima navečer, a da stara šezdesetogodišnjakinja sjedi kod psihijatra i prepričava što nam se sve događa kod njega - nastavlja Goodwin.

- Sad su sve moje ličnosti sa mnom, ali dijelimo jedan život, jednu vremensku liniju. Nismo jedna, ali se slažemo da živimo zajedno u harmoniji, što uglavnom dobro funkcionira - zaključuje Goodwin.