Ivica: Janica je mogla biti Bog, no izabrala je ipak biti smrtnik

Ivica Kostelić gostovao je danas na N1 u emisiji Veto Sanjina Španovića. Najbolji hrvatski skijaš u povijesti pričao je o mogućem nastupu na još jednim Igrama, kraju karijere, Janici...

Hoćemo li gledati Ivicu Kostelića na idućim Olimpijskim igrama, a samim time i iduće sezone?

- Sigurno da su olimpijske igre motiv za svakog sportaša, ja sam bio na njih nekoliko, imao sam uspjeha, eventualno bih odlazio na OI radi borbe za odličja, a mislim da to nije realno zbog stanja u kakvom s nalazim i teško da ću otići na Olimpijske igre. Ali, nikad ne reci nikad.

Koliko vam je teško reći da je kraj?

- Od svega što je lijepo se teško oprostiti. Ja nisam radio ništa drugo u životu osim skijanja, bio je to jedan dugačak put, na kraju kojeg sam sada. Nije lako, kao da se opraštate od dugogodišnjeg prijatelja. U određenom smislu skijanje sam ja, mi smo toliko isprepleteni i uvijek je to u meni bilo duboko usađeno. Na neki način je to prekid dugačkog putovanja s kojim sam se stopio.

Je li vam teško govoriti o svemu ovome oko kraja karijere?

- Nije teško govoriti, teže je o tome govoriti suvislo, to je jedna dugačka tema u kojoj smo puno toga prošli.

Biste li ponovno prošli sve ovo ponovno?

- Prošao bih sve to, svaki čovjek treba pratiti svoj put. Neki putevi imaju srca, a neki nemaju. Ako je to ono što ste odabrali i voljeli, to će vas ispuniti i ne govorim tu samo o rezultatima.

Što biste napravili kada bi vaši sinovi rekli da žele u skijanje i proći sve što ste vi prošli?

- Ali oni ne bi trebali proći put koji smo mi prošli jer će imati danas puno bolje uvjete. Na neki način je to i ostavština obitelji Kostelić. Što god oni odabrali, pa bilo to i skijanje, neka bude što manje ozljeda. Podupro bih svakoga tko želi ići tim putem.

Nikad niste rekli to je moja posljednja utrka. Bojite li se kraja karijere ili se bojite nečeg novog?

- Ima nešto u tome jer to je nešto novo za mene premda se ne bojim novih iskustava. To je izlazak iz jedne rutine koja je trajala cijeli život i nadam se da ću tu rutinu prenijeti na neko drugo polje aktivnosti gdje se vidim u budućnosti. Posvetit ću se svojoj obitelji, od nečeg se mora i živjeti i moram imati neki posao, nadam se da ću s nekom savjetničkom ulogom u Savezu moći pomoći novim generacijama.

Hoćemo li vas ikada više vidjeti na startu utrke Svjetskog kupa?

- Ne znam. Najljepše je nestati odjednom, bez puno pompe, ali ja to ne mogu sada. Može biti da mi je plan da nikada ne kažem zbogom i da je to bila posljednja utrka, a da se ona dogodila.

Mislite li da ste imali izgubljeno djetinjstvo?

- Ja sam imao prekrasno djetinjstvo. Gledajući oko sebe bio sam u privilegiranom položaju jer sam bio stalno u prirodi, otkrivao samog sebe, pomicao svoje granice dok mnogi vršnjaci nisu to mogli. Svakako da je takav način odrastanja pomalo neortodoksan iz takve, svakodnevne perspektive to je ipak bilo prekrasno djetinjstvo i ne bih se mijenjao za svakodnevni put.

Jeste li po toj logici asocijalna i zatvorena osoba?

- Kad prolazite kroz tu skijašku pripremu, vi ste daleko od kuće na mjestima koja nisu bogata ikakvim socijalnim životima. Jednom sam bio na ledenjaku 46 dana bez puštanja u dolinu i to bez televizora. Kratio sam vrijeme na druge načine, crtao stripove, čitao knjige i istraživao okolo ledenjaka kada bi se žicare zatvorile. U takvom okruženju ste izolirani u svijetu i lako možete postati asocijalna osoba. Zato smo Janica i ja toliko vezani jer smo provodili toliko vremena zajedno.

Lada kao auto života?

- Lada je odličan auto s kojim smo prošli pola Europe i često smo spavali u njoj iako je bilo premalo prostora. Bili smo zadovoljni s tim autom.

Je li ta Lada zapravo slika našeg društva i odnosa prema sportu? Imamo Glasnovića koji kupuje metke, Kolak kojoj prijateljica kupuje koplje, Jakova Faka, Filipa Udea i druge.

- Ja znam da je to generalna tema kukanja, veliki dio svih pothvata, ne samo u sportu, ovisi o osobnom angažmanu i to je prirodno. Mi nismo očekivali skoro ništa od nikoga i da smo se uhvatili u tome da nešto očekujemo to bi nas već oslabilo. Pogrešno je očekivati pomoć od bilo koga, prvo se treba osloniti na sebe i svoje snage. Ako to znači spavati u Ladi onda je to tako. Nema toga da je teško, morate se snaći i po meni je pogrešno očekivati bilo kakvu pomoć. Lijepo bi bilo kada bi te pomoći bilo.

O Janici i politici...

- Velika većina kritičara ne nosi nikakvu odgovornost za svoje kritike. Odgovornost Janice ovisi s kakvim ljudima može raditi. Morate znati da je Janica samo kotačić, jedan dio sustava. Dobro je da je jedan sportski odličnik kao što je ona došao u taj sustav jer u svakom slučaju i društvo i sportski odličnici bi sami trebali pridonositi društvu u sferi svojih interesa, svojeg ranog okruženja. Janica je bila sportašica i ostala je u sportu. Bilo bi puno lošije da bude tu netko bez tog iskustva na toj poziciji. Uspješnost tog cijelog sustava ovisi o tome da nađete prave ljude da budu na prvim mjestima. To generalno nije lak posao - rekao je Ivica Kostelić.

Bojite li se da Janica od ikone nacije postane neomiljena zbog politike?

- Kad su Perzeja pitali želi li biti Bog ili smrtnik, on je odabrao biti ovo drugo. Isto tako i Janica, mogla je biti Bog do kraja života, ali je pristala biti smrtnik. To znači da čovjek nije sebičan i ima nešto veličanstveno u tome.

Upitan što je pomislio kada mu je sestra rekla da će upustiti u političke vode odgovorio je kako joj je rekao da ju podržava, kao i u svakoj njezinoj odluci.

- Mislio sam si da to njoj predstavlja izazov, ja osobno to nikad ne bih mogao raditi. Ona ima veliku energiju i prema onom što sam vidio jako je motivirana i nadam se samo da joj nekakvi politički čimbenici neće opstruirati rad ili bolje rečeno, neće previše opstruirati rad jer je ne treba očekivati da će politika biti potpuno izvan toga - rekao je Ivica koji smatra da on nije kompetentan da govori o stanju u hrvatskom sportu.

Život u boli...

Ako već nije rekorder po broju medalja, Ivica svakako spada u uzak krug rekordera po broju ozljeda. Kakav je život s boli?

- Još uvijek nije tako strašno kako se čini. Bol je u sportu sveprisutna pojava. Ne možete se baviti sportom ako niste spremni podnijeti veću ili manju bol. To je jedan od kriterija u vrhunskom sportu. Podnositi bol mora za vrhunskog sportaša postati rutina. Ljubav prema sportu je jača od toga. Nema previse kukanja, treba biti naučen da daješ sve od sebe čak i kada su okolnosti protiv vas, ponekad su ti bolovi prejaki da vas opstruiraju u postizanju vrhunskog rezultata i vi to ne morate raditi i odustati od toga, ali ja sam imao uvijek motiva prijeći preko boli. Ja se nadam da neću morati ići na još jednu operaciju iako je izgledno da će ih biti opet, ali operacije tijekom sportske karijere i rehabilitacije tijekom sportske karijere imaju drugačiju težinu ako niste sportaš. Oporavak počinje iste sekunde nakon što ste se ozlijedili i svu energiju odmah usmjerujete u smjeru oporavka. Istu sekundu kad su me dofurali u bolnicu radio sam trbušnjake jer jedino njih sam mogao raditi. Pomagao sam tijelu da se odmah oporavi. Nikad nisam tražio pomoć psihologa ili psihijatra, važno je da imate dobrog fizijatra koji ima motiv da se oporavite. No na kraju ste ipak prepušteni samom sebi i sve ovisi o vama samima.

Suze velikog sportaša

Ranije je rekao kako su on i Janica izrazito povezani.

- Najemotivniji trenutak u karijeri? Kad sam zagrlio sestru nakon prve olimpijske medalje u Torinu. Slušao sam tada pjesmu Mojoj majci i prije i poslije utrke. Najdraži mi je stih: 'sve sam suze isplakao, noću zbog tebe'. Plakao sam tu i tamo, kada stvari ne idu kako ste željeli ili kada nešto boli, zaplače se i za veselje, jedino što zaslužuje suze su ozljede i pobjede.

Žalite li što nikada niste osvojili zlato na OI?

- Kad uđeš u cilj u prvom trenutku nisi zadovoljan kada vidiš da nisi ostvario najveći cilj. Ali to traje samo sekundu, sa svakom sam medaljom presretan. Što se tiče zlata jedan fan na Facebooku mi je napisao da ako nisam sretan bez zlata, ne bih bio sretan ni sa zlatom.

Sportaš intelektualac

Ivica uči povijest, svira gitaru i proučava žanrove glazbe, citira Goethea, čita ruske pisce. Smatra li se Ivica Kostelić pomalo intelektualcem?

- Smiješno pitanje, imam puno interesa. Moj ideal je neki renesansni čovjek koji se može istodobno baviti i sportom i umjetnošću, imao sam sreće da sam mogao odrasti u takvom okruženju. Čovjek ući cijeli život i umre kao bedak. Intelekt nije konačna kategorija.

Pred kraj karijere uživa u ekstremnim ekspedicijama.

- Bio sam na Islandu, pa u Norveškoj. Ja volim biti u prirodi, volim osjećati da sam daleko od civilizacije, osjećam da tamo ima nečega, nekakve slobode koju smo u gradu izgubili. Nije lako pričati o tome, to možete samo s pojedincima koji su osjetili zov divljine, glavno je da se osjetite zadovoljno kada se nađete daleko u divljini. Iduća ekspedicija je Grenland.

I za kraj Sljeme i otac...

- Ne treba gledati je l' to nasljeđe koje smo ostavili, ako smo pomogli, drago mi je. Sljeme je profitiralo od svjetskog kupa i volio bih da se moj otac uključi više u pripremu i održavanja skijališta kada ne bude više trener. Nisam osobno razgovarao s Bandićem, ne znam je li on razgovarao, ali postoji ta želja.