Kako nam je naša sloboda postala bliska ideji ropstva

Nitko nas nikada nije podučavao kako da naučimo poštivati vlastite rokove, jer rokove su nam uvijek postavljali drugi. I njihovi su redovito bili važniji od onih naših.
Vidi originalni članak

Često znam čuti da ljudi od viška vremena mogu poludjeti. Uvjetno rečeno, naravno. Tipa onoga – preuzme te, s vremenom ti se više ništa ne da, ne vidiš smisao da se ujutro rano ustaješ jer nemaš obavezu nigdje ići, nemaš obavezu ništa obaviti, nema sustava koji te goni, nameće rokove i sankcionira ako ih ne ispoštuješ. Jednostavno si prepušten sam sebi, bez sustava, bez budilice, bez rokova, ostaješ sam s novopostavljenom dijagnozom – obolio od manjka obaveza, od viška slobodnog vremena.

Svi nakon završene srednje škole ili fakulteta, a mnogi u Hrvatskoj, s obzirom na situaciju, i u svim ostalim razdobljima svog života strahuju od tog zrakopraznog prostora u kojem ih nitko ne goni, u kojem budilica ujutro šuti, u kojem je dan većinu vremena obavijen tišinom, u kojem su prepušteni sami sebi – vremenom  u kojem nemaju normalnog i općeprihvaćenog posla.

Zbog te nesretne činjenice osjećaju se potpuno bezvrijedno, štoviše kao svojevrsni otpaci normalnog i uravnoteženog društva. To besposleno vrijeme uglavnom uvijek vide kao zatvor u kojem sjede bez prebijene lipe u džepu i uglavnom baš nikada kao veličanstvenu priliku da naprave nešto za sebe. Da to vrijeme iskoriste kako bi otkrili što bi uopće voljeli raditi, ispitali sve okolnosti koje im to dopuštaju, ili  možda one koje ih  u tome sprječavaju, naučili vladati sobom i vlastitim rokovima, naučili izvršavati vlastite zadatke i ustrajno se kretati prema svojim ciljevima, a ponajviše naučili poštovati sebe i svoje odluke te postali vjerodostojni sami sebi, a onda i drugima.

Zbog čega  je taj scenarij toliko rijedak, zbog čega ga žive samo pojedinci koji samo pokazuju da je općeprihvaćeno pravilo besposlen = bezvrijedanizvan sustava = izvan životabez posla = bez perspektive – točno?

Iako, kad malo bolje razmislim, ove inačice koje se dodjeljuju ljudima koji nisu zaposleni na normalan način razumljive su iz mnogo razloga. Ta, i oni kojima su te inačice dodijeljene istog su mišljenja s onima koji im ih dodjeljuju.

Institucionalizirani smo od svoje treće godine. U instituciji provodimo daljnjih 15, odnosno 20 godina. Nakon institucionaliziranog obrazovanja hrlimo u institucionalizirano zaposlenje. Jer, to je jedino ispravno. Bez institucije smo izgubljeni.

Poput pitomog konja prestrašeni stojimo na jednom od mnogobrojnih proplanaka koji su nam na raspolaganju i žudimo da nas netko ponovno povuče u arenu gdje ćemo trčati, ali u okvirima postavljene ograde.

Stran nam je osjećaj slobode koji kao da nam na neki jezovit način počne stiskati ruke ako se u njoj zadržimo više od onoga koliko smo naučeni. Poput ovisnika želimo pronaći bilo kakav posao, spremni smo srozavati svoje kriterije do minimuma kako bismo se opet osjećali korisno i riješili se tog neidentificiranog osjećaja krivnje o vlastitoj beskorisnosti. Bivajući u slobodi osjećamo se ugroženo, jer nismo navikli živjeti na taj način. Motivaciju nismo navikli tražiti u sebi, naučeni smo da nam je nameće sustav, pa makar je isporučio u obliku sankcija za neizvršavanje zadataka, ili nepoštovanje rokova.

Sloboda i život neopterećen sustavnim (nametnutim od sustava) obavezama i poslovima nije dio normalnog životnog itinerera.

Sloboda ljude zna toliko opteretiti da u toj boli bivanja sa samima sobom mnogi nerijetko posežu za alkoholom, upitnim poslovima, partnerima, tražeći sasvim nesvjesno način da se ponovno institucionaliziraju i na taj način umire svoj ovisnički nagon za pripadanjem i spase se  od osjećaja izopćenosti.

Sloboda nam je oduzeta već pri prvim pokušajima slanja našeg izraza u svijet. Negdje oko naše treće godine. Spremili su nas u vrtić i tako je sve krenulo. U međuvremenu, tako pospremljene, nitko nam nikada nije ukazao na pozitivnu stranu provođenja vremena sa samima sobom. Nitko nas nikada nije podučavao kako da naučimo poštivati vlastite rokove, jer rokove su nam uvijek postavljali drugi. I njihovi su redovito bili važniji od onih naših. Nitko nam nikada nije dozvoljavao da u slobodi oslobađamo svoju maštu i ideje, nije nam pričao o blagodatima slobode i samoće te sazrijevanja unutar njih.

Obaveze i svakodnevna izvršavanja uvijek su bila pretpostavljena našim osobnim afinitetima.

Djeca s pretrpanim rasporedom izvanškolskih aktivnosti slovila su, i dalje slove za ambicioznu i aktivnu djecu , dok su oni koji vrijeme nakon škole provode u odmoru, ili igri označeni kao zgubidani ujedno i oni na koje odmahuju rukom jer od njih sasvim sigurno nikad  neće biti ništa!

Slobodno vrijeme svih nas uvijek je bilo, i još uvijek jest vrijeme odmora i malo zasluženog tupila prije nego što nas ponovno ne zatrpa lavina nadolazećih obaveza. Nije ga dobro imati previše, jer od užitka vrlo brzo prelazi u opterećenje.

Sloboda je na taj način postala bliža ideji ropstva nego ideji slobode. Izvan sustava nesposobni smo organizirati vlastito vrijeme. I nije istina da je to dio čovjekove prirode – naša priroda postala je takva nakon dvadesetogodišnje torture u kojoj su napravili baš sve da takvima postanemo.

„Power is in tearing human minds to pieces and putting them together again in new shapes of your own choosing.“

George Orwell

Kad istupimo iz kolone mnoštva i nastavimo koračati sami, više nismo sigurni u kojem smjeru bismo nastavili. Kada napustimo formaciju i struju gomile proguta nas mrak mogućnosti. Mogućnosti, izbor i sloboda postaju prijetnje, jer najizvjesnije je da ćemo se u njima izgubiti. Barem na početku. Možemo sanjati o slobodi, sanjati o izlasku iz sustava, sanjati o biranju vlastitog smjera i ostvarivanja vlastitih ciljeva, ali kad ti snovi ostanu snovi predugo, znat ćemo da oni nisu dovoljni.

Želimo li se uzdignuti iz košnice i prestati biti onaj pitomi konj kojem je dana prilika da nesmetano trči livadama i proplancima, a on se samo želi vratiti u svoju ogradu, morat ćemo naučiti upravljati sobom. Bez sustava  koji nas ganja, bez potencijalnih sankcija koje nas usmjeravaju i tjeraju da funkcioniramo u rokovima.

Godinama su nas uvjeravali, pa skoro uspjeli i uvjeriti da smo vrjedniji kao dio sustava nego kao individualci, da je korisniji naš rad  u  mašineriji od samostalnog djelovanja i to isto uvjerenje godinama nadograđivali učeći nas vještinama kako bismo se u tu filozofiju što lakše i bolje uklopili.

Sasvim je prirodno da ljudi odustaju od svojih ciljeva, okreću leđa svojim snovima i redovito ne poštuju ono što dolazi iz njihove dubine. Imaju te neke želje i ne znaju što će s njima. Ponekad ih se čak malo i srame jer ih ljudi oko njih nikada ne bi shvatili da im otvoreno priznaju što žele i o čemu sanjaju.

Ti ozbiljni i zreli ljudi sa svojim ozbiljnim i odraslim poslovima.

Ako i zanemarimo tu sitnu prepreku, i da krenu u ostvarenje svojih želja i ciljeva vrlo brzo će shvatiti da nemaju pojma kako će to učiniti. Nemaju znanja i svijest o tome kako disciplinirati samoga sebe, kako cijeniti vlastite zadatke toliko da ih i izvršavaju, koliko ozbiljno shvatiti vlastite rokove da bi ih ispoštovali. Naučiti kako vjerovati u važnost i svrhu ispunjavanja zadataka bez kojih će sve želje ostati samo  nedosanjani snovi jest prvi važan zadatak za sve one koji su se u ovom ludom svijetu drznuli biti svoji, živjeti po svojim pravilima, raditi ono što žive i živjeti ono što rade.

Možeš li ispoštovati izvršavanje zadataka koje ti postavljaju tvoje želje kao što poštuješ zadatke koje ti postavlja sustav?

NAUČI.

Možeš li svoje ciljeve shvatiti ozbiljno kao što ozbiljno shvaćaš ciljeve svoje okoline za koje se ubijaš iz dana u dan?

NAUČI.

Možeš li u svojim očima postati dovoljno ozbiljan, a tvoji ciljevi dovoljno važni da bi postali tvoji prioriteti?

NAUČI.

Jer, ona najveća znanja ostala su na nama da ih savladamo sami. Prilike postoje, ali nitko nije rekao da će biti lako.

Teže je nego što misliš, ali je moguće.

Hoćeš li pokušati?

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.

 

Idi na 24sata
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.