Ono kad nacionalni ponos ode brže nego žuto na semaforu

Lagano su se smirili dojmovi oko osvajanja drugog mjesta na svjetskom prvenstvu u nogometu, a utoliko se povećavaju vijesti na portalima koji se vraćaju u onaj 'el classico' hrvatski mentalitet.
Vidi originalni članak

Ugh, I know, right? Dok smo svi mjesec dana bili smješteni u idealizmu, bilo nam je predivno, svi su se voljeli, na Ravnicama se skakalo u zrak i palilo baklje neovisno o političkim stran(k)ama, cure su ostale cure pa su pričale o tome koji im je najzgodniji lik, dečki su se poriječkali samo oko toga treba li naručiti litru i vodu ili kantu pive. Oni najokorjeli mrzitelji nogometa su se priklonili masi i shvatili da je ipak ponekad u redu reći da su Hrvati.

Doček sam provela na trgu. Osam sati kombiniranog stajanja na suncu i u hladu, kombinirano gledanje ljudi koji izdržljivo slave i plešu te policajaca kojima se pljeskalo za svaki pokret i osmijeh na licu. Utorak je prošao prepričavajući dojmove i napokon je „di si bio ’18.“ zamijenilo „di si bio ’91.“.

U tim trenutcima, na dvije sekunde mi se pojavio nacionalni ponos. Ne dovoljno da zavičem „MI HRVATI“, ali solidno da mi se od sreće pojavi suza u kutu oka.

Jedna suza, ok? Nije ni kliznula niz obraz. Srijeda je bila ona nekakva međa gdje se na Facebooku uspjela vidjeti poneka strana vijest, poneki meme koji nije vezan uz reprezentaciju, ono – pravo stišavanje.

I onda je došao četvrtak i medijsko vraćanje na stare grane. Twitter bruji o Macanu, a ja neuka prije koji mjesec ugasila Twitter. Aktiviram ga ponovno i samo mi ulijeće u mozak „državni udar“, „desničari“, „ljevičari“... Eto opet aktivista, ponovno dijele slike pasa koje treba usvojiti. Eto drugih aktivista sa fotkama ljudi koji kopaju po otpadcima uz riječi „gdje vam je sada jedinstvo?“. „Kako nemate srca za...?“, „Grad je mogao dati novce nezaposlenima, a ne nogometašima!“...

Kažu, svakome je njegova muka najteža, ali da postoji nešto više od superlativa – takva bi bila moja muka čitajući vaše postove na svojem news feedu.

Svi odreda veliki moralisti, a vraćate se starim navikama slijeganja ramenima i stavovima „a tako ti je to ovdje“.

Ne znate kuda biste sa sobom, živcira vas sva ta situacija. Opet nailazite na ime Željke Markić i frčete ili pak slavite njezine riječi i trubite kako je sada njezino vrijeme jer je nacija pobuđena. Vidjela sam i par postova o tome kako su klinci na olimpijadi osvojili par medalja i sada pametujete kako se na trgu treba skupiti jednak broj ljudi kao u ponedjeljak i osuđujete ekipu koja te klince ne uzdiže u nebesa, a prije koji mjesec vas je bilo briga do toga sve dok se niste osjetili prozvano od par portala jer su rekli da nitko ne obraća pozornost na njih. A opet, sve to radite na mobitelima, a ne na ulicama.

Mislim da svi trebamo malo biti Kolinda. Otići negdje van, izgrliti hrpetinu ljudi koje ne znamo, pokisnuti, ali se držati hrabro i onda čekati dok nam drugi ne počnu raditi PR. Čak ni ne probati demantirati vijest u svijetu kako smo vozili autobus pun reprezentativaca. Pa šta... If it fits, I sits. Ako Kolindu boli briga, ali može svojim postupcima u javnosti promijeniti javno mnijenje o sebi, gdje bi vama bio kraj?

O autorici:

Usprkos velikim proročanstvima svih učitelja i profesora koji su me istisnuli kroz obrazovanje, nisam postala velika spisateljica i vlasnica tvrtke. Zadovoljila sam se malim stvarima - kaktusima, šalicama, knjigama, serijama, glazbom i zvukom tipkovnice. Volim soliti pamet društvu, putovati u druge zemlje i uspoređivati ih s Hrvatskom te nikada biti zadovoljna konačnim ishodom. Znam najbolje, kao i svaka druga osoba koja zna najbolje.

Idi na 24sata
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.