Tamo pored rijeke, nakon 20 godina, Goran Bare i ja

Oboje smo se iznenadili stanju onog drugoga, ali s nekim ljudima uvijek nastaviš tamo gdje si i stao i kao da nije prošla niti godina dana.
Vidi originalni članak

Nisam ovoliko uživala u ljetu u Zagrebu od osnovne škole kada bi počeli ljetni praznici. Sestrična Helena otkrila mi je ljepote Karlovačke županije i rijeke Dobre gdje skoro svakodnevno odlazimo u njezino smaragdno zeleno naručje po iscjeljenje duha i tijela. Tako je dobro da sam otkazala put na more jer mi je ljeto na rijeci pravo otkriće: nema gužve, voda je svježa i nikada nije tako vruće. Tamo mi je dovoljno samo gledati u rijeku i prirodu oko nje ili samo zatvorenih očiju slušati žubor vode i udisati divan miris prirode oko mene. Helena tu već dolazi godinama pa je otkrila mjesto koje poznaju samo lokalni stanovnici i zato smo često sasvim same, a kad dođu ljudi, onda je pozdravljaju u vodi i svi znaju njeno ime. Čudila sam se što i mene mnogi ljudi prepoznaju iako sam mislila da sam neprepoznatljiva s mokrom kosom.

- Idemo sutra na kupanje? - zove me jučer Helena.
- Može, divno!
- Ovaj put sa nama ide moj prijatelj Goran.
- Koji Goran? - pitam.
- Jedan Goran.

(Poslije mi je Helena rekla da je sjedio pored nje i sramežljivo mahao rukama da ne kaže.) Nisam očekivala tog Gorana. Nisam ga vidjela skoro dvadeset godina. Oboje smo se iznenadili stanju onog drugoga, ali s nekim ljudima uvijek nastaviš tamo gdje si i stao i kao da nije prošla niti godina dana.

A Goran još uvijek za mene kaže – Anđa?! Pa ona me spasila! - misleći na naš prvi susret iza jednog Porina krajem devedesetih kada sam ga našla samog u dvorani nakon dodjele Porina kako spava na stolu, a svi su već otišli, pa sam ga prebacivši mu ruku iza vrata pomogla odšetati do hotela iako sam bila u vrlo šik vrtoglavim drvenim natikačama. Srećom, srela sam brata Jerka i uz njegovu pomoć, polako odvela Bareta na drugu stranu Makarske u hotel u kojem smo svi bili smješteni.

- Sjećam se da sam te pitao je li ti to dečko pa si rekla – Ne, to mi je brat – ispričao je Bare koji me od tada tretira kao medvjed kojem sam izvukla trn iz šape – s velikom zahvalnošću.

Sada je pomoć trebala meni i on mi je spremno džentlmenski nudio svoje mršave ruke, skačući oko mene i pomažući mi gdje god je mogao, a ja sam mu govorila da više trebam psihičku potporu u sebi se nadajući da je stvarno tako jer nisam bila sigurna tko je lakši od nas dvoje misleći da ako počnem padati, padamo sigurno oboje kao domino.

Ali Goran je bio čvrst kao stijena i kao netko tko je spreman dati sve od sebe za bližnjega u nevolji.

Prvo smo sjeli na ručak i iako smo Helena i ja već jele, suptilno smo ga ipak nagovorile da nešto pojede iako nam je objašnjavao da on ne voli hranu, a kada skuži da ga na nju nagovaraš, odmah želi otići. Tako smo kao trapezistice šetale po minskom polju prijateljstva, a kada bi jedna od nas ponudila da mu očisti ribu ili nešto doda, poludio bi govoreći – Ej, što je vama, nisam dijete, ja imam 50 godina, ja sam ovdje najstariji – i tada bismo Helena i ja shvatile da ga možda ipak ponekad tretiramo kao naše sinove, a to nije lijepo. Na svoje iznenađenje skužila sam da je čovjek veliki gurman i da ako već jede, jede samo vrhunsku hranu, vrlo je zahtjevan i onako naviknut na najbolje što me podsjetilo na princezu na zrnu graška – ta nije ona kriva što je takva.

U dugačkim pauzama između zalogaja, Bare nam je pričao anegdote koje bi mu padale na pamet. U tom trenutku je na radiju zasvirala pjesma Tonija Cetinskog, na što se Bare odmah nadovezao:

- Znaš jednom mi je na jednom Porinu u nekom istarskom gradu prišao Toni i rekao mi:” Super ti je album Bare, kupio sam CD.” Ja sam rekao .”Hvala Pony!” I on se uvrijedio, iako sam mu dao kompliment. Sad više ne priča sa mnom. Kada smo nakon ručka krenuli prema rijeci, poslala sam Jerku naše fotografije a on me nazvao i počeo pjevati Tamo preko rijeke... jednu od njegovih najljepših pjesama, a Bare nam ju je nastavio pjevati do odredišta.

Kada smo stigli do našeg mjesta, Bare je uživao kao malo dijete. Helena i ja imamo običaj prati kosu bio šamponom u mekoj izvorskoj vodi, ali kad sam pogledala gdje je ona i vidjela da se već sunča
malo dalje, glasno sam komentirala da sam htjela da mi opere kosu, na što je Bare rekao:

- Pusti ženu neka se sunča, ja ću ti je oprati – prijedlog na koji nisam mogla reći ne.

Sjeo je na kamen od brane i pokazao mi da se mogu slobodno nasloniti na njegova čvrsta koljena i dodao da se ne brinem jer mi neće ništa. Moram reći da je Bare jedan od rijetkih vitezova i džentlmena starog kova, iznimno uglađen i uviđajan.

Zato sam se bez razmišljanja prepustila u njegove iznenađujuće nježne ruke (moje se frizerke mogu sakriti, sori curke). Kada nas je Helena ugledala, to ju je podsjetilo na najromantičniju scenu iz filma Moja Afrika, u kojoj Robert Redford pere kosu Meryl Streep, pa nas je fotografirala. Bez razmišljanja sam to objavila na Instagramu, mom foto dnevniku, ne razmišljajući da bi to sutradan moglo osvanuti posvuda. Danas gledajući komentare vidim da Bareta ljudi vole i cijene i nisam našla niti jedan loš komentar. Štoviše, ljudi su najviše komentirali da im je scena preslatka i da su svašta očekivali od Bareta, ali ovo ipak ne.

Kada bolje razmislim ne poznajem niti jednu osobu koja ne voli Bareta i najčešće ga nazivaju posljednjim iskrenim čovjekom na našoj javnoj sceni. Bare je posljednji hrvatski mohikanac.

Na povratku iz Karlovca Bare je uzviknuo:” E sad sam gladan!”- pa smo ga oduševljeno odvele na večeru u Mrvicu na domaću spizu, gdje je Bare naručio japrak i pojeo samo jedan, ali s dosta pire krumpira po smo “sjašile” s njega. Na radiju je ponovno zasvirala Ponyjeva pjesma pa je Bare komentirao njegovu automobilsku nesreću u Rovinju rekavši nam:

- I tako je Pony vozio kući pjevajući svoje pjesme...- što nam je bilo jako smiješno.

Nakon večere je Helena otišla po auto na parking, a Bare se ljutio što sam krenula bez njega nudeći mi svoju sigurnu ruku da me doprati do auta. Kada mi je pomagao da uđem u auto komentirao je:

- A u što se pretvorio taj catwalk! - na što smo Helena i ja vrištale od smijeha, a on se ispričavao govoreći da se nada da se ne ljutim na njega zbog toga.

Rastali smo se svo troje zaključivši da nam je bilo predivno i dogovorili smo se da ćemo to uskoro ponoviti. Stigla sam kući punog srca i odmah upalila YouTube i pogledala neke njegove snimke koncerata. Bez obzira u kakvom je stanju, Goran Bare pjeva kao snimka na CD-u: nikada ne zakasni niti sinkopu, njegov ton nikada nije falš. Pravi pitch-bitch, rekli bi producenti. Stvarno jedan od velikana naše glazbene scene, ljudina i frend.

Idi na 24sata
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.