'Bila sam u komi. U život me vratio pokojni dječak iz vrtića'

5. DIO Svjetlost na obzoru koja jača što je bliže, ali ne zasljepljuje već magnetski privlači, najčešće govore oni koji su doživjeli izvantjelesno iskustvo. U deset nastavaka donosimo njihove priče...
Vidi originalni članak

Kažu da nas tamo čekaju naši dragi pokojnici. Ne morate se bojati, poručuju nam svima oni koji su umrli, a zatim se vratili u svoje tijelo - smrt nije kraj. S one strane život počinje...

'Ležanje u bolnici? Ne uklapa mi se u raspored...'

Ljiljani su sa 37 godina dijagnosticirali aneurizmu mozga. Ova bolest znači da se na nekoj žilici pojavi abnormalna oteklina. Sama po sebi aneurizma ne predstavlja zdravstveni problem. Osoba kojoj je dijagnosticirana može s njom živjeti godinama, uglavnom bez saznanja da je ima, sve dok se ne otkrije na nekom slučajnom pregledu. No može se dogoditi da se nikada ne otkrije jer ova podmukla bolest nema simptoma. No ako se žilica rasprsne, prokrvarit će u mozak. Izljev krvi prati intenzivna bol, za koju se i liječnici slažu da je jedna od najgorih koju čovjek može iskusiti. Puknuće aneurizme uglavnom za posljedicu ima smrt. Ljiljani je njena naotekla žila pukla. Bilo je to 1999. godine.

FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI 'Odvojila sam se od svog tijela, osjetila ugodu i jarku svjetlost'

- Jedno jutro probudila sam se potpuno zdrava, sa beskrajno radosnim danom ispred sebe. Dan je bio prepun obaveza, ali one mi nisu predstavljale neki teret. Bio je to dan kao i svaki drugi. Do kupaonice je sve bilo u redu. No u kupaonici me presjeklo. Glava me je tako snažno zaboljela da sam mislila kako mi je unutra eksplodirala bomba. Glava mi se raspadala. Imala sam osjećaj da se pretvorila u komadiće razbijenog stakla. Pomislila sam da su sinusi pa sam se uputila u bolnicu. Tamo su mi rekli 'glava je u pitanju'. 'Naravno da je glava', rekla sam im, 'kad su mi ruke i noge sasvim OK' – govori Ljiljana. 

Pretpostavljali su što je, htjeli su ju ostaviti na promatranju, željeli su iz predostrožnosti obaviti još neke nalaze. No Ljiljana je to odbila. Imala je previše posla tog dana. U vrtiću je imala puno obveza, a kod kuće ju je čekao tekst za predstavu koji je obećala napraviti. Bespotrebno ležanje u bolnici se nikako nije uklapalo u pretrpani raspored. 

FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI Hrvatski glazbenik: Zaista sam znao da umirem, da odlazim...

- A što ću u bolnici kad mi nije ništa? Imala sam 37 godina. Pa što ti se loše može dogoditi s 37 godina? Malo me glava boli, ali i to je, mislila sam, bilo od umora jer sam tada beskrajno puno radila. Odrađivala sam svoje smjene. Uskakala u tuđe. Poslije posla sam djeci držala satove ritmike. Zadala sam si tempo 500 na sat i nisam posustajala. Mislila sam da me zato boli glava. Pa tko od nas nije prošao te intenzivne dane, kad s poslom liježe u krevet i s njime se budi. Međutim, ispostavilo se da ono što me pogodilo nikako nije bila beznačajna glavobolja. Bila je to ipak malo teža priča u kojoj sam se kasnije morala pomiriti s bolnom činjenicom kako samo ostala bez pola tijela, da sa lijevom rukom ne mogu, kao ni s lijevom nogom, da ne vidim na desno oko. Bol me ostavila nepokretnu, s crnim liječničkim prognozama kako se vjerojatno nikad neću oporaviti – kaže Ljiljana. 

Sedam dana bila u komi

Nakon pregleda se tog dana vratila u vrtić, svojim dnevnim obvezama. Trpjela je još nekoliko sati, ne zanemarujući posao. A onda njeno tijelo više nije moglo podnositi silan napor. Oko 13 sati njenu glavu proparao je još jedan napadaj boli i srušio je u nesvijest. 

FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI 'Nakon fizičke smrti stvarnost se mijenja, ali svijest ne umire'

- Probudila sam se, mislila sam da je bio isti dan. Vani je padao mrak, a na odjelu bolnice počela su se lagano paliti svjetla. Mislila sam da shvaćam što se dogodilo. Srušila sam se na poslu. Vjerojatno su me u panici odvezli u bolnicu. Sve mi se činilo jasno. Pozlilo mi je i sad sam u bolnici. Pa gdje bih drugdje bila? Ležim na bolesničkom krevetu. Moj mozak je prihvaćao činjenice, ali je i dalje sve relativizirao. Prva osoba koju sam ispred sebe nakon buđenja ugledala bio je moj brat. Dan kada sam se onesvijestila trebala sam njegovog sina, mog nećaka, pokupiti u vrtiću i odvesti ga doma. Kad sam ga ugledala, rekla mu kako dijete nisam stigla pokupiti. Brat me iznenađeno pogledao. Na licu mu se vidjelo olakšanje jer sam mentalno bila u redu, a bojali su se da neću biti. Izjurio je iz sobe. Nakon njega, ušla je moja kolegica s posla. Ona je znala da sam bila dužna napisati tekst za predstavu. Tješila sam ju. Govorila joj da se ne sekira, kako ga mislim napisati. Samo mi je odgovorila da moram spavati. Da se ne brinem jer je predstava bila prije sedam dana. Onda sam shvatila da sam bila u komi. I dalje sam teško shvaćala što mi se dogodilo. Odbijala sam prihvatiti kakve je posljedice bolest ostavila. Došao mi je potom jedan roditelj, inače liječnik, i pitao me znam li tko je on. Odgovorila sam protupitanjem. Nije mi bilo jasno kako me može pitati takvu glupost. Zašto ne bih znala tko je on. Bio je to tata djevojčice koja kod mene išla na ritmiku. Molio me da mu pružim ruku da se pozdravimo. Zbunio me. Čudila sam se zašto inzistira da mu dam ruku. Zašto želi da sad tu pozdravljamo, pitala sam se. Sve mi je to bilo jako čudno. A on je ustvari provjeravao jesam li ja mentalno u redu i imam li snagu u ruci. U tom trenutku još nisam znala da mi je pola tijela oduzeto. Samo sam osjećala strašnu bol, naročito na lijevoj strani. Kroz mene su strujali trnci, osjećala sam strašno žarenje. Imala sam osjećaj da sam izgorjelo drvo. Točnije, osjećala sam se kao panj, nepomičan i pričvršćen za tlo. Bila sam izgorjeli panj. Tako mi je djelovala ta cijela lijeva strana. Posebno noga. A bolovi su bili užasni. Jako sam patila već tad. A to je bio samo početak agonije – prisjeća se Ljiljana. 

'Svojeg dječaka srela sam u komi'

Dok je ležala u komi, doživjela susret koji joj se duboko urezao u pamćenje. Na rubu života i smrti, gdje nije imala pojma o vremenu, Ljiljana je srela pokojnog dječaka iz jedne prošle vrtićke grupe.

- Ne znam je li to bio prvi dan, drugi ili sedmi. Možda se sve dogodilo odmah nakon što sam se onesvijestila. Možda je bilo kad sam se već budila. Ne znam ni koliko je trajalo, sekundu, dvije, nekoliko sati ili cijelu vječnost. Tamo nema vremena onako kako ga mi doživljavamo ovdje. No kako bilo, tamo, s one strane, susrela sam svog dječaka. Bio je dijete u mojoj vrtićkoj grupi. Prekrasno dijete, sa zaraznim osmijehom i blagim očima punim dobrote. Ja sam teta, meni djeca znače sve na svijetu. Sve ih volim beskrajno, ali on je zaista bio poseban u svemu. Bio je moja velika ljubav. I kad je već malo narastao i otišao u školu, i dalje me je posjećivao u vrtiću. No s 11 godina strašno se razbolio. Vrlo brzo nakon postavljene dijagnoze je i preminuo. Naše anđeo je otišao. Bio je to strašan udarac. Tužna zašto nas je tako milo biće moralo napustiti. Jednostavno nije izgledalo pravedno. Tražila sam odgovor, ali ga nisam dobila. I onda sam ga srela u komi. Nije imao svoj uobičajeni izgled, no osjetila sam ga kroz toplinu. Iznad glave sam ugledala svjetlosnu kuglu, izgledala je kao sunce, tako je svijetlila, a bila je i tako žuta. On je bio to sunce. Ništa nije govorio. Ni ja ništa nisam mogla reći. No mislim da je uspio u naumu, stigao je do mene i pružio mi utjehu. Došao je on svojoj teti koja je bolesna. Ja sam uvjerena da je mene moje dijete iz vrtića spasilo, da je on moj mali anđeo čuvar – govori Ljiljana. Susret se njenim dječakom, nije bio jedini kojeg je Ljiljana doživjela dok je bila u komi.  

'Srela sam i prijateljevu mamu koju je dan ranije pregazio vlak'

- Dan prije nego sam se onesvijestila, prijateljeva mama je stradala u nesreći. Pregazio ju je vlak. I nju sam susrela. S njom sam razgovarala, ali nisam ju vidjela. Rekla sam joj da znam što joj se dogodilo. Da shvaćam da ju je boljelo. 'I mene sada boli, pogledajte', pokazala sam joj. 'Vidite li kako me boli? Sve ja razumijem'. Mene je njena smrt strašno pogodila. Prije nego sam se srušila u nesvijest, uspjela sam prijateljima poslati telegram sućuti jer je taj dan bila pokopana  - kaže Ljiljana. 

FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI 'Bio sam s one strane. Tamo idemo dalje, u drugom obliku'

Period koji je uslijedio nakon buđenja iz kome bio je najteži u životu. Ispred nje su bili mjeseci pokušaja oporavka i bolnih terapija. Živjela je po bolnicama i toplicama.

- Obitelj mi je bila glavni oslonac. Čuli su dijagnozu i odmah se rasporedili, svatko je uzeo svoju ulogu, a sve kako bi meni pomogli. Zato sam se uspela oporaviti. Danas hodam, sama brinem za sebe. Dugo je trajalo, bilo je potpuno iscrpljujuće, i fizički i mentalno, i zahtijevalo je puno odricanja. No uspjela sam upornošću i razumijevanjem. To je valjda bilo nešto što sam morala proći. Kao što sam morala spoznati da smrt ne znači kraj. Da nas tamo, s druge strane, čekaju oni koji su nas prije napustili. Barem mislim – govori.

I nakon dugog oporavka, nastavila je raditi kao odgajateljica. To je posao za koji živi već više od tri desetljeća, od kad je iz svog rodnog grada došla u Zagreb u srednju školu i ostala, ubrzo nakon škole dobivši prvi posao. Njena prva generacija vrtićke djece, već su odrasli ljudi. Nakon iskustva kliničke smrti počela je književnu karijeru. Najljepše priče hrvatske književnosti prilagodila je djeci predškolskog uzrasta, na standardnom tisku, na Braillovom pismu i na interaktivnom DVD. Autorica je nekoliko pjesama za djecu, a napisala je i nekoliko slikovnica. Želi da lijepe priče budu dostupne svoj djeci.

>>> Kraj petog nastavka 

Idi na 24sata
Komentari (48)
  • mr.perfected

    Jedna me rečenica Nine Raspudića iz njegove kolumne potaknula na razmišljanje i mogućnost prihvaćanja postojanja života poslije smrti, a kaže: ''Je li smrt kraj? Apsurdno pitanje ako se traži racionalno utemeljen odgovor jer ne možeš unutar obzora smrtnog života znati ...

    9. 5. 2018,   08:21
  • Deleted user

    Fora mi je što u tim iskustvima koja ljudi dožive postoje jedna zajednička stvar, a to da vrijeme nije linearno, hmmm dođe mi da se zamislim i sam sebi stvorim milion pitanja.

    9. 5. 2018,   08:07
  • VlatkoKomes

    Niste u pravu Vi kojise smijete tim stvarima.Kao djete sam doživio tu kliničku smrt i sada kada to čitam istina je da ljudi malo dodaju svojoj mašti.No ja nisam o tome htio pričati,jer bi me proglasili da sam lud,zato sam ...

    9. 5. 2018,   20:01
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.