Prvi poznati spomen sladoleda seže 200 godina prije Krista, a vjeruje se da je kineski kralj Tang od Shanga u to vrijeme imao više od devedeset ljudi koji su za njega pravili tu ledenu poslasticu.

Prvi sladoled Kinezi su radili najčešće od bivoljeg mlijeka, leda, brašna i kamfora, a navodno su i izumili prvi stroj za pravljenje sladoleda stavljajući sirupastu smjesu za sladoled u posudu koja se uranjala u mješavinu snijega i soli. Tko je prvi i pravi izumitelj sladoleda, do danas nije poznato, no tijekom povijesti preteča sladoleda je sveprisutna.

Tako je navodno omiljeni desert Aleksandra Velikog bio snijeg zaslađen medom, a rimski car Neron svoje je sluge slao u planine po snijeg i led u koji su poslije umiješali sok i voće. Osim za “otkriće” Kine, Marko Polo zaslužan je i za širenje sladoleda. Ideju i jedan od prvih recepata za sladoled vjerojatno je s istoka u Italiju donio upravo on, nakon čega se bračnim vodama proširio na ostatak Europe.

Katarina de Medici 1533. godine udala se za francuskoga kralja Henrija II. i otkrila mu čari sladoleda, a početkom 17. stoljeća engleski kralj Karlo I. navodno je toliko uživao u sladoledu da je zabranio dijeljenje recepta.

U Americi se sladoled spominje tek 1744., kad su ga poslužili u kući guvernera Thomasa Bladena za večeru. Sladoled je godinama bio namijenjen imućnima, a 1930-ih počinje njegova prodaja u trgovinama.