Kažu da nas tamo čekaju naši dragi pokojnici. Ne morate se bojati, poručuju nam svima oni koji su umrli, a zatim se vratili u svoje tijelo - smrt nije kraj. S one strane život počinje...
Stoljećima je fenomen izvantjelesnih iskustava bio nepoznat. No led je probio Raymond A. Moody, Jr. Ovaj američki filozof, psiholog i liječnik rođen je 1944. On je bio i prvi koji je skovao termin Near Death Experience, iskustva bliska smrti.
Svoja istraživanja počeo je '60-ih godina prošlog stoljeća kad se o toj temi gotovo ništa nije znalo. Dr. Moody je opsesivno istraživao fenomen i skupljao iskustva drugih ljudi. Tijekom godina skupio je tisuće svjedočanstva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt i imali izvantjelesno iskustvo. Ljudi koje je ispitivao dolazili iz različitih društvenih sredina, a bili su pripadnici i različitih religija. Uočio je neke sličnosti, a 1975. je objavio knjigu Život poslije života (Life after Life) i pažnju javnosti skrenuo na ovaj fenomen. U knjizi je opisao više od stotinu najdojmljivijih iskustava.
Prije nego se odvoje od tijela, umirući bi čuli nekakvu vrstu zvuka, često nalik zujanju ili pak zvonjavi. Kao i mnogi poslije njega, Moody je zaključio da umirući, nakon što izađu iz tijela, plutaju u nekom prostoru iznad, a često i gledaju ono što se događa s njihovim tijelom koje ostane ležati. Vide bolnicu, liječnike koji rade na njima, prostoriju, a često i svoje rođake koji iza bolničkih vrata strahuju za njihov život. U trenutku odvajanja od tijela, kad fizički osjeti više ne vrijede, pa tako nestaje i bol koju njihovo tijelo u trenucima umiranja trpi, nastupa osjećaj lakoće i blaženstva. Mnogi od njih opisali su kako ih je neka sila nevjerojatnom snagom vukla u tamni tunel na kraju kojeg se vidjelo jako svjetlo.
Hrvatica: Osjetila sam kao da me usisivač snažno povlači
- Osjetila sam kao da me usisivač snažno povlači – rekla je i jedna Hrvatica koja je doživjela NDE, dok drugi naš sugrađanin također opisuje jaku silu koja ga je povlačila. Taj dio putovanja obično je neugodan, sve dok umirući na horizontu ne ugledaju svjetlo.
Umjesto tunela, mnogi osjećaju kako plutaju prema nebu. Susret s voljenim pokojnicima ili drugim dušama s one strane također nije rijetko iskustvo. Neki kažu kako pokojnici ne žele razgovarati s novopridošlicom, no većina iskustava temelji se na tome da se umrli raduju novoj duši koja im dolazi u susret. Kod njihova izgleda iskustva se također razlikuju. Dok su ih neki vidjeli tek kao svjetlost koju su prepoznali kao drage osobe, bez nekog čvrstog oblika, drugi svoje pokojnike susreću onako kako su izgledali kad su posljednji put bili živi, sa svim nevjerojatnim detaljima.
Treća pak, možda i najzanimljivija, iskustva kažu kako su pokojnici uvijek izgledali kao da imaju realan broj ovozemaljskih godina, odnosno kao da nisu umrli nego da su nastavili živjeti. Pokojnici i svi koji se mogu vidjeti s one strane također su uglavnom obavijeni snažnom svjetlošću.
Svjetlost koju umirući gledaju jaka je od samog početka, ali jača kako joj se duše primiču. Sve dok ne postane intenzivno jaka. No, iako bliješteća, to nije svjetlost koja para oči.
- Valjda zato što ljudi tamo nemaju fizičke oči, inače bi sasvim sigurno bile spaljene, takva je to žestina - objasnio je jedan od Hrvata koji su imali iskustvo bliske smrti.
Tamo se, govori, gleda na drugi način. Ta svjetlost umiruće magnetski, neodoljivo privlači. Svi žele samo još više nje i žele joj biti što bliže, kako bi je osjetili. Kod nekih je to svjetlo bijele boje, no drugi spominju i boju starog zlata. No najjače svijetlo umirući uglavnom doživljavaju sa susretom sa nekim Višim Bićem, bio to Bog, Isus ili neka druga religijska figura. To biće im često daje do znanja kako njihovo vrijeme za onaj svijet još nije došlo, kako dolje još imaju nekog neobavljenoga posla. Kad su to čuli, odnosno kad im je ta poruka poslana (jer s one strane se ne govori, već nekako komunicira, poruke kao da dolaze iznutra, kako se svi izražavaju), ljudi bi se potom naglo vratili su svoje zemaljsko tijelo. To je susret koji se dogodi kad duša daleko odmakne s putovanjem. Oni koji su bili s druge strane, kao da shvaćaju da putovanje ima neke svoje zakonitosti. Jedan od onih koji su to doživjeli kaže kako bi pravilan redoslijed otprilike bio: izdvajanje iz tijela, potom ulazak u tunel, iza kojeg slijedi svjetlo. Zatim se susreću druge duše, najčešće dragi pokojnici, a zatim slijedi susret sa Bogom koji je neka vrsta suda. Sugovornik kaže kako on nije došao do pokojnika jer su ga prije toga na zemlji vratili u tijelo. No nekako je znao kako su se oni, prije nego je prekinuo putovanje, nalazili vrlo blizu, kao iza ugla.
Pomisao na povratak u vlastito tijelo bila im je mrska, čak i odbojna
I Moody i drugi istraživači opisuju kako oni koji su doživjeli NDE govore kako im je i sama pomisao na povratak u vlastito tijelo bila mrska, a mnogima čak odbojna. S time je neminovno dolazila i patnja i to je bilo nešto što, nakon intenzivnog osjećaja blaženstva, nikako nisu željeli prihvatiti. Svi su samo htjeli ostati gore. 'Život mi je preletio pred očima' za ljude koji su imali iskustva bliska smrti nije samo otrcana faza jer su mnogi od njih kao na traci gledali dobro i loše od onog što su na ovome svijetu proživjeli. Pred njima se vrti film života na kojem je zabilježen svaki događaj.
Malo je reći kako je knjiga koju je dr. Moody napisao izvazvala golem interes javnosti. Predstavljala je pravu revoluciju jer o toj temi nitko prije njega nije progovorio. Barem ne tako javno, a pogotovo ne tako opširno. Nakon njegovih otkrića mnogi koji su krili da su imali iskustvo blisko smrti počeli su ga priznavati, pa i javno govoriti o tome. Knjiga Život poslije života vrlo brzo postala je bestselerom. Osim u Americi, gutali su je u cijelom svijetu pa je prevedena na nekoliko desetaka svjetskih jezika. No osim oduševljenih masa kojima je ova tema bila nova i intrigantna, našlo se i kritičara koji su rekli da je Moody u svom istraživanju zanemario znanstvenike. Spočitavali su mu i njegove znanstvene metode koje su se temeljile isključivo na iskustvima ljudi s kojima je razgovarao te da nikada nije proveo nikakvu statističku analizu silnih podataka koje je sakupio. Također, mnogi od ljudi koje je intervjuirao, svoja svjedočanstva iznijeli su godinama nakon što su im se iskustva bliska smrti dogodila pa je upitno koliko uopće mogu biti relevantna, odnosno jesu li ta iskustva autentična i koliko su im se ona u sjećanju promijenila. Moodyju su predbacivali i kako je pristran te da je na njegov rad snažno utjecalo njegovo osobno vjerovanje.
No kako bilo, Raymond Moody je pokrenuo lavinu. Otvorio je sasvim novo poglavlje u istraživanjima paranormalnoga te dobro utabao put za druga istraživanja na tu temu. Stoga se smatra utemeljiteljem istraživanja NDE-a. Cijeli život posvetio je ovoj temi pa je kasnije objavio još knjiga o životu poslije smrti.
A cijelog istraživanja koje je proveo i koje je uzdrmalo javnost, vjerojatno ne bi ni bilo, da dr. Moody nije sreo dr. Georgea Ritchieja. Ritchie je Moodyju, svom talentiranom studentu, ispričao kako je za vrijeme Drugog svjetskog rata umro u bolnici od upale pluća. Priča je Moodyja zapanjila i tada se dao u istraživanje sličnih iskustava.
George Ritchie je rođen 1923. godine. Životni san mu je bio postati liječnikom. S 20 godina bio je u vojsci, stacioniran u Teksasu gdje je čekao dopuštenje za odlazak u Richmond u saveznoj državi Virginija kako bi na tamošnjem fakultetu studirao medicinu. No zaradio je tešku upalu pluća te je u vojnoj bolnici i umro. Barem su mu tamošnji liječnici tako rekli. Ritchie se u život vratio devet minuta nakon što je liječnik zatvorio njegov karton. No nije gubio vrijeme ni dok je bio mrtav. Budući ugledni psihijatar je ispričao kako je u tih devet minuta sreo Isusa Krista koji ga je vodio kroz različite dimenzije vremena i prostora. Ritchie dugo nije znao što bi sa svojim bogatim svjedočanstvom. A onda je, kasnih '60-ih godina prošlog stoljeća, na sveučilišu u Virginiji, njegova priča privukla pozornost mladog Raymonda Moodyja. Ritchie je, uz pomoć Elizabeth Sherrill napisao knigu Povratak iz sutra (Return from Tumorrow). Postala je bestseler, preveden na devet jezika.
I slijepi ljudi kad umru vide isto
Jedan od znanstvenika koji su pridonijeli rasvjetljavanju iskustva bliskih smrti je dr. Kenneth Ring. Rođen je 1936. u Kaliforniji, a danas je profesor psihologije na sveučilištu u Connecticutu. Godine 1982. osnovao je Journal of Near-Death Studies, periodčni magazin koji se bavio samo NDE-ima. Cijelu znanstvenu karijeru Ring se bavi fenomenom iskustva bliskih smrti, a na tu temu napisao je brojne knjige. U svojim je radovima naveo zajednička iskustva onih koji su doživjeli kliničku smrt, a potom se vratili. Kao i njegovi prethodnici i Ring je skupljao iskustva raznih ljudi koji su vjerovali da su iskusili kliničku smrt te među njima našao slična zajednička obilježja. Jedan je od osnivača IANDS (International Association of Near-Death Studies), neprofitne organizacije koja okuplja stručnjake koji proučavaju ovaj fenomen.
Njegovo istraživanje značajno jer je među onima koji su mu svjedočili o svojem iskustvu bliskom smrti bilo i slijepih osoba. Ring tvrdi kako su i oni s vidjeli isto što i ljudi koji normalno vide. Zapanjujuć je primjer Vicki Umipeg, slijepe žene koja je umrla s 54 godine. Umrla je nakon teške prometne nesreće, a poslije je u detalje opisala i bolničku sobu, liječnike pa i sebe. Sve je vidjela dok je njena duša putovala izvan tijela.
Misterij izvantjelesnih iskustava i životom poslije smrti pokušali su dokučiti mnogi. Jedan od onih koji su uvjereni da smrt nije kraj je Robert Lanza, jedan od vodećih znanstvenika sadašnjice. On je razvio teoriju biocentrizma prema kojoj naša svijest kreira svemir, a ne obrnuto, kako smo naučeni misliti. Čovjek ne može biti samo zbor beskonačnih slučajnosti. Toliko se toga moralo poklopiti da bismo bili baš tu, u ovo vrijeme; od postanka svemira, do idealnog mjesta koje je zauezao naš planet u odnosu na sunce. Lanza kaže da su šanse da sve svi fakori poklope i da svi budemo tu gdje jesmo jednaka šansi da dobijemo na lotu. Baš svaki put kad je izvlačenje. Prema njemu čovjek kreira i prostor i vrijeme, a ništa ne postoji izvan naše svijesti. Bez prostora i vremena ne postoji ni smrt. Ona je također nusprodukt našeg uma.
U ljeto 2014. godine kao bomba je svjetskim medijima odjeknula priča o skupini njemačkih psihologa, liječnika i znanstvenika koji su u Berlinu navodno dokazali da život poslije smrti postoji. Na čelu kontroverzne skupine bio je dr. Berthold Ackermann koji je novinarima obznanio rezultate svog istraživanja. Pokuse su napravili na 944 ispitanika volontera. Dali su im jake lijekove koje su omogućili kliničku smrt, a zatim i reanimaciju. Ackerman je rekao kako su sve obavili u kontroliranim uvjetima pa ni smrt ni oživljavanje nisu volonterima mogli naštetiti. U komi su ispitanici proveli gotovo 20 minuta. Iako su postojale varijacije na temu, gotovo svi su se sjećali događaja dok su bili praktično mrtvi. I oni su opisivali odvajanje od tijela, ugodu, jaku svjetlost. Ono što ih je fasciniralo jest činjenica da su njihovi ispitanici, bez obzira jesu li kršćani i muslimani, ateisti ili Židovi, opisivali iste stvari.
Moždana aktivnost mrtvih štakora
Dr. Jimo Borjigin su uvijek zanimali ljudi koji tvrde da su imali izvantjelesno ikustvo, a naročito činjenica što se elementi njihovih doživljaja u mnog čemu poklapaju. U jednom intervjuu rekla je da misli da su brojke onih koji su imali takvo iskustvo i veće od službenih, ali da ih se mnogi boje priznati u strahu da ih okolina ne ismije. Što se događa s tim ljudima dok su klinički mrtvi? Funkcionira li njihov mozak u tom vremenu? Što se točno događa? Sve nas muče ta pitanja, a dr. Jimo s njima se uhvatila u koštac. Željela je to istražiti. No takvo istraživanje, barem zasad, teško je napraviti na ljudima. Dok leže ne operacijskom stolu, a liječnici se bore da im srce ponovono počne pumpati krv, nikome ne pada na pamet da mi se u mozak zabiju eleketrode. Zato je dr. Jimo to napravila štakorima. Glodavcima su dali anesteziju kako ne bi osjetili bol, zatim bi im dali smrtonosnu injekciju koja im je zaustavila rad srca, a šest elektroda 30 sekundi koliko je trajao srčani zastoj, pratilo je aktivnost različitih dijelova mozga. Nadali su se kako će u najboljem slučaju zabilježiti aktivnost prisutnu u mozgu životinja kad su budni. No rezultati su zapanjili i njih same. Zabilježena aktivnost mozga blizu smrti bila je pet do osam puta viša nego u budnom stanju.
- Tada mi je palo na pamet da ljudi o svojim bliskim susretima sa smrću obično pričaju kao o vrlo realističnim, iznimno živim i jako lucidnim. Za pacijente koji su takvo nešto iskusili, sve se čini prilično stvarno. Mislim da bi to moglo biti zbog pojačane moždane aktivnosti - rekla je dr. Jimo Borjigin. Njeno istraživanje potvrdilo je kako je za vrijeme smrti izuzetno aktivan cijeli mozak.
Dr. Borjigin misli da pojačana aktivnost predstavlja samo posljednju borbu mozga. Mozak shvaća da mu nedostaje kisika i svim silama se bori protiv toga. Prema njenom tumačenju, aktivnost za vrijeme srčanog zastoja samo je borba za opstanak. No mnogima je ovo jasan dokaz da se život nastavlja i poslije smrti.
>>> Kraj prvog dijela