Kažu da nas tamo čekaju naši dragi pokojnici. Ne morate se bojati, poručuju nam svima oni koji su umrli, a zatim se vratili u svoje tijelo - smrt nije kraj. S one strane život počinje...
'U prvoj sam trudnoći znala da će nešto jako poći po zlu...'
Imala sam osjećaj da se moli za mene tamo nekoj višoj sili, tako počinje svoju priču žena iz grada na sjeverozapadu Hrvatske. Teško pronalazi riječi za ono što je se dogodilo prije devet godina, dok je gotovo na smrt iskrvarila ležeći na bolničkom stolu, rađajući svoje prvo dijete. Nikad nije bila praktični vjernik, stoga joj je teško objasniti što se zaista dogodilo tog dana, kad je rodila, 2007. godine, na sam petak 13. Zatrudnjela je s 26 godina.
- Bila je to moja prva trudnoća i malo je reći da sam bila zbunjena. Sve mame znaju kroz što žena tada prolazi i kakve joj misle lete glavom tih devet mjeseci. Pogotovo prvi put. Sve ti je novo, sve je strano. Mislim da nisam neki neuki tip, završila sam i medicinsku školu, smjer laborant, znala sam što se u kojoj fazi trudnoće događa, ali ne može čovjek da ga nije strah. Koliko god se borio protiv toga. Osim pozitivnih stvari koje nosi trudnoća, neminovno se sjetiš se i svih patnji i boli o kojima su pričale druge majke i tad te uhvati panika. Sve što znaš i što si racionaliziraš cijelo vrijeme, pada u vodu i jednostavno se u nekim trenucima uhvatiš kako umireš od straha – prisjeća se Ivona.
Mislila je kako će osjećaj nelagode kopniti kako će trudnoća odmicati. No nije, strahovi su se s vremenom množili, a crne slutnje samo su se gomilale. Umjesto radovanja bebi, koju su željeli i ona i suprug, Ivona je sve više tugovala. Beba u njenom trbuhu je rasla, a s njome i i Ivonina ljubav prema njoj, no trudnoća je svejedno postajala svojevrsno psihičko opterećenje.
- Ne znam kojim bi se točno riječima poslužila. Svoju prvu trudnoću danas opisujem kao posebnu, drugačiju. Možda je to bila intuicija, ali kao da sam znala da će nešto jako poći po zlu i da će se stvari zakomplicirati. Kako je vrijeme odmicalo, tako sam se sve više bojala i za bebu i za sebe – kaže i nastavlja:
- Ljudi me pitaju što me mučilo sve to vrijeme, je li mi se hormonska ravnoteža poremetila ili je bilo nešto drugo. Kažem im da ne znam. Jednostavno ne mogu u potpunosti dočarati osjećaj tih devet mjeseci. Inače nisam pretjerano religiozan tip, ne idem prečesto u crkvu i nemam običaj moliti se Bogu, ali vjerujem da nešto ipak postoji, nešto više od nas, jače i veće nego što mi, mali stvorovi, uopće možemo pojmiti. Je li to Bog ili neka sila kojoj ne znamo imena, nemam pojma. A i ne kopam previše po tome. No unatoč mojem ignorantskom odnosu prema toji sili, tijekom cijele trudnoće imala sam snažnu potrebu ići u crkvu. To sve možda nekome može zvučati kao da sam bila luda. Sama sam medicinar po struci i u duši i sve si uvijek pokušavam objasniti sa znanstvene strane. Zaključke nastojim temeljiti činjenicama. No neke stvari naprosto ni danas ne razumijem. Tako ne razumijem zašto sam tijekom trudnoće osjetila snažnu potrebu za odlaskom u crkvu. Otišla sam jednom, zatim drugi put. Onda je to postala moja rutina. Išla sam često, i to u točno određenu, malu crkvu u središtu mog rodnog grada, u čijem dvorištu se nalazi kip Majke Božje. I danas kad se sjećam toga, sva se naježim. Zašto? Ne znam ni to. Imala sam potrebu stati ispred tog kipa i samo ga gledati, gledati. I moliti Zdravo Marijo.
U molitvi i kontempliranju u tišini male crkve nalazila je utjehu za strahove s kojima se borila.
- U toj trudnoći naplakala sam se kao nikada do tada – kaže Ivona.
'Zažmirila sam i više nisam bila tu'
Loš predosjećaj pratio ju je do samog kraja, do porođaja.
- Porođaj je krenuo normalno. No i tad sam imala neki čudan osjećaj da će se tijek događaja izmijeniti, da će nešto poći po zlu. Stvarno bi me iznenadilo da se nešto loše nije dogodilo taj dan. Ujutro, tri dana prije termina kojeg su mi liječnici odredili, pukao mi je vodenjak. Prva pomisao koja mi je prošla kroz glavu bila je 'super, petak 13. je'. Otišla sam u bolnicu. Primili mu me na odjel, napravili pripremu i rekli da se malo šetam jer u to vrijeme još nisam imala trudove. Poslušala sam ih i šetala dva sata gore dolje po bolničkom hodniku dok trudovi napokon nisu počeli. Nakon nekoliko prvih bolnih grčeva, završila sam u rađaonici. Tamo su počeli problemi, kao da se stvari zahuktavaju. Legla sam na krevet. Na njemu su plahte izgledale kao da su na njima rađale generacije žena prije mene. Ali mislila sam si, valjda to tako treba biti pa sam, kao i mnoge žene koje u tom trenutku ovise o drugima i koje se osjećaju i pomalo inferiorno u odnosu na liječnike o kojima im ovisi i zdravlje, a često i život, pokorno šutjela. Nisam prigovarala ni kad su mu na ruku stavili tlakomjer valjda iz 1941. godine. Na drugu ruku su mi prikopčali drip i intravenozno mi dali jednu manju injekciju Spasmexa, anelgetika za opuštanje mišića. Na trbuh su mi na kraju priključili CTG, a onda je krenulo... - govori Ivona. Osim što je porođaj sam po sebi bolan, situaciju je, kaže, otežavala situacija u bolnici, loši higijenski uvjeti i neprofesionalno osoblje.
- Vrijeme je prolazilo, ja sam ležala, a drip je radio svoje. Imala sam osjećaj da mi lomi svaku kost u tijelu, nisam se mogla čak ni okrenuti na bok jer su mi vezali i ruke i noge kao da sam neki teški zločinac. Zvala sam babicu i molila je da mi podigne jastuk ispod leđa. Htjela sam da mi barem malo olakša. U tom trenu više nisam mogla ležati na leđima. Borila sam se sa porivom da se okrenem jer mi je svaki pokret otežavao situaciju i urezivao mi remenje u ruke. No babica čak ni to nije učinila. Samo je pojačala drip. Ubrizgala mi je još jednu ampulu Spasmexa – govori. Do tog trenutka Ivonin porod je još koliko toliko tekao normalno. No potom se situacija zakomplicirala. U rađaonicu je došla druga babica. Pogledala je mladu ženu u mukama, a zatim naglo promijenila izraz lica. To Ivoni nije ulijevalo nadu. Nova babica je onu koja je u rađaonici bila cijelo vrijeme, povukla na stranu. Ivona misli da su se konzultirale treba li zvati liječnika ili ne. No odlučile su kako za to ipak nema potrebe. Minute su prolazile, a ona nije znala što se događa. Tek kasnije došao je liječnik do nje i potvrdio je ono što je i sama načula. Beba se nije dovoljno spustila, ali nisu joj znali objasniti zašto. Zaključili su da je najbolje sačekati još malo pa da onda vide kako dalje postupiti.
- Rekli su mi i kako ja dosta krvarim, ali da mi ne smiju dati ništa kako ne bi naškodili bebi. Jedva sam imala snage za bilo što, ali sam se svejedno šokirala jer su djetetu i dalje opadali otkucaji srca. 'Pa o čemu oni pričaju', prolazilo mi je kroz glavu, u onom bunilu. Dali su mi još jednu ampulu Spasmexa, pojačali drip do kraja i opet otišli. Ostala sam sama. Ostavili su me umornu i u bolovima. Osjećala sam se tako bespomoćno. Moja beba nije bila u redu. Polako sam se predavala. Otkucaji bebina srca i dalje su padali, ali mene je sve manje boljelo, a i trudovi su jenjavali. Iscrpljena od svega, samo se sjećam da sam zažmirila i pomislila kako ću se samo malo odmoriti. Koliko je to lutanje, nesvjestica, trajalo ne znam, samo znam da su me u nekom trenutku počeli tresti i dizati mi glavu kako bi mi stavili masku za kisik. Opet su mi nešto zaboli u ruku i to me vratilo iz stanja u koje sam zalutala. Sa sviješću, vratili su se i bolovi. No oni nisu bili ni izbliza tako intenzivni kao prije. Pogledala sam CTG na kojem više nije pisalo ništa. Tu sam pomislila da je beba sigurno umrla. Znala sam da sad mogu i ja. Taj tren sam zažmirila, a suze su mi same klizile niz obraze. Više me ništa nije boljelo. Čim sam zatvorila oči, osjetila sam neopisivo olakšanje. Više nisam bila tu. Nisam nikoga čula, nikoga vidjela, nitko me nije ni zanimao. Jedino čemu sam se u tom trenu razveselila bila je spoznaja u kakvom sam se prostoru odjednom našla.
'Nije više bilo boli... A onda sam je ugledala'
Sve oko mene bilo je lijepo, mekano i bijelo. I hladno. Ali ugodno hladno. Nije bilo treskavo, zimsko hladno, nego onaj osjećaj miline na koži. Kao kad s vrućeg asfalta čovjek uđe u klimatiziranu prostoriju ili kad skoči u more nakon sunčanja na plaži. Uživala sam tren ili dva. Nije više bilo ni boli. Samo lakoća. Tada sam je ugledala. Stajala je pored mene s moje lijeve strane, sva u bijelom. Odmah sam je prepoznala. Bio je to onaj lik kojem sam se molila zadnjih devet mjeseci. Lik koji me slušao i tješio. Ta žena bila je Majka Božja.
Znamo svi kako izgleda u knjigama i na slikama. I u susretu sa mnom zauzela je svoj uobičajen oblik. Na glavi je imala bijeli dugački veo od najfinije svile. Padao joj je niz ramena, a bio je učvršćen tankim rajfom za kosu. Nije gledala u mene, imala je zatvorene oči. Ali znala sam da je tamo zbog mene. Nije ni pričala, uopće nismo komunicirale. No nekako mi je rekla sve što je trebala. Ne znam na koji način, no poslala mi je poruku. Kao da sam njene riječi primila iznutra. Kad tamo nešto osjetite, ne propitkujete. Jednostavno znate da je točno. Ambijent u kojem smo boravile je bio čudan, neopisiv.
Oko nas su bili oblaci, onako snježnobijeli i bogati, debeli, kao starinske perine. A i takav su osjećaj pružali, mekani i nježni. Ona je izgledala kao da je i sama bila na tim oblacima, a zatim me, bez da me je uopće dotaknula, povukla sebi. Danas kažem da je osjećaj bio blažen. U meni su se izmjenjivali lakoća, toplina i ljubav. Beskrajna ljubav. Sjećam se da sam pomislila 'ako ovako izgleda umiranje, može, umrijet ću odmah, potpisujem'. Osjećaj je neusporediv s bilo kojim nama poznatim zemaljskim osjećajem. Osjećaš kao da lebdiš u nekom prostoru između sna i jave, a svjestan si da ne lebdiš. Stojim tu pred njom, a ustvari ležim izbodena i izmučena u krevetu, očekujem od nje da nešto kaže, ona ne kaže ništa. Svejedno, govori mi sve. Sjećam se i njenog izraza lica. To lijepo čisto lice odavalo je tugu. Ne znam je li to zato što je i sama žena pa je znala kroz što prolazim ili nas sve jednako voli, ali izgledala je kao da je suosjećala sa mnom u tim trenucima patnje, kao da je razumjela bol kroz koju sam prolazila. Usta su joj mirovala, ali znala sam da se moli za mene tamo nekoj višoj sili, da želi da ostanem ovdje još neko vrijeme, gdje sam daleko od boli koja me dolje čekala. Osjećala sam kao da me želi zaštiti. I ja sam htjela ostati, beskrajno zahvalna na toj milosti i ljubavi koje su je okruživali, koji su i mene cijelu proželi – kaže Ivona, boreći se da opiše ono što je vidjela. To su, govori, bili nadnaravni trenuci.
No liječnici su je ipak vratili u život. A onda je nakon povratka među žive uslijedio novi šok.
- Ne znam koliko je moje izbivanje trajalo, izgubila sam percepciju o vremenu. U bolnici sam bila od jutra, a koliko je svaka faza kroz koju sam prošla trajala, ne znam. Sve se činilo puno dulje nego što je vjerojatno bilo. A i gore, s one strane, kao da naše poimanje vremena ne postoji. Tamo na vrijede naša pravila. Ništa što ovdje znamo, gore ne važi. No kako bilo, oko 20 sati tog dana, dopremili su me u sobu i prebacili na krevet. Neko vrijeme oko mene su se motale babice koje su me, jer sam se još od hladnoće tresla kao prut, pokrivale nekim debelim, grubim dekama. Babice mi nisu ništa govorile. Ja sam strahovala za svoje dijete. Opet se vratila bol. Vrištala sam u sebi želeći da mi netko kaže gdje je moja beba. Napokon je došla liječnica da mi priopći vijest. Rekla mi je da je moje dijete rođeno na carski rez te da je ostalo bez kisika. Bio je to ogroman udarac. Trbuh mi se stegnuo od boli. Na moje upite koliko dugo dijete nije disalo, liječnica nije davala odgovor. Ni sama nije znala koliko dugo maleni nije mogao do zraka. Zatim mi je objasnila da pretpostavljaju kako će dijete imati trajne posljedice, 'ako ne danas, onda u pubertetu'. Bez previše empatije govorila je kako je to moglo značiti da će bolovati od epilepsije. Ili da će možda razviti neku vrstu autizma. Što od tog dvoje, trebala sam s vremenom vidjeti. Odmah sam počela plakati. Samo sam čekala da mi donesu moje dijete da ga napokon vidim, primim u naručje i da znam kako je nakon svega ispao... Da ga poljubim i kažem mu kako ću ga bez obzira na sve voljeti dok dišem. Konačno sam ga primila u naručje i pomislila 'moja beba nije umrla, oboje smo živi'. Unatoč svemu, bio je predivan, nimalo izmučen, debelih obraščića... Ma baš poseban. Ne zato je što je moje, nego je zaista takav bio. A onda je uperio svoje oči u mene... Bio je to pogled razumne osobe, kao da zna kroz što smo nas dvoje prošli. I kao da bi mi nešto rekao samo da zna i može – prisjeća se Ivona.
'Moja čudesna beba danas je zdrav dječak'
Možda je tome bio razlog težak porođaj, ali kasnije je Ivonin sin ipak imao problema sa zdravljem. Srećom, mučile su ga samo obične djetinje bolesti.
- Do treće godine svaka dva tjedna bio je bolestan, mislim da nema bolesti koja ga nije pogodila, ali sve je to stoički izdržao i prevladao kao veliki. Namučili su ga i lijekovima i boravcima u bolnici. Bio je jako nježan i osjetljiv. Išli smo i na razvojne vježbe na kojima sam inzistirala da spriječim ono što bi se moglo dogoditi. Srećom, ono što je doktorica predvidjela, nije se dogodilo. Moja čudesna beba danas je zdrav dječak – kaže.
Cijelo iskustvo ovoj mladoj ženi promijenilo je percepciju života.
- Nakon svega što sam doživjela, počela sam drugačije gledati na sve oko sebe. Shvatiš da danas jesi, sutra nisi, da u samo jednom djeliću sekunde možeš nestati. Postaješ otvoreniji i liberalniji za puno stvari, a strahovi prema nečemu novome više nisu onoliki kao što su prije bili. Jednostavno živiš i pustiš druge da žive. Ne opterećuješ se stvarima koje su nebitne, a koje su te prije opterećivale. Moram reći i kako mi je ojačala intuicija. Moje šesto čulo danas je puno snažnije nego prije. U puno situacija imam déjŕ vu koji mi se naročito ponavlja s određenim ljudima. Mislim da je to također posljedica onog što sam doživjela jer mi se prije to nije događalo. Dovoljno mi je samo nekoliko trenutaka da osjetim tko je kakva osoba, da prepoznam u čijem se društvu ne osjećam dobro. Znam na prvu loptu koji ljudi mi svojom negativnom energijom ne trebaju u životu. Jednostavno rečeno, nakon svega, život više ne shvaćam olako pa se zato trudim ne trošiti ga uzalud. Pitate me za smrt? Ne bojim se jer se nemamo čega bojati. Čin smrti sam po sebi nije strašan, strašne su okolnosti koje dovedu do tog trenutka. Bol, patnja i agonija ovog svijeta su strašni. Smrt nije strašna – kaže Ivona.
'Bilo je tako dobro da se ne bih bunila da sam tamo i ostala'
Osobe koje su doživjele kliničku smrt u većini slučajeva svjedoče o osjećaju odvajanja od tijela. Prema gore ih vuče neka jaka sila, a sam taj put koji završava u blaženstvu, najčešće počinje u boli, kao kovitlac mračnih misli, nezamislivih strahova i patnje. Ivona je taj dio preskočila.
- Nisam se odvojila iz tijela, nisam doživjela ono klasično izvantjelesno iskustvo o kojem ljudi često pričaju, niti sam plutala negdje gore i s visine promatrala svoje tijelo i ustrčane liječnike u operacijskoj dvorani. Nisam osjetila nikakvo odvlačenje. Jedino pamtim taj osjećaj mira i spokoja te neopisivu sreću. Misli su mi bile prazne, a svi bolovi i muka su nestali. Možda je tijelo samo odreagiralo na lijekove, a mozak je nakon tog odahnuo i prepustio se. Ne znam. Tada mi je bilo svejedno. Nisam ni o čemu razmišljala. Znam da su neki pričali kako su s one strane viđali svoje pokojnike, ali ja nikoga nisam vidjela. Kao što sam već rekla, stanje blaženstva bilo je tako dobro da se ne bih bunila ni da sam tamo ostala. Što god i gdje god to bilo – kaže.
Pokušala je dobiti neko znanstveno, na činjenicama utemeljeno objašnjenje o tome što se točno prilikom porođaja događalo. No osoblje bolnice je šutjelo. Tek joj je jedna od primalja usput rekla da je primila transfuziju jer je na porodu izgubila jako puno krvi. Transfuzijom joj je objasnila i to što se, nakon buđenja od hladnoće tresla poput šibe na vjetru i imala osjećaj da će se krevet na kojem je ležala raspasti od snage podrhtavanja njenog tijela nakon operacije. Tremor je također posljedica primanja krvi, rekli su joj. No Ivona je svoju medicinsku dokumentaciji kasnije detaljno proučila. U njoj nije pronašla podatak o transfuziji krvi.
Danas je njen sin zdravi dječak. Ide u školu i sam već, kao njegova mama nekad, kući donosi petice. Zanimaju ga zvijezde i svemir, rastura u matematici, fizici i kemiji. Dobio je i mlađeg brata, ali mama ističe kako je njen prvorođenac posebno dijete. Bistar i mudar.
- Koristi se izrazima i frazama za koje ne znam gdje ih je čuo u tom svom malom životu. Ima neku bistrinu u očima i ozbiljnost. Dosta je zatvoren i puno toga drži u sebi, kao da je već naučio nositi se s patnjom. Strašno mu je razvijena logička strana, a i jako je znatiželjan. Zanima ga znanost, ali njegov pristup znanstvenim temama je u najmanju ruku neobičan. O tome priča kao da je već od prije upoznat sa svime. Ništa mu nije strano. Ali ima i svoje mušice kojima me često izluđuje. Jedna od tih mušica je što je non stop bos. Bilo ljeto, bila zima, taj dečko obožava tapkati uokolo bez čarapa. Podsjeti me tu i tamo na osobenjake poput Steve Jobsa ili Alberta Einsteina pa ga zovem mojim malim ludim znanstvenikom. Ima i strašno razvijenu intuciju. Ne znam kako, ali uvijek nekako predosjeti ono što će se dogoditi njemu, meni ili njegovom mlađem bratu. Kad mlađi brat napravi neki nestašluk, ovaj ga, kao odrasla osoba blago opomene i kaže da je znao da će se takvo što dogoditi. No zapanjio me nakon što sam prolazila kroz jednom mučno razdoblje u životu. Iako sam ga strogo čuvala od svega i pokušala ga zaštiti na sve načine, on mi je jedan dan prišao, sjeo do mene i posve ozbiljno rekao da se bojao da će do toga doći. A nije ništa znao, jednostavno je osjetio. Eto takav je on – zaključuje Ivona.
>>> Kraj desetog dijela...