Ovoga vikenda društvene mreže ponovno su se narugale Kolindi Grabar Kitarović koja je ponosno pozirala s pobjedničkom medaljom na Maratonu lađa na Neretvi.
Šerale su se fotografije na kojima predsjednica najprije prima medalju, a onda se slika s pobjedničkom ekipom.
To je mnoge podsjetilo na njezino famozno izlaženje na pozornicu HNK-a nakon baletne predstave gdje je njoj, a ne ansamblu, uručen buket cvijeća. Ili na ulaženje u svlačionicu s nogometašima i slične vratolomije.
Ali to je kriva perspektiva.
Nije predsjednica države sama sebi davala cvijeće ili sama ugrabila medalju i okačila ju oko vrata. Ona je te nezaslužene počasti primala od samih organizatora ili od sudionika, premda za to nije bilo baš nikakva opravdanja.
Kult ličnosti
Stvar je, dakle, u mentalitetu koji dozvoljava političaru na dužnosti šefa države da krade show i iskorištava popularna događanja za vlastitu političku propagandu.
Tako se izgrađuje kult ličnosti.
Bez toga, bez takvog mentalnog sklopa, Kolinda se nikad ne bi penjala na pozornicu niti primala medalje. Znala bi koje je njezino mjesto.
Što nas pak dovodi do drugog, puno važnijeg i za hrvatsko društvo pogubnijeg slučaja: zabrane Bajagina koncerta u Karlovcu, navodno zbog pritiska braniteljskih udruga i karlovačke Hvidre. Velika se buka digla oko tog slučaja i mnogi su već braniteljske udruge proglasili "zabraniteljima", velikim cenzorima, diktatorima i tome slično.
Zabrane filmova, plakata...
Pa su se onda vadili i drugi slični slučajevi: zabrane filmova na HTV-u na pritisak udovica branitelja, skidanje kazališnih plakata, odgađanje Noći kazališta jer se poklopilo s godišnjicom pada Vukovara, pa udar na HAVC, a sad i nove prijetnje branitelja da se Bajagi zabrani nastup u drugim gradovima.
Što je zajedničko svim tim slučajevima?
Organizatori ili urednici ili političari popuštali su pritiscima i udovoljavali zahtjevima pojedinih udruga, bukača i cenzora.
Sami branitelji nisu u navedenim slučajevima mogli sami učiniti ništa. Kao što su bili nemoćni oko zabrane Frljićeve predstave ili koncerta Hladnog piva u Splitu.
Oni se tek hrane slabošću drugih.
Hrane se oportunizmom gradskih vlasti, kukavičlukom organizatora, pojedinih ministara, urednika javne televizije, pa sve do samih premijera koji su 555 dana tolerirali teror šatoraša ili su popuštali pritiscima crnokošuljaša iz HOS-a za premještanjem spomen ploče s natpisom "Za dom spremni".
Put u totalitarizam
Andro Krstulović Opara nedavno se složio s Velimirom Bujancem i bukačima da Hladno pivo možda ipak nije primjeren uzvanik dan uoči godišnjice Oluje, ali ipak nije mogao učiniti ništa. Osim ograničiti trajanje koncerta.
U demokraciji su takvi pritisci normalni.
U totalitarizmu, međutim, takvi pritisci upravljaju događajima.
Kao što su, recimo, Subnorovci u Jugoslaviji diktirali koji će se filmovi prikazivati i glazba snimati, premda će neki reći da je i to bilo u manjoj mjeri nego danas. Kao što je danas taj pritisak snažniji nego prije deset godina.
Parazitiraju na slabosti
Stvar je jednostavna: kad bukači osjete da njihovi pritisci ne nailaze ne otpor, da se televizijski urednici povijaju, premijeri savijaju, a neki političari čak i hrane takvim protestima, tada se i oni osjećaju moćnijima, ali i inspiriraju druge da slijede njihov primjer.
Kad je Zoran Milanović pustio šatoraše da nekažnjeno krše zakone u centru Zagreba, postavljaju plinske boce, prijete oružjem i državnim udarom, bilo je jasno da će to neminovno dovesti do juriša na Banske dvore, nakon kojeg je uplašeni premijer napokon primio pučiste na razgovor. Pa nedugo zatim ušao s njima u šatorašku spiku koja ga je stajala zadnjih izbora.
A kad je Andrej Plenković ispregovarao s Markom Skejom premještanje HOS-ove ploče iz Jasenovca u Novsku, to je otvorilo kasnije put legalizaciji ustaštva.
Milanović je oportunistički koristio šatoraše za mobiliziranje svoje biračke baze, a Plenković je kukavički blokirao jači udar desnice.
Ključ je u otporu
Nije, dakle, glavni problem u bukačima, prosvjednicima, cenzorima, u predsjednici koja gradi kult ličnosti. Ključ je u tome kako će se društvo i politika nositi s time.
Hoće li Kolindi davati medalju za ono što nije zaslužila ili će skidati filmove i plakate koji navodno smetaju osjećaje nekih udruga ili zabranjivati srpske pjevače koji su već godinama nastupali u Hrvatskoj ili pučistički smjenjivati kadrove po institucijama u strahu od pritiska rulje...
Ili će povući granicu.
Branitelji nemaju nikakvu formalnu moć u društvu, osim one koja proizlazi iz slabosti, straha ili oportunizma drugih.
"Taj fini gospodin uplašio se nasilnika i siledžija te dao Hladnom pivu da sviraju negdje do prije ponoći da ne bi uprljali Dan domovinske zahvalnosti", komentirao je bivši ministar Fred Matić nedavni slučaj u Splitu.
A dokle god se popušta tim "siledžijama i nasilnicima", šatorašima i stožerašima, HOS-ovim crnokošuljašima, referendumskim bukačima i braniteljima koji pozivaju na ubijanje novinara, ovo društvo će se pretvarati u njihovu žrtvu.
A za to predsjednica stvarno zaslužuje medalju.