“Pregrijani reaktor Agrokora” bio je - u usporedbi s Uljanikom - nalik na komoru za duboko zamrzavanje. U Todorićevu sustavu većina je poduzeća bila zdrava.

Osim Konzuma i Mercatora, proizvodnja i poljoprivreda vrlo su perspektivne. Ledo, Jamnica, Zvijezda, Kiseljak, Dijamant i druge tvrtke sigurno neće propasti. S Uljanikom stvari stoje drukčije. Čini se da taj škver stoji lošije od Konzuma, najlošijeg Agrokorova poduzeća. Proizvodnja je, u odnosu na broj radnika, višestruko manja, proizvod je skup, dugovi veliki, državni limiti nesavladivi, reputacija loša, a nedostatak novca za nastavak proizvodnje - čak i ako plaće sjednu - teško rješiv.

Na truplu starog Agrokora moglo se, kako smo vidjeli, oglodati puno mesa, zamračeni su silni milijuni, ali na Uljaniku toga nema. Zato Plenković niti nudi nekog novog Antu Ramljaka niti će ga naći. Od Uljanika svi peru ruke. Najodgovorniji, vlasnici, problem prebacuju na lokalnu i državnu vlast; vlast s nelagodom tretira problem, najavljujući diskretno mogućnost stečaja, IDS krivnju prebacuje Vladi iako su oni mnogo odgovorniji.

SDP kao stranka radničke klase već odavno ne postoji. Industrijski sindikati su zakazali, javne sindikate zanima samo njihov sektor, branitelji, koji čuvaju nacionalne interese, bave se ojkačama i Bajagom, premda je brodogradnja zadnja brana hrvatske industrije, a hrvatska industrija jedini jamac normalne budućnosti ove zemlje. Uz škverove se vezuje školstvo, zanati i visoke tehnologije, ali i cjelogodišnji rad i život.

Ostane li Pula bez industrije, čeka je turobna budućnost - tri mjeseca sezone, perspektivna samo za posjednike nekretnina, i devet mjeseci pustinje. U ovoj zemlji svi žive i misle samo za sebe. Solidarnost je lažna, ad hoc, ona je stihijska, događa se povremeno, jednokratno, nesustavno, radi pranja nečiste savjesti. Kome to, u Uljaniku, zvoni zvono? Zvoni svima nama. A mi sjedimo i nadamo sa da će nama odzvoniti što kasnije.