Stotine milijuna eura, milijarda kuna više ili manje, sve su to iznosi koje si prosječni građanin ne može niti zamisliti niti će ih ikad vidjeti. I zato je još niska svijest da država nikad ne daje svoj novac nego se kune koje se upucavaju u subvencije, pomoći, jamstva, došle svaki put kad ste bilo što kupili i dali četvrtinu iznosa državi.
Tako je i sad, tijekom krize s Uljanikom. Državi visi više od 600 milijuna eura jamstava koje je dala, a nije kontrolirala po kojoj cijeni se grade brodovi i je li to održivo. Kupovao se socijalni mir i osiguranje posla. Pa dok ide, ide. Iznos od 600 milijuna eura koji bi mogli doći na naplatu državi točno je tri puta veći od onog čega će se država odreći nižim PDV-om na svježe meso, ribu, voće i povrće. Dakle, tri puta manje nego izravna pomoć svim građanima da imaju jeftiniju i dostupniju hranu.
Nema još kalkulacije koliko bi država “izgubila” da snizi PDV na 13 posto i na sve mliječne proizvode i tako zatvori krug jeftinije hrane. Ali teško da bi godišnje i s tim bilo više od jamstava koja su dana Uljaniku za održavanje 4300 radnih mjesta. A kad se sjetimo da je država dosad potrošila 30 milijardi kuna na sva brodogradilišta, onda je jasno da ona nisu poslovala ni na račun države niti su svojim poslom mogli financirati sami sebe nego su živjeli na grbači svih nas. To je polazište da bi se povela bilo kakva rasprava o budućnosti Uljanika. Ali to ne znači da bi škverovi trebali propasti.
Ne, oni se moraju modernizirati, naći isplative niše, povećati produktivnost i neizbježno smanjiti broj radnika. A svako eventualno državno jamstvo u toj fazi premošćenja mora imati jasne alate kontrole, kalkulacije svakog broda koji se radi i uvjete raskida ako se potpisano ne ispoštuje. Pa makar to značilo i kratkoročnu socijalnu bombu. Jer ovako više jednostavno ne ide. Nije cijela Hrvatska zaslužila crnčiti i grcati pod poreznim opterećenjem da bi se novac bacao u bunar.