Teško je sve ljude staviti pod istu kapu pa suditi o radnim navikama, nezadovoljstvu, naobrazbi, poslovnoj kulturi, predanosti... Jednako teško je i osuđivati sve poslodavce da daju premale plaće, traže da se radi 12 sati za 8 plaćenih, neplaćeni vikendi, blagdani i slično.

Realnost je da se malo tko više javlja na oglase za posao (što je donedavno bilo potpuno obrnuto), da su izlozi postali kao oglasne ploče jer gotovo na svakom stoji ponuda za posao, da su deseci tisuća vrijednih, više ili manje obrazovanih, naših ljudi napustili zemlju u potrazi za boljim životnim uvjetima. Jasno je da i poslodavci imaju svojih problema zbog velikih nameta, ali nema većeg problema kad im nema tko raditi.

Riba smrdi od glave, to svi znaju. Političari i dalje samo pričaju o tome što bi trebalo, vladajući i dalje kao u 18. stoljeću igraju se daktilgrafa i poštara pa gomilaju besmislenu dokumentaciju koju ‘tekliči’ (zahvalni što im je politika omogućila da se ukrcaju na kruzer podobnih koje svi mi plaćamo) raznose po uredima, a da nitko ne razumije tko i zašto sve to potpisuje te, naravno, ne stižu raditi.

Sve vlade do sada potrudile su ostaviti za sobom što veći nered samo da time opravdaju svoje neznanje ili nesposobnost ili sposobnost osobnog bogaćenja. U takvoj zemlji nema sreće ni napretka. Gdje god se okrenete, što god trebate napraviti, ne možete ako ne znate barem portira. Kažnjavaju se uredni platiše, neradnici i manje obrazovani brže i bolje napreduju, kriteriji za sve i svakoga su gotovo jedinstveni.

Zakoni isti za sve, ali ne i tumačenja. Ma kako se trudili biti uredni u svemu, netko će kad-tad pokucati na vrata da ste dužni ili da ste krivi. Ovdje je sramota da pitaš za plaću prije nego što odradiš barem mjesec dana. Valjda se pretpostavlja da živiš od ljubavi. Vani poslodavac odmah kaže što nudi. Sve navedene hrvatske navike teško će se promijeniti. Zato je ovdje lakše mijenjati zemlju nego ženu.