Međunarodni dan nestalih osoba posvećujemo svim nestalima u Domovinskom ratu. Još se traga za 1922 ljudi. Ovo su njihove priče...
Trideseti kolovoz je datum koji su Ujedinjeni narodi, na inicijativu južnoafričke organizacije FEDEFAM, proglasili Međunarodnim danom nestalih osoba.
POGLEDAJTE VIDEO:
Od 2002. godine, od kada se obilježava u Republici Hrvatskoj, ovaj datum je postao blagdan, poseban dan za obitelji nestalih hrvatskih branitelja i civila koji su u vrijeme Domovinskog rata i agresije na Republiku Hrvatsku, osobito u prvim satima okupacije hrvatskih gradova i sela, zarobljeni i odvedeni u nepoznato.
Na prvim popisima na kraju 1991. godine bilo je više od 18.000 osoba koje su se vodile kao nestale. Na njima su se nalazila i imena hrvatskih branitelja koji su se kasnije vratili živi, ali izmučeni iz srpskih koncentracijskih logora koje Srbija danas negira. Na tom su popisu bili i oni koji se nikada nisu vratili iz tih logora, oni koji su pronađeni u dugo skrivanim grobnicama u Srbiji, kao i oni pronađeni u 154 masovne i pojedinačne grobnice otkrivene na području Republike Hrvatske. Te grobnice, skrivene za vrijeme okupacije 1/3 hrvatskog teritorija, pronađene su nakon vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Mnoge obitelji koje su godinama prolazile kalvariju potrage za svojim sinovima, kćerima, očevima, majkama, muževima, braćom, sestrama, pronašle su mir onoga dana kada su im u ruke predani posmrtni ostaci njihovih najmilijih, kako bi ih dostojno pokopali. Oni najbolje znaju kakvim životima žive obitelji koje do danas nisu pronašle svoje najmilije, koje nisu imale "sreću" dobiti barem jednu kost kako bi je spustili u zemlju na mjestu koje se naziva posljednjim ovozemaljskim počivalištem. Oni nemaju mjesto na kojem će zapaliti svijeću, položiti ružu, pomoliti se, voditi zamišljene razgovore, glancati onaj hladni nadgrobni spomenik, dodirnuti uklesano ime, siluetu, tugovati, ali i ponosno stajati pored groba kada ih ponese onaj poseban osjećaj zahvalnosti Bogu i onaj poseban osjećaj i vjera da njihovi najmiliji žive u onom pleteru koji opasava bedeme Domovine.
Oni su očevi i majke koji se boje umiranja iz straha da nitko poslije neće tražiti njihovu djecu, oni su djeca koja nisu ni upoznala svoje očeve, djeca koja svoja sjećanja grade kroz priče svojih majki i baka, kroz fotografije koje mnogi i nemaju jer su spaljene, uništene onih dana kada su odvođeni njihovi očevi i majke. Oni su djeca koja se sjećaju očevog zagrljaja, ali i suza kada su pisali školske uratke o svojoj obitelji, suza kada ih nije imao tko ispratiti do oltara, skrivanja patnje kada su druga djeca pričala o snazi i uspjesima svojih očeva. Oni su i supruge kojih nema u općim statističkim podacima, koje u upitnicima dobiju izbor a) udata, b) neudata, c ) udovica, d) rastavljena, koje su odgajale djecu i uvijek bile krive za loše stvari, a nikada pohvaljene za dobre kojih je bilo puno više,... ali je okolini jednostavnije ono prvo.
Oni su braća i sestre, najbolji prijatelji, suborci, koji zaplaču kada ih nitko ne vidi. Takvih je puno u ovoj našoj maloj zemlji. Više od 900 obitelji punih 27 godina ne zna za sudbine svojih najmilijih . A ne znaju samo zato što netko ne shvaća da je skrivanje zločina također zločin.
Na listi nestalih od 1991.-1992- godina je 928 osoba. Njima su uskraćena sva prava i slobode, pa i pravo na identitet i grobno mjesto. Među njima je nešto manje od 300 hrvatskih branitelja čije obitelji su uključene u udruge koje djeluju unutar Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Nema vrata na koje nismo kucali, pojedinačno i zajedničkim snagama, nema toga što nismo pokušali..., ali uzalud, barem do sada. Uvijek spremni sjesti za stol i s crnim vragom, ali nikada ne ugroziti one vrijednosti stvorene na krvi naših najmilijih, pretvorili smo se u istražitelje, pravnike, javne govornike, u sve ono što nije bilo planirano u našim životima. Mnogi članovi obitelji su umrli u agoniji i strahu da će onoga trenutka kada sklope oči prestati potraga za njihovim najmilijima. To se neće dogoditi dok god postoji i jedan od nas, a neki ljudi i događaji pružaju nadu i da će netko tražiti naše najmilije i kada mi izgubimo snagu.
Pitanje nestalih osoba u Domovinskom ratu i nije teret samo za članove njihovih obitelji. To je teret za cijelu zajednicu pa i za one koji ga uopće ne razumiju ili misle da ne treba spominjati prošlost i da je došlo vrijeme kada treba staviti točku i zaboraviti. Ovo pitanje je najteže naslijeđe Domovinskog rata koje utječe na mnoge procese, odnose među ljudima, zajednicama, državama. Kao humanitarno pitanje je i obaveza za svakoga tko može na bilo koji način doprinijeti rješenju.
Republika Hrvatska ima obavezu, osim ovih 928 osoba nestalih u periodu 1991.-1992. godina riješiti i pitanje 580 nestalih osoba u 1995. godini kao i 414 posmrtnih ostataka koji su evidentirani kao poginuli ali se ne zna za njihova grobna mjesta.
Puno je još masovnih i pojedinačnih grobnica za koje postoje informacije u beogradskim arhivima. Na sve načine smo pokušali doći do tih informacija, pa i kroz razgovore s anonimnim svjedocima, ali i s dužnosnicima Republike Srbije koji su u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku bili borci za ideju Velike Srbije, bilo pod oružjem ili kao administracija.
Posljednji među njima je Aleksandar Vučić koji je rekao da može i hoće pomoći, ali nije. Mi i dalje čekamo. Povijest kaže da su krvnici na samrti zvali obitelji svojih žrtava kako bi im rekli istinu, u strahu od prelaska na onaj svijet. To je posljednja nada za naše obitelji. Zato na kraju poruka svima: Ne čekajte poziv odozgora, riješite se tereta, recite nam gdje su. Pomozite nam pronaći naše najmilije.