Shakespeare tvrdi da su Hamleta poslali u Englesku “jer je poludio” a tamo su svi ljudi “isti kao on” pa se “na njemu neće ništa primijetiti”. Da zagrebački gradonačelnik ode na Otok na njemu se ne bi vidjelo ništa čudno jer su tamo “isti kao on” - ali Zagrepčanci primjećuju da se gradonačelnik Zagreba i cijele Italije ponaša pomalo čudno: radi 25- 26 sati dnevno, spava samo sat-dva noću, najavljuje nacionalni stadion, radi na internacionalnom pomirenju, citira srpskog pjesnika Branka Miljkovića koji se ubio u Zagrebu, gradi i razgrađuje rotor, diže cijene parkinga u nebo, čisti atmosferu, pegla bilancu, vapi za radikalnim reformama koje će spasiti zemlju, zahtijeva porez na nekretnine...

Bandić je - prema poslovičnoj definiciji Zorana Milanovića, kronično sklon hiperaktivnom glavinjanju, ali ovoliko!? Ni najokorjeliji analitičari i bandićolozi nemaju jedinstveno objašnjenje za ovu aktivnost od koje, usred ljeta, kad joj vrijeme nije, luduju politički seizmografi. Jedni misle da se sprema za predsjedničke izbore.

Drugi vjeruju da očekuje prijevremene izbore na jesen. Treći misle da pritišće slabu vladu, kako bi mu Plenković olakšao vladavinu Zagrebom. Četvrti misle kako se plaši sudskih procesa pa pojačava dojam vlastite važnosti... Ni Baba Vanga ne bi lako odgonetnula što se sve kuha u Bandićevoj glavi. Moguće je da je riječ o kompleksu svih tih motiva - oni nisu proturječni a Bandiću je svejedno kad će koji izbori - ako ih izgubi, on je gotov.

Zato se stalno priprema, pa što prvo dođe. No, od ideja koje je izložio, jedna zaslužuje pažnju. To su “nacionalne reforme sad i odmah”, jer će se bez njih “nastaviti egzodus”. Bandić je zagrebački faraon, sjena boga na zemlji, veličanstvo uzvišeno poput Saturna, metropolitanski svemogućnik: neka odmah započne s reformama u Zagrebu i pokaže “kak se to dela” a bilo bi dobro da završi i žičaru. Uspije li, bit će mu to najbolja preporuka za izbore, koji god prvi došli.