Blanka Hribar Čmelar (64) učiteljica pred mirovinom jedina je stanarka u bivšoj osnovnoj školi u Sovskom Dolu, kod Čaglina. U školi se ne čuju dječja galama i vika, nema njihovog dozivanja, sve je tiho i mirno. Jedino što se čuje jesu mali pilići koje učiteljica Blanka odgaja u za to posebno napravljenim gajbama jer ih ne smije pustiti zbog jastrebova i drugih grabljivica.
– Trenutno mi djeca ne nedostaju jer još uvijek radim, a imam i svoju unučad. Ipak da nedostaje mi to njihovo tapkanje i galama – kaže učiteljica koja svoj radni vijek privodi kraju učeći šestero učenika u područnoj školi u Ruševu.
Sovski Dol je oduvijek bio mirno mjesto, nekako po strani, unatoč tome što to mjesto svi poznaju zbog Sovskog jezera za kojeg kažu da je ostatak Panonskog mora. Do prije nekoliko godina da bi se došlo do tog sela trebalo se truckati po makadamu, a danas se do njega i nastavlja dalje prema Đakovu može doći novom asfaltnom cestom. Ali što to vrijedi, kada u selu više nema ljudi. Mladi su otišli, stari čekaju da i oni pođu ali na posljednji počinak. Među onima koji su otišli iz Sovskog Dola je i Blankin sin.
- Imali smo puno planova pa i za našeg najmlađeg zajedničkog sina. On je jednog dana došao i rekao nam je da djevojka i on odlaze. Čim je to rekao on je već otišao, a s njim i jedan dio nas – rekao je Blankin suprug Vlado, čovjek koji brine o konjima, magarcima, kozama i brojnoj peradi. Učiteljica Blanka ima svoj stav oko odlaska mladih.
– Mislim da se izgubio poredak prioriteta. Šta je prioritet u životu? Da li je to imati neko materijalno blagostanje u vidu kapitala, zarade, luksuzne robe, potrošnje ili je nešto drugo bitnije. Mislim da je prije toga potrebno preokrenuti neke stvari, što znači ako je netko trenutno imućniji, ima dobro zaradu, a cijeli život provede u radu od ujutro da navečer, nema kontakta s obitelji nema kontakta s djecom, osim vikenda, da li je to stil života koji svakome odgovara?
>>>>Specijal Demografska obmana
Kada bi ljudi počeli malo razmišljati možda bi našli nešto i na ovoj drugoj strani kod ljudi koji nemaju toliko novaca, tolikog silnog napretka, bogaćenja, koji imaju nešto drugo. Zavičaj je jedan od komponenti zbog kojeg će se jedan broj mladih koji su trenutno otišli trbuhom za kruhom ipak vratiti. To si tu korijeni, to je identitet, jer ovdje se dobro osjećaju, ovu okolinu u kojoj su rođeni i odrasli u sebi osjećaju, i toga nisu svjesni dok ne odu odavde. Ovo što se radi nema smisla, radite za nekoga od jutra do sutra i on vama plati, ali ste izgubili slobodu da kažete što mislite, pošto morte voditi računa o tome što i kada reći. Toga svi postanu svjesni tek kasnije. Nismo mi svi isti, niti svi isto volimo, ne izgledamo isto niti se ponašao isto, ja ne kažem da svi moraju živjeti na selu, ali ne moraju živjeti ni u gradu. Trebamo živjeti svatko na svoj način i naći svoj put svatko pronaći svoj put. Blanka i Vlado jedini od rijetkih stanovnika Sovskog Dola odlučili su tu ostati, Vlado u šali kaže da je u to selo došao na privremeni rad koji evo traje više od dvadeset godina, a kako stvari stoje tu će i ostati.