Erich Mielke bio je šef najpodmuklije tajne policije pune 32 godine. Stasi, (kratica za Staatssicherheit) osnovana 1950. godine, služila je ugnjetavanju domaćega pučanstva, kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenata te kritičara režima. S ponosom su se nazivali ‘mačem i štitom’ istočnonjemačke Jedinstvene socijalističke partije. Imali su 2 milijuna doušnika
Strah je bio ključ njihove učinkovitosti, a Erich Mielke, ministar državne sigurnosti i vođa Stasija koji je nadzirao sve životne sfere u istočnoj Njemačkoj, bio je majstor straha.
On je bio "mozak" sustava koji je špijunirao, pratio, ugrožavao i lišio života nebrojene Nijemce. Jedna od najučinkovitijih i najrepresivnijih na svijetu ova tajna služba unovačila je golemu vojsku špijuna, sadista i ucjenjivača - oni su znali sve o svima.
Ubio policajce, pa pobjegao u SSSR
Čovjek kojem je jedna od omiljenih izreka bila ona Lenjinova 'Povjerenje je dobro, ali kontrola je još bolja' rođen je 1907. u siromašnoj obitelji u Berlinu. Majka mu je umrla kad su mu bile tri godine, a otac mu se ponovo oženio. Sa novom ženom se 1919. godine priključio Komunističkoj partiji Njemačke, a to je uskoro učinio i 14 godišnji Erich.
Sa 18 godina postao je član partijske jedinice samoobrane, paravojne skupine u sklopu Partije. Želio je ukidanje Weimarske Republike, borio se za prestanak ugnjetavanja radničkog staleža
- Srce mi se slamalo kad su krvnici progonili radnike i radnice. Ti buržujski razbojnici. Zbog toga sam postao borac za naš stalež, borim se za marksizam i lenjinizam - govorio je Mielke.
U to vrijeme nacisti su se borili protiv komunista , a svi protiv policije.
U neredima 1931. on i kolega Erich Ziemer ubili su trojicu policajaca. Nalog za ubojstva izdavalo je vodstvo Komunističke partije a Mielke se javio za taj zadatak. No nakon ubojstva morao je napustiti Njemačku pa je otišao u SSSR.
Na preporuku Partije upisao je i pohađao Lenjinovu školu gdje su se obrazovali i obučavali mlade revolucionare. Staljina Mielke, nije smatrao samo učiteljem, već i ocem. Služio je kao časnik međunarodnih brigada u Španjolskom ratu, a tijekom Drugog svjetskog rata skrivao se u Francuskoj i Belgiji.
Četrnaest godina nakon što je pobjegao iz Njemačke vratio se u ratom razoreni Berlin s novom nadom. Sanjao je o uvođenju komunističkih ideala u Njemačku.
Psihičko uništavanje: Stvaranje ozračja straha
Mielke je bio jedan od osnivača Stasija, do 1957. zamjenik, a zatim i prvi čovjek tajne službe. On je povećao broj zaposlenika Stasija od 1100 koliko ih je bilo 1950. do 91.000 koliko ih je bilo 1989.godine. Odmah je uveo preventivan nadzor i tzv. psihičko uništavanje. Stasi je konstantno stvarao ozračje straha, a svakog građanina kojeg su smatrali prijetnjom uklonili su.
- Stasi je raspirivao strah. Htjeli su da misle da vas netko nadzire. Da svaki treći čovjek radi za Stasi. Konstantno su širili su osjećaj nesigurnosti - kazao je Roland Jahn u dokumentarcu Erich Milke - Gospodar straha
Odvjetnik Hubert Dreyling smatra da je Mielke bio priprost muškaraca s pojednostavljenim viđenjem svijeta.
- Možda će to zvučati patetično, ali bio je idealist. Nije pio ni pušio, nije se petljao sa ženama, živio je gotovo poput samotnjaka. Bio je posve predan stranci - kazao je u dokumentarcu.
Mielke je bio u jako dobroj formi, svako jutro je plivao u privatnom bazenu, a vikende provodio u lovu na svom imanju. O njegovom privatnom životu nije se znalo mnogo. Njegova žena Gertrude s kojom je dobio dvoje djece, klonila se javnosti. Osoblje mu je stalno moralo biti na raspolaganju, u svako doba dana.
Optužbe odbačene: Proglašen je neubrojivim
Istočnonjemačka tajna policija imala je spis gotovo o svakom građaninu.
- I sam Stasi je stvarao mit o svojoj moći i strahu koji izaziva. Jer taj strah u vašoj glavi je gotovo podjednako snažan kao da stvarno imate agenta Stasija za petama - kazala je svojedobno glasnogovornica njemačkog Nacionalnog ureda za spise Stasija Dagmar Hoverstädt za Deutsche Welle.
Mielke je optužen za više od 100 zlodjela u Zapadnoj Njemačkoj. Novine u Zapadnoj Njemačkoj prozvale su ga Gospodar straha. Okružni sud, Obrana i Tužilaštvo angažirali su sedmero psihijatara za njegovu psihološku procjenu. Tada 83- godišnjak odbijao je razgovarati s njima te je šutio satima. 'Mozak' Stasija nije kanio otkriti svoje tajne.
Osuđen je 1993. za dva ubojstva i pokušaj ubojstva policajca na Bulowplatzu 1931. Sve ostale optužbe su odbačene jer je proglašen neubrojivim. Pustili su ga uvjetno kraljem 1995. oduzeli su mu sva sredstva. Do kraja života živio je skromno u dvosobnom stanu. Umro je na današnji dan 2000. godine. Imao je 92 godine.
Ubojstva kapljicama vode
Strašan način na koji su Stasijevi agenti mučili bio je i “gumena” ćelija. To je mala, jedva metar široka prostorija, čiji su zidovi i pod obloženi gumom. U nju bi ugurali zatvorenika i nalili ledenu vodu do nožnih članaka, a onda ga ostavili da stoji. Voda bi prvo iz zatvorenikovog tijela ukrala svu toplinu, a potom se doslovno počeo smrzavati. Ako zatvorenik na vrijeme ne bi priznao što se od njega tražilo, nakon određenog vremena od pothlađivanja bi izdahnuo...
Stasi je doslovno ubijao kapljicama vode. Zatvorenik bi kleknuo na pod i spustio glavu, ruke bi mu provukli kroz dvije prečke i svezali ih, a iz kante bi, kap po kap, na glavu kapala voda - sve dok zatvorenik ne bi progovorio što bi Stasi želio čuti ili dok mu sićušne i skoro bestežinske prozirne kapi vode ne bi izbušile lubanju.
Zastrašivanje i teror
Zadatak Stasija je bio održavati istočnonjemačku jednostranačku diktaturu i boriti se protiv “vanjskih” i “unutarnjih” neprijatelja. Na vanjskopolitičkom planu borili su se protiv “kapitalista” lansirajući razne dezinformacije poput one da su SAD proizvele virus AIDS-a. Bili su i protivnici Židova i države Izrael.
Nadzor je Stasi vršio putem brojnih doušnika. Njihov broj mogao je biti oko 500.000, a ako s uračunaju i povremeni doušnici to je bio broj od oko 2 milijuna. Stasi je kao doušnike novačio svećenike, a u ispovjedaonice su postavljali i uređaje za prisluškivanje. Ucjenjivalo se i adolescente i zlostavljalo malu djecu kako bi se kaznili roditelji.
Na Zapad slali zgodne mlade agente
U poštanskim uredima diljem zemlje 2200 Stasijevih agenata svakodnevno je provjeravalo 90.000 pošiljaka. Sva pisma i paketi za inozemstvo su se otvarali, a čak 2000 ljudi bavilo se prisluškivanjem telefonskih linija. Stasi se čak mogao spojiti na bilo koji broj u Zapadnom Berlinu. Imali su opremu koja je automatski snimala razgovore u kojima bi se spomenula određena imena ili riječi.
Stasi je uspijevao regrutirati zapadnonjemačke građane da rade za njega u velikom broju, imao je svoje ljude u vrhovima obiju najvećih njemačkih stranaka, demokršćana i socijaldemokrata. Stasi je i u NATO-ovu sjedištu u Bruxellesu imao svoje ljude. Na Zapad je slao zgodne mlade agente da zavode usamljene tajnice koje su radile u NATO-u ili nekoj drugoj zapadnonjemačkoj državnoj službi.
Stasi je dugo prisluškivao i zapadnonjemačkog kancelara Helmuta Kohla. Svojedobno je jedan bivši operativac Stasija ispričao: 'Stasi je bio u stanju prisluškivati sve Kohlove razgovore, osim onih koje je vodio s američkim predsjednikom, jer su bili posebno kodirani'.
Skupljali uzorke mirisa ljudi
Stasijevi službenici provaljivali su u stanove kako bi ukrali donje rublje koje bi potom pohranjivali u posebne posude za slučajeve da zatrebaju psu tragaču pri lovu ili identifikaciji!
Tako bi imali u arhivi uzorke mirisa od izabranih "meta". Doznalo se da su upravljali i barem jednom javnom kućom. Veliki skandal izbio je kad se saznalo da je jedan od bliskih savjetnika zapadnonjemačkog kancelara Willyja Brandta bio Stasijev agent.
Sofisticirano pranje mozga
Stasijevo mučenje nije ostavljalo krv na podu, tijela puna modrica ili slomljene noge ili ruke. Radilo se, naime, o sofisticiranom pranju mozga. Specijalizirani državni psiholozi nazivali su taj postupak Seelische Zersetzungsmassnahme (sustavno rastakanje duše).
Većina uhićenih nije bila kriva nizašto
U zatvoru se moglo završiti ako se ispričao politički vic ili bi se samo spomenulo kako bi se voljelo napustiti zemlju. Ako bi se stupilo u vezu s nekim zapadnjačkim veleposlanstvom i raspitivalo o mogućnosti iseljenja, takve bi čekalo dvije i pol godine prisilnoga rada. U zatvoru su išli i oni koji nisu odali prijatelja koji je razmišljao o bijegu