'Ja sve vodim, on je star, više si ne može niti šlic zakopčati...'

5. DIO U šest nastavaka donosimo priču o Titovoj udovici Jovanki Broz, rođenoj Budisavljević, ženi po čijoj su volji 'vrapci na Dedinju unaprijeđeni u prepelice, a Pepeljuga u Princezu'
Vidi originalni članak

Ja sam bila okružena velikom pažnjom s njegove strane, velikom ljubavlju. Ne mogu se požaliti na Titovo ponašanje prema meni, tih zadnjih dana. Bio je vrlo korektan. On je mene jako volio, onako zbilja iskreno... 

On je znao biti tako pažljiv... Onako, na primjer, nekad kada nešto uspije prirediti i donijeti. Puno sam puta pričala o tome kako je dvadeset i više godina svako jutro kuhao kavu meni i sebi. Mi smo imali poslugu, konobare, sve to. Ali ne, on je to napravio i meni donio. Ja sam voljela ujutro spavati i on je to svaki dan uradio. Rano se dizao, uzimao novine i dok on čita, imao je jedan espresso aparat, svaki bi mi dan skuhao kavu. Dvadeset godina to je činio za mene. 

Jovanka u izjavi novinarki Miri Adanja Polak

Bilo je dobro do 1973. 

Jovanka Broz nije dozvoljavala da se Predsjedniku Republike pruža potrebna zdravstvena zaštita, čak i u razdobljima kada mu je bilo ozbiljno narušeno opće zdravstveno stanje (česta smjena zdravstvenog osoblja, sumnjičenje pojedinaca da će ubiti Predsjednika Republike, nedozvoljavanje ulaska u prostorije u kojima je boravio). Sve je to dodatno utjecalo na odnos Predsjednika Republike prema Jovanki Broz i njezin opći odnos prema njemu, ne samo kao suprugu, već i kao Predsjedniku Republike.

Na ta i slična saznanja ukazuju mnogi suradnici Predsjednika Republike i lica koja su s njim radila u rezidencijama.

Mirko Milutinović ukazuje da su, prema njegovim saznanjima, odnosi između Predsjednika Republike i Jovanke Broz do 1973. bili korektni. Ukazuje da je, imajući u vidu poznatu žustrost i nestrpljivost druga Tita, naročito u trenucima nagomilanih obveza, Jovanka Broz djelovala umirujuće i pomagala ljudima koji su radili oko Predsjednika Republike u izvršavanju programa. Uživala je i povjerenje druga Tita i prelazila preko njegovih šala ili primjedaba na njen račun. U punoj mjeri se angažirala u izvršavanju programa i obveza u zemlji i inozemstvu, doprinosila stvaranju ugodne atmosfere prilikom raznih priredaba i nastojala da se programi čine raznovrsnim i zanimljivijim. Isto tako, doprinijela je i podizanju standarda opreme i inventara u rezidencijama, kao i poboljšanju kvalitete izbornika i kulturno - umjetničkog programa. Međutim, u tom pogledu se počelo i pretjerivati osobito u nastojanjima da se koriste i neka nova saznanja iz drugih zemalja.

Jovanka Broz je, od izražavanja poštovanja prema ličnosti Predsjednika Republike i posvećivanja pune pažnje tijekom prva dva desetljeća braka, počela izražava i određene sumnje prema drugu Titu u vrijeme pogoršavanja odnosa, od toga da se on ne slaže s mnogim stvarima koje rade njegovi najbliži suradnici, da o tome njoj govori i da nema više snage da se bori. Spominjala je i njegovu sklonost da osobno ne izražava nezadovoljstvo prema nekim suradnicima, već da traži da to učini ona ili netko drugi.

Predsjednik Republike je u pojedinim razdobljima bio bez kuhara, jer je Jovanka Broz odbacivala sve predložene kandidate za ovaj posao, pa su hranu za Predsjednika Republike pripremali dežurni liječnici i medicinski tehničari, ili je donošena iz “Metropola” ili “Kluba zastupnika”. Predsjednik Republike je, također, nekoliko puta ostao i bez ostalog kućnog osoblja u Beogradu i na Brijunima, jer je osoblje iz tih rezidencija, tako reći, “preko noći”, bilo otpušteno po naređenju Jovanke Broz. Naglašava da je u ovakvim slučajevima reagirao i upozoravao Jovanku Broz na zakonsku i ljudsku neodrživost ovakvih postupaka, kao i na posljedice na ugled rezidencija (traženje zaposlenja za otpuštene radnike iz rezidencija i njihovo ljudsko raspoloženje). Međutim, ona je ostajala pri svojim postupcima, a njegova upozorenja su utjecala na oformljenje njenog nepovoljnog odnosa prema njemu.

Aleksandar Šokorac ističe da su mu pojedini drugovi iz okoline Predsjednika Republike stavili do znanja da Jovanka Broz ne želi viđati u blizini Predsjednika Republike članove njegove obitelji (njegove sinove i njihove supruge, njegove unuke i druge), kao i da mu je to i sam Predsjednik, na odgovarajući način, stavio do znanja, a to je pokazivao i nekim svojim postupcima. Navodi slučaj da se iznenadio kad je, prilikom rođendana Predsjednika Republike 1973. godine, vidio da se Predsjednik želi vidjeti sa svojom djecom, unucima i drugima sam, bez Jovanke Broz, i to u Bijelom dvoru, a ne u svojoj Rezidenciji u Užičkoj 15. Šokorac iznosi da mu je tom prilikom Predsjednik Republike naglasio da su njegovi kontakti s obitelji isključivo njegova stvar, implicirajući jasno da o tome ne treba obavještavati njegovu suprugu. Također iznosi da su više puta sinovi Predsjednika, Žarko i Miša, izrazili želju da se vide s ocem, bilo sami ili s obitelji i to u Beogradu, Zagrebu ili na Brijunima, pa kada je Predsjednik Republike i prihvaćao da ih primi, jasno se vidjelo po njegovom držanju da ne želi da za to zna i Jovanka. Slično je bilo i kada je nekome od svoje djece želio bilo kako materijalno pomoći ili im samo pružiti pažnju.

Šokorac ističe da je imao dojam da Predsjedniku Republike teško pada ovakav odnos Jovanke Broz prema njegovoj obitelji, a koliko su mu sinovi, unučad i drugi članovi njegove obitelji značili kao čovjeku jasno se vidjelo prilikom svakog - iako rijetkog - susreta s njima, posebno povodom njegovog rođendana.

Ivan Mišković iznosi da je interes Jovanke Broz bio takvog karaktera da je prelazila okvire normalne znatiželje za određena zbivanja i događaje. “Ona je htjela i činila sve da baš sve zna”, a bila je u mogućnosti da zna mnogo više nego i pojedinci iz političkih vrhova. Nastojala je doznati sve o čemu je Predsjednik Republike referiralo, otvarala je sporedna vrata i prisluškivala, a po nekim indikacijama čak je bila postavila prislušne uređaje kako bi pratila referiranja i razgovore koji su vođeni u Kabinetu Predsjednika Republike. U prilog svojim iskazima naveo je primjer kako se Predsjednik Republike, ne jedanput, dizao sa stolice, odlazio do sporednih vrata svog Kabineta i ljutito ih zatvarao (lupio). Jovanka bi ih odškrinula i naslonila na njih uho u pokušaju da čuje o čemu se razgovara.

Mišković, također, iznosi da je Jovanka Broz nastojala sebe prikazati kao mučenicu u Rezidenciji i kao osobu koja na svojim leđima nosi teret državnih poslova, kojoj treba sve referirati da bi mogla “pomoći” Predsjedniku Republike u vođenju državne politike. To je nastojala iskazati prema svima, pa je tako jednom prilikom generalu Valteru (za vrijeme posjete Predsjednika Republike Indiji) otprilike rekla: “Ja sam ta koja sve vodim, što on više može, on je star, ja mu moram čak i šlic zakopčati...“

Ivan Mišković, također, iznosi da mu je Predsjednik Republike u više navrata govorio da je Jovanka Broz agresivna, egoistična, gruba - “da je trebala biti predradnik u rudnicima dijamanata u Južnoj Africi, gdje se bičem šibaju kopači...“ i da je Predsjednik Republike preko njega davao novac svojoj unučadi i molio ga da vodi računa da to ona ne sazna.

Na kraju Rato Dugonjić ističe: “To je nemoguće riješiti, drugovi! Nemoguće redovitim i normalnim putem. Ja ne znam što je toj ženi! Ne znam! Dobro, ako želi sve političke stvari držati u rukama, ali pitanje Tita kao ličnosti, čovjeka, zašto mu ne da liječnika? Ja imam pravo da vam kažem da ako bih još jednom imao ovakav razgovor, ja bih poludio.“

“S druge strane, što da radimo za Predsjednika Republike o kome moramo voditi računa, a moramo voditi računa i o tome kako će primiti sve ovo i kako da mu pomognemo da nađe rješenja za izlaz iz te situacije... A tu se radi o stvarima koje nam nitko živ ne bi oprostio ne samo u našoj zemlji, nego i u svijetu, ako bi se desila neka katastrofa s Titom zbog toga što nije organizirana briga oko njega! Ja tu odgovornost na neki način želim skinuti sa sebe i članova Komisije i naći neko rješenje gdje u centru pažnje treba biti drug Tito. Molim vas, u Rezidenciji nema kuhara! Znate što to znači, nema! Svaki od nas ima redovitu prehranu.”

Stane Dolanc je, potvrđujući ono što je Dugonjić iznio, dodao da je, za vrijeme kada su Dugonjić i on razgovarali s Jovankom Broz u Karađorđevu, nju pitao: “Da li je točno da je rekla da će ona i Tito prije da crknu, nego da kuhara puste u kuću?”. Dolanc konstatira - “Ona je drugi dan vodila istragu tko mi je to rekao”.

Dugonjić je naveo slučaj kad je Stane Dolanc u Karađorđevu referirao Predsjedniku Republike o nekim pitanjima (o Castru, Kongresu...) i da je Jovanka Broz upala i rekla: “A Mišković?”. Na to je drug Tito planuo na nju i rekao : “Ti mi truješ život s tim Miškovićem i pusti ljude da rade!”

Dugonjić je dalje rekao da je “ustavna pozicija Predsjednika Republike jedno, a njegove supruge drugo. Međutim, izgleda da drugarica Jovanka želi neku poziciju koja nije zabilježena u Ustavu, ni u partijskom Statutu. Pitanje je dokle ćemo se mi, čitav državni i politički vrh, zabavljati s tim stvarima i kako riješiti to pitanje... mogu razumjeti situaciju ili to da možda ima pogrešaka kod svih nas da se, po njenom mišljenju, njoj uskraćuje nešto na što ima pravo. Ali, zašto je ona barijera da dođu liječnici, zašto je ona barijera da dođe do onog najminimalnijeg opsluživanja druga Tita koje svi imamo? Drug Tito je, kako se saznalo, ležao tri sata u biljarnici, a nitko nije imao pristupa do njega i svašta se moglo dogoditi.

U vezi s pokušajima vanjskog utjecaja na Rezidenciju i na odnose u Rezidenciji, Rato Dugonjić je šire izlagao i istaknuo da je čest gost Jovanke Broz bio Stevo Krajačić koji “ne samo da ima veliki utjecaj na drugaricu Jovanku, nego je on na neki neobjašnjiv način jedina osoba koja ima pristup u rezidencije... što je izvan svih normi koje su postavljene za ulazak u rezidencije kada Predsjednik Republike nije tamo.“

Iznoseći da je Jovanka Broz omogućila da se i izvana djeluje prema Predsjedniku Republike, Kardelj je rekao: “To je bolestan čovjek, koji je do te mjere bolestan da postaje izravno opasan za Tita”, a zatim je nastavio da je “stvoren jedan sustav izolacije Tita od njegove političke okoline...“ jer, recimo, meni nije nikada bilo teže doći do Tita nego što je to sada. Ja sam ranije mogao samo okrenuti telefon pa reći: Zdravo, imaš li vremena, kada da se nađemo... sada je to cijela procedura da ja dođem do Tita”.

U vezi s radom službi u Rezidenciji Predsjednika Republike, Kardelj je ukazao da u svemu tome treba imati u vidu položaj Tita i da u potpunosti dijeli mišljenje koje je iznio Rato Dugonjić da - ma što se zaključilo, to neće imati efekta na ponašanje Jovanke Broz. Zatim je nastavio: “Ja mislim da ona to ne može razumjeti... naprotiv, bojim se da sve to - po izvještaju ove Komisije - ona neće prihvatiti, nego će biti još više razjarena u svojim reakcijama... Sada su stvari otišle toliko daleko da bi Jovanku Broz trebalo potpuno izolirati... Znači, trebalo bi, u dogovoru s drugom Titom, stvoriti uvjete da ljudi koji su na službi kod Predsjednika Republike s njom ništa ne raspravljaju, nego isključivo s organima koji su za to ovlašteni”. Smatra da treba osigurati uvjete da ljudi na radu u rezidencijama kažu: “Oprostite, ja ne mogu s Vama o tome raspravljati, ja imam drukčije naređenje”. To isto trebalo bi osigurati i liječnicima da u svako doba mogu reći: “Oprostite, to je naš, a ne Vaš posao, mi smo za to odgovorni i mi moramo raditi ono što smatramo da po liječničkoj savjesti trebamo raditi.”

Ocjenjujući moguće reakcije Jovanke Broz ako se to realizira, Edvard Kardelj kaže: “No, postoji pitanje kako će ona reagirati ako se nađe u takvoj izolaciji. Pošto se kod nje očito radi o bolesti, ja se bojim da će ona biti navedena na neke nekontrolirane reakcije koje je danas teško predvidjeti. Može sigurno otežati Titov život još više. Možda bi bilo dobro da vidimo što će Tito reći, pa u najgorem slučaju da mu predložimo da se nekako izolira od nje. No, Tito se boji skandala. On je, inače, par puta rekao da bi se odvojio od nje, samo ja mislim da se on boji toga skandala. Tito je, inače, dobar čovjek, on osjeća neku odgovornost prema njoj, on nju još (kažem ‘još‘) nije zamrzio, on će je na kraju toliko zamrziti da će onda odnos između njih dvoje biti žestok. I zato se on tu lomi. Ako bismo mi pritiskali njega u tom pravcu, možemo izazvati negativnu reakciju s njegove strane... Ako bi Tito sam ponovo postavio ovo pitanje, da se na neki način rastaje, onda da ga se podrži u tome i kaže: Ako si ti za to, ako si se za to riješio, mi ćemo ti pomoći da se to na najbolji način, bez skandala, izvrši.”

Kardelj je naglasio da je glavno da se ljudi koji rade kod Predsjednika Republike dovedu u takav položaj da se mogu suprotstaviti Jovanki i da znaju da će imati podršku nekog partijskog foruma ili nekog drugog organa i da neće biti dezavuirani.

Na ovo je Rato Dugonjić dodao: “Ne može, druže Bevc! Ne može! Sinoć je već napala Šokorca, već ga uzela na zub, zbog toga što je Šokorac, navodno, rekao da neke stvari mora raditi po Titovom naređenju... I budite sigurni da će ti napadi sada postati jedna od tekućih parola drugarice Jovanke... I ja žalim Tita... Ona je jučer meni iznijela jedanaest tajnika, sve poimenično. Od tih jedanaest, deset su špijuni - svaki je špijun, Božinović je špijun, Popović je špijun itd..... Ja govorim ono što mislim i pokušavam i sebe i druge da oslobodim iluzija.”

U vezi s miješanjem Jovanke Broz u državne i političke poslove, Edvard Kardelj je, obraćajući se Rati Dugonjić, rekao: “Ti si joj u razgovoru u Karađorđevu lijepo rekao - ostanite vi cijenjena supruga Predsjednika Republike, poštovana od svih, a nemojte se miješati u politiku”, a zatim istaknuo da je Jovanka Broz poslije toga razgovora brisala u vijesti za tisak riječ “supruga” i stavila “Jovanka Broz”, što ranije nije radila. Kardelj zaključuje da je to “izravan odgovor na to što joj je Rato rekao”.

Vladimir Bakarić je iznio da mu se Jovanka Broz u više navrata žalila na postupke pojedinaca na službi u Rezidenciji (Mišković) i na organizaciju i rad nekih službi. Rekao je da se trebaju objektivno prikazati i zasluge Jovanke Broz, ali da to bude precizno rečeno. Smatra da je to u izvještaju Komisije dato s “malo previše hvale”.

U odnosu na organizaciju i rad službi u Rezidenciji, Bakarić je istaknuo da je neophodan “oštar zahvat” da se stvari dovedu u red. To bi trebalo dogovoriti s Predsjednikom Republike, jer je njemu očito teško poduzeti ozbiljnije zahvate, jer se boji javnog skandala.

Zaključujući raspravu, Ribičić je rekao: “Ja sam duboko uvjeren da je drugarica Jovanka, ma kako mi to bilo teško kao laiku reći, težak bolesnik. Ali, mislim da ne treba biti stručnjak... pa da se ustanovi da to nije normalno stanje i zbog toga mislim da je rješenje u liječenju drugarice Jovanke... ona nikad ne uzima lijek, ona nikad nije bila kao normalna žena ginekološki pregledana - to je nenormalno stanje, sramota je da to moramo konstatirati.”

Trn u oku - Stane Dolanc

Ispričat ću vam jedan detalj, započela je priču o Dolancu Jovanka novinarki Miri Adanji Polak.

- Jednoga dana, davno je to bilo, možda je prošlo dvadeset i više godina, kada je Dolanc, prije nego što je došao na čelo Partije, držao jedan govor u Mariboru. Čini mi se da je to bio Maribor, gdje je bio sastanak oficira i rukovodstva s terena. Dolanc je govorio kako vojska s terena treba vojsku služiti svaka u svojoj državi. To je dostavio Titu. Baš smo imali neki ručak za strance, a Tito je imao običaj kada je nešto delikatno da meni strpa u torbu. Znao je da je tamo na sigurnom. Ja sam za njim stalno skupljala stvari, sve što je bilo naj, naj. I stavio je on i taj papir i moju torbu. Rekao mi je : “Evo tamo neki Dolanc hoće da razbije vojsku, da razbije zemlju.” Prvo on nije poznavao Dolanca. Nije uopće znao tko je on. Prošlo je neko vrijeme i mi smo išli negdje kod Maribora u lov na puhove. Miha Marinko nam je priredio jedan ručak. Ondje su bili slovenski rukovodioci, Dolanc i drugi. Naložili su veliku vatru i svi su se položili oko nje da se pozdravimo. I sad Miha Marinković predstavlja nam te ljude koji nas čekaju i kada je Titu rekao da je to Dolanc, ja sam se sjetila toga imena iz brzojava. Kako smo tog Dolanca zvali “tamo neki” ja upozorim Tita: “To ti je onaj tamo neki”. “Ma nije valjda?”, kaže mi on. Od tada Tito nije mogao niti je želio da sretne niti da čuje za tog čovjeka. Nikada! Ja sam se pitala kako je i na koji način došao taj Dolanc na čelo Partije. To sam se ja puno pitala. Tito nikada nije držao do njega. Smatrao je da je to čovjek koji ni u kom slučaju ne bi trebao doći na neko rukovodeće mjesto. To je bilo Titovo mišljenje – ispričala je Jovanka.

Puno godina kasnije Stane Dolanc pričao je o Jovanki sljedeće:

U vezi razgovora s Jovankom Broz, Stane Dolanc ističe da je uvijek nastojalo da se Jovanki pokaže da joj se želi pomoći i da ima povjerenja u ljude i naglašava: “Ali, što i Rato kaže, razgovor je nemoguć. Jer ti možeš razgovarati o ne znam čemu, ona će se vratiti na Miškovića... To je jedna patološka mržnja. Je li to sad samo patološka mržnja... To je sad dodatno pitanje”. Na to je Edvard Kardelj rekao: “...Kod nje je to opsesija, ona će sutra nekog drugog pronaći...“, a Rato Dugonjić dodao: “...Tu nema kraja”.

Dolanc je opisao slučaj kada su Rato Dugonjić i on bili kod Predsjednika Republike i s Jovankom Broz razgovarali oko osobnog osiguranja Predsjednika Republike. Tom prilikom Jovanka Broz je rekla: “Krivi ste vi za takvo zdravstveno stanje Tita”, a Predsjednik Republike ju je prekinuo i rekao: “Šuti, Jovanka,ti si kriva! Ti sa tvojim stavom, sa tvojim pritiskom na mene”...

Na to je Rato Dugonjić dodao da je Predsjednik Republike tad rekao: “Ti mi truješ život”.

Dolanc je to potvrdio i dodao da je Jovanka Broz na to odgovorila: “To nije točno, ja tebe dobro znam, druže Tito, a da je Predsjednik Republike dalje rekao: “Ne znaš ti mene ništa, ja dobro znam da si ti kriva” i pri tome je “još nešto dodao”. Dolanc je dalje iznio da je od Jovanke Broz traženo da vrati dokumente za koje tvrdi da ih posjeduje, a ona je rekla da dokumente ne da. Kada je Predsjednik Republike rekao da dokumenta mora dati, ona je odgovorila: “Ja ih ne dam!”. Pošto je na to Rato Dugonjić rekao: “Drugarice Jovanka, vi nemate nikakvih privilegija u ovoj Partiji, vi to morate dati ako ih imate”, ona je na to odgovorila: “Ja ne dam”. Na primjedbu Dolanca da, ako ona nema povjerenja ni u koga, oni onda idu, Jovanka Broz je uzviknula: “Ja ću biti žrtvovana, mene će se žrtvovati, streljajte me!”

Stane Dolanc je iznio da je Jovanka Broz tada, također, rekla da su svi iz okoline druga Tita morali odlaziti zbog Miškovića, a na njegovu primjedbu da navede - koji su to?, odgovorila je: “Svi”. Dolanc dalje iznosi da je tom prilikom Jovanki Broz rekao: “Vidite, na žalost, moram vam reći da su svi uvjereni, i da i mi mislimo, da su ljudi morali odlaziti zbog vas, a ne zbog Miškovića”, na što je ona odgovorila da su to intrige i Miškovićeve metode i tražila da joj se kaže tko je to rekao. Pošto joj je Dolanc rekao da mu je to prenio Marko Rapo, Jovanka Broz je rekla: “...a Rapo će vidjeti” i drugog dana je otpočela istragu protiv Rape.

Dolanc je zatim iznio da je Jovanka Broz imala razgovor sa Šokorcem i Rapom i da je tom prilikom o članovima Povjerenstva SKJ govorila kao o prodanim dušama, da ona posjeduje za svakoga dokumentaciju s kojom može ucjenjivati, da je sad nastupio trenutak “biti ili ne biti” i da će ona ići u političku akciju.

Ukazujući na stanje u rezidenciji i nesigurnosti Predsjednika Republike, Dolanc je rekao da su on i Rato Dugonjić predložili Predsjedniku Republike da se sastane forum i da on o tome odluči, što je Predsjednik uvažio i rekao: “Odlučite, donesite stavove, održite sastanak”. Navodi da je na sastanku kome je prisustvovala i Jovanka Broz, Predsjednik Republike rekao: “Ja četrdeset godina gradim ovu Partiju i ja neću dopustiti da se na takav način ruši kao što ti, Jovanka, radiš, kuda to vodi “i “još štošta“.

U vezi s tim, Rato Dugonjić je dodao da je Predsjednik Republike kazao: “Ti sad hoćeš da mi rušiš ono što ja četrdeset godina radim, za što sam život dao”.

Dolanc je naveo primjer da mu je maršal, kada mu je donio prijedlog dnevnog reda za Kongres SKJ, rekao: “Ovo oko biranja predsjednika SKJ ostavite... Pitanje je hoću li ja to prihvatiti”.

Na Dolančevu primjedbu da je oko toga s njim razgovarano, Predsjednik Republike je rekao: “Ma čuj, ja bih mogao raditi još dugo i osjećam se sposobnim da radim, ali zbog nje ja ne mogu. Ostaje mi jedino da se razvedem ili da ostavim sve ove funkcije jer ja neću da sam sebe sramotim”.

Dolanc dalje kaže da mu je Predsjednik Republike to ponovio u nekoliko susreta i dodao da mu je jednom prilikom, kada su za kratko otišli malo naprijed jer ih Jovanka Broz nije ni minute ostavljala same, rekao otprilike ovako: “Ja od nje ne mogu da živim, a moga bih, bolje se osjećam, šećer mi je pao, puls je normalan, sve je dobro, ali od nje ne mogu živjeti.”

FELJTON: JOVANKA BROZ Ostala je bez svega, ali nikada nije prežalila što nema dijete

Dolanc je podržao prijedlog da se sva rješenja oko Rezidencije i u vezi Predsjednika Republike moraju donijeti uz suglasnost Predsjednika Republike, jer u tom slučaju “odgovornost ne leži samo na nama, nego i na drugu Titu - ovako više ne možemo”. Dodao je da je duboko uvjeren da se, u ovakvim uvjetima, ni jedna odluka neće moći provesti i da je, u izvjesnom smislu, dovedena u pitanje i sigurnost Predsjednika Republike, jer “ima niz stvari koje idu preko Jovanke, da mi tu ništa ne možemo”, misleći na posjete u Rezidenciji, putovanja Predsjednika Republike i slično.

Dolanc se založio da se nešto radikalno mora mijenjati “jer nam ljudi ne bi oprostili... da Tito tri sata leži u biljarnici i da nema liječnika i da nema mogućnosti da pozove da netko kod njega dođe. To neće nitko shvatiti! Nitko!”. Naveo je da je Jovanka Broz jednom prilikom pred njim, Bilićem i Ljubičićem rekla: “Ne bi Tito bio ono što jeste da nema mene”.

Na komentar Vladimira Bakarića da bi htio znati “da li bi Tito od nas tražio podršku da se razvede ili u to još nije siguran, jer on je tu riječ i sam upotrijebio nekoliko puta”, Dolanc je rekao kako je i njemu to Predsjednik ponovio četiri - pet puta. Vladimir Bakarić je to potvrdio, rekavši “i meni”. Dolanc je naveo da mu je drug Tito to rekao na Brijunima uoči dolaska Janoša Kadara u posjet, kao i da mu je dalje rekao da Jovanka ne dozvoljava ni jednom unuku, ni sinu niti ikome da dođe u kuću, da je novac svojoj djeci i unucima davao preko Miškovića, a kasnije preko Milke Planinc.

Na kraju sjednice, Izvršni biro Predsjedništva SKJ je prihvatio izvješće Komisije SKJ i usvojio prijedloge koje je Komisija dala.

Zaključeno je da svi članovi Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, kao i drugovi Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić, Mitja Ribičić, Džemal Bijedić i Nikola Ljubičić odu narednog dana (8. ožujka 1974. godine) kod Predsjednika SKJ i da ga upoznaju s razgovorom na sjednici i zaključcima koje je Izvršni biro Predsjedništva SKJ usvojio, kao i da mu predlože odluke koje on treba donijeti.

Razgovori s Titom

Sekretar Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ Stane Dolanc je na početku sjednice rekao da je Izvršni biro zamolio druga Tita za razgovor kako bi se upoznao s rezultatima do kojih je došla Komisija SKJ koja je obrazovana po njegovoj odluci i da bi predložili mjere koje bi, po ocjeni Izvršnog biroa, trebalo donijeti.

Stane Dolanc je dalje upoznao druga Tita s osnovnim stavovima Komisije SKJ i predložio da predsjednik Komisije Rato Dugonjić upozna druga Tita s nalazima i zapažanjima Komisije.

Redoslijed izlaganja na sjednici dat je prema redu sudjelovanja u diskusiji.

Rato Dugonjić je ponovio i obrazložio razloge zbog kojih je Predsjednik SKJ obrazovao Komisiju SKJ, što je Komisija utvrdila i koje je ocjene i zaključke predložila Izvršnom birou Predsjedništva SKJ. On je uglavnom ukazao na ista pitanja koja je iznio na proširenoj sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ od 7. ožujka 1974. godine.

Ponavljajući i potencirajući određena pitanja, Dugonjić je ukazao da je bilo predviđeno da iz Komisije s Jovankom Broz razgovaraju još i Jure Bilić i Stevan Doronjski, i da je to ona odbila i rekla da želi razgovarati samo s predsjednikom Komisije. Naglasio je da je Jovanka Broz, u razgovoru s njim, iznijela čitav niz vrlo ozbiljnih optužbi od toga da je prisluškuju do toga da prate i provjeravaju osoblje u Rezidenciji, a u centru tih optužbi je Ivan Mišković. Međutim, aluzije su upućene i na vrh Armije, a davala je dosta ocjena o nekim ljudima, generalima, “i to jako loših, vrlo ružnih ocjena”.

Dugonjić je ukazao da je Jovanka Broz svoje optužbe i malo “šire” usmjeravala. Za generala Miškovića je govorila da je hrvatski nacionalist, da je potpomagao Tripalov pokret i da sada u Hrvatskoj postoji dosta jaka struja koja pokušava otupiti oštricu borbe protiv hrvatskog nacionalizma. Tom prilikom je davala razna mišljenja i o Milanu Miškoviću, Jakovu Blaževiću i Milki Planinc, a dosta je govorila i o tome da su Srbi u Hrvatskoj zapostavljeni - “nekako je odvajala te kadrove, hrvatske i srpske”.

Dugonjić je rekao da Komisija nije htjela razgovarati s bilo kim iz rezidencije prije nego što se Predsjednik Republike ne vrati s puta. Međutim, Jovanka Broz je, prije nego što je Komisija i počela raditi, zvala pojedine ljude, među kojima i Dolanca i Ljubičića i u razgovoru s njima iznosila nepovjerenje u rad Povjerenstva.

Obraćajući se drugu Titu, Dugonjić je rekao: “Kod drugarice Jovanke postoji strahovito nepovjerenje prema službi sigurnosti i prema vrhu Armije. Ako se to nepovjerenje ne ukloni ili ako se ne nađu druga rješenja, budite uvjereni, druže Tito, ja vam ovo govorim iz punog uvjerenja, bit će loše. To je nepovjerenje koje ja ne mogu razumjeti.”

Na to je drug Tito rekao: “To ja najbolje znam... Kakvi! Dok god je Mišković živ”. Dugonjić je naglasio da su svi ljudi s kojima je Komisija razgovarala nezadovoljni organizacijom rada. Na to je maršal rekao: “Skupa sa mnom”. Dugonjić je, zatim, naglasio da je Komisija nastojala doći do konkretnijih zaključaka i da se neka pitanja u vezi s organizacijom riješe i dodao: “Međutim, druže Tito, ja ne znam o čemu se radi. Ne znam, iskreno da vam kažem, jer je pitanje na ovaj način, uvjeravanjem i razgovorima, nemoguće riješiti.”

Na to je drug Tito rekao: “Lako je vama koji niste u kući...“, a Dugonjić je nastavio: “Ne, nije lako, i nama je teško druže Tito!” Na to je drug Tito dalje rekao: “Lakše nego meni...“.

Govoreći o organizaciji zdravstvene službe u Rezidenciji, Dugonjić je, obraćajući se drugu Titu, rekao: “Znate, druže Tito, Vi nemate ni ono što mi imamo. Ovi ljudi oko vas su vrlo pošteni i oni vas stvarno i cijene i vole. Oni predlažu organizaciju koja je normalna. Zato mi smatramo da nitko od nas ne bi mogao ni sebi, ni našem narodu položiti račun ako bi se zbog neke nemarnosti nešto dogodilo”.

Dugonjić je dalje govorio: “Vi ne možete imati ni tajnika. Vi ste meni niz puta govorili o tome. Neki dan sam bio s drugaricom Jovankom... razgovarali smo i o tome. Ona ne želi ljude iz vojske... Ona je nabrajala jedanaest tajnika koji su dosad bili kod Vas, od kojih je desetoricu okvalificirala kao špijune”. Na temelju razgovora s Jovankom Broz po ovom pitanju Dugonjić je došao do zaključka da ona, iznalazeći mane predloženim kandidatima, ustvari, ne želi da itko dođe za osobnog tajnika.

Govoreći dalje o nedostatku pojedinih službi u rezidenciji, Dugonjić je rekao da su, u vezi razgovora oko popunjavanja mjesta kuharicama, sobaricama i slično, pojedinci govorili: “Dajte drugovi, moramo nešto riješiti, nećemo dozvoliti da druga Tita dovodimo u situaciju da sam sebi pravi krevet”. Obraćajući se izravno maršalu, Dugonjić je rekao: “Oprostite, druže Tito, ali to nije samo pitanje vas, to je pitanje čitavog našeg društva da svom Predsjedniku mora stvoriti uvjete... ja imam dojam da drugarica Jovanka nije zadovoljna time što joj mi svi iskazujemo visoko poštovanje kao Vašoj supruzi, nego da ona ima neke druge želje, sa svojim položajem, sa svojom pozicijom. Koje su to želje ja ne znam... Imam dojam da ona želi zamijeniti i nadomjesti čitavu organizaciju oko Vas”.

Govoreći o težini razgovora s Jovankom Broz, Dugonjić je zatim nastavio: “Druže Tito, da vam kažem, iz ovih diskusija s drugaricom Jovankom ja sam se vraćao kao iz nekog košmarskog sna. Po četiri, po pet sati raspravljamo o nečemu gdje se ne slažemo u odnosu prema vama, ali gdje je nemoguće doći do zaključka da se nešto realizira”. Naglasio je da je neophodno da se s Jovankom Broz razgovara, da se stvori takva organizacija službi koja bi odgovarala potrebama Predsjednika Republike, da organizaciju tih službi može mijenjati samo Predsjednik i da one samo njemu odgovaraju.

''Miškovića treba dati u mirovinu, tako mora biti''

U vezi s Jovankom Broz, Tito je rekao: “Što se tiče drugarice, to je sada problem. Ja ću to nekako s užim krugom drugova pokušati riješiti. Ali, ovako se više ne može ići”.

Pošto je ukazao na zasluge i na neke pogreške generala Miškovića, Tito je naglasio: “Pod ovakvim uvjetima ja raditi ne mogu. Naime, ja ću raditi dok god mogu, ali će me to brzo skrhati, jer to me najviše... Ja sam bio na putu... u Nepalu... i čitav put me nije toliko izmorio. A kad sam došao kući - gotovo je, i tu je sad opet Mišković! i, bogamu, već mi zuji u ušima - Mišković, pa Mišković... Jeste, bogami! Pa znaš, to je svaki dan. Dobro, ti dođeš jedanput za četrnaest dana i razgovaraš s njom pet sati, to nekako prođe, a ja svaki dan... Miškovića treba dati u mirovinu, meni ga je žao, ili tako mora biti”.

Na te Titove riječi, Rato Dugonjić je rekao: “Samo, drugarica Jovanka se neće zadovoljiti time”, a drug Tito je dodao: “E, pa ja mu ne mogu glavu sjeći, i neću! Nikome nisam glavu odsjeko, pa neću ni njemu”. U vezi s dokumentima za koje Jovanka Broz tvrdi da ih posjeduje, Rato Dugonjić se obratio Titu: “Ako možete je uvjerite, druže Tito, da da ove dokaze. Drug Tito je rekao: “Ja da je uvjerim? Najmanje je ja mogu uvjeriti...” Rato Dugonjić je dodao: “Pa onda Izvršni biro”, na što je drug Tito rekao: “Hajde, pomozi, netko tko bi... možda još netko drugi osim tebe...”.

Stane Dolanc je upoznao Predsjednika SKJ s prijedlozima i zaključcima Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ koji su usvojeni na sjednici od prije dva dana 7. ožujka 1974. godine. Izvršni biro je ocijenio da je rad Komisije bio dobar i prihvatio je ocjene Komisije, s tim što ima niz stvari na kojima treba dalje raditi.

Dolanc je, zatim rekao da je želja svih drugova da se službe u rezidencijama organiziraju tako da se stvore što povoljniji uvjeti za rad Predsjednika Republike, da se stvori povjerenje, prije svega od strane Jovanke Broz, prema svim službama u rezidenciji i “prema svima nama”.

Obraćajući se drugu Titu, Dolanc je dalje nastavio: “To je pitanje vaše prehrane i vaše osobne udobnosti. To je prosto nemoguće da vi nemate kuhara, kuha čas neki pukovnik, čas neki liječnik... Evo, ima izjava ljudi iz Gardijske brigade da vi sami namještate krevet, da nemate kuhara. Ako bi to sutra ili kasnije netko saznao, ljudi bi rekli da mi činimo zločin prema vama i ne samo prema vama, nego i prema ovoj Partiji i državi, prema povijesti i budućnosti, kada nismo u stanju da Vam osiguramo najosnovnije stvari koje svaki od nas ima, a vi nemate. Mi svi znamo da je sve to posljedica tog nepovjerenja i ništa drugo”.

“Mi bismo, druže Tito, željeli da sve te službe”, nastavio je Dolanc, “rade samo po vašem naređenju i po naređenju drugova za koje vi kažete da o tome brinu. Mi stvarno mislimo da je nemoguće da se drugarica Jovanka miješa u te stvari, da se miješa u politiku, da se pozivaju razni ljudi i da se uvode u vašu kuću, koji ne bi smjeli tamo ulaziti... To nije dobro. Moram vam reći da je mene duboko uvrijedilo, jutros, prvo što sam čuo je da general Rapo pita jesmo li obavijestili drugaricu Jovanku o ovom sastanku”.

Tito će na to: “Ma nije moguće”, a Dolanc nastavi: “Da! Jer, mi smo ipak Izvršni biro... i s vama smo se dogovorili da dođemo ovamo i mislim da ne moramo stvarno ništa da obavještavamo drugaricu Jovanku o tome hoćemo li mi doći kod Predsjednika SKJ... “.

Dolanc je nastavio: “Druže Tito, znate, stvara se jedna psihoza... Mi teško dobivamo ljude koji će doći da ovdje rade, jer znaju da će prije ili kasnije svaki otići... jer znaju da prema njima vlada totalno nepovjerenje - ne s vaše strane, za vas bi svi sve učinili i život dali... Evo, Mirko Milutinović je dobio srčani napad, kaže da će, ako se stvari ne promijene, podnijeti ostavku. To isto misle i ostali”.

U vezi s ovim pitanjima, Dolanc je dalje rekao: “Mi smo, druže Tito, ako vi dopustite, mislili zamoliti da Izvršni biro održi sastanak s drugaricom Jovankom, da joj na to ukaže, i da je zamolimo, sa svim poštovanjem kao vaše supruge, da se u političke stvari ne miješa..., da drugovima iz službi u rezidencijama kažemo da su tamo postavljeni zbog vas i da imaju izvršavati samo vaša naređenja, da drugarica Jovanka ima ona zaduženja što ih normalno ima kao vaša supruga u odnosu na unutarnje uređenje kuće...”

U odnosu na dokumente za koje Jovanka Broz tvrdi da ih ima, Dolanc je, obraćajući se drugu Titu, rekao : “Vi znate da smo s drugaricom razgovarali... Vi ste bili prisutni kada je rekla da to ne da“.

Drug Tito je na to rekao: “Ja sam tražio da ih meni da. Rekao sam: Daj mi, molim te, dokumente koje imaš. Neće!”.

Dolanc je na kraju rekao: “Druže Tito, mi vas molimo ako prihvaćate ove prijedloge - da ih mi realiziramo”.

Na to je maršal odgovorio: “Ja se slažem. I to što prije”.

Na kraju ovog razgovora s drugom Titom na proširenoj sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, zaključeno je da Izvršni biro razgovara s Jovankom Broz i da je upozna sa zaključcima koji su na toj sjednici usvojeni, kao i s raspravom koja je vođena na proširenoj sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ, održanoj 7. ožujka 1974. godine u Beogradu i stavovima i zaključcima koji su usvojeni.

Razgovori su bili uzaludni

U “podsjetnik u vezi sa situacijom u kući”, između ostalog, navodi se da su u posljednje vrijeme učestali oštri prigovori Jovanke Broz na račun rada Kabineta Predsjednika Republike i pojedinih službi, kao i pojedinaca - posebno osobnog liječnika Predsjednika Republike dr. Aleksandra Matunović, te da se sa sigurnošću može očekivati daljnja eskalacija u tom pravcu. Napominje se da Jovanka Broz, posebno nakon posjeta rumunjskog predsjednika Nikolaja Ceausescua, stalno zaoštrava odnose s pojedinim funkcionerima i radnicima u službama Rezidencije. Pri tome je spominjala i fizioterapeute Predsjednika Republike, istaknuvši da je ona angažirala fizioterapeutkinju Darijanu Grbić, ali da je nastojala da je udalji čim je vidjela “kakvog je đavola uvela u kuću”, dodajući da vjerojatno radi za neku stranu obavještajnu službu.

U ovom dokumentu se dalje kaže da je većina osoblja u Rezidenciji u Užičkoj 15, na radnom sastanku ukazivala na teške uvjete rada, a pojedinci su tražili i zamjenu na svom radnom mjestu. Zaključuje se da se odnos Jovanke Broz prema ljudima ne odražava samo u zahtjevima za hitna zamjenjivanja, za određivanje pretjeranog opsega rada i za oštro i neodmjereno osuđivanje, već i za interes kako pojedini radnici reagiraju na neke njene postupke ili odluke.

Odnosi i ponašanje Jovanke Broz prema najbližim suradnicima Predsjednika Republike nisu se promijenili ni nakon održanih proširenih sjednica Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ. Štoviše, ona je pojačala napade na pojedine suradnike šefa Republike, koji su po službenoj dužnosti ili u dogovoru s Predsjednikom Republike s njom razgovarali u vezi s njezinim općim ponašanjem i odnosom prema Predsjedniku Republike ili na bilo koji drugi način dolazili s njom u kontakt.

Mirko Milutinović, u vezi s tim, navodi da je Jovanka Broz, krajem 1975. i početkom 1976. godine, svoje prigovore na račun najbližih suradnika Predsjednika Republike, usmjeravala na drugove Kardelja, Vladimira Bakarića, a naročito na Petra Stambolića, Staneta Dolanca, Nikolu Ljubičića i Franju Herljevića.

Tako je, na primjer, otvoreno negodovala zašto na liječenje Predsjednika Republike u Belje (rujna 1976. godine) s njim putuje i Stane Dolanc i iznosila da je, zbog toga, odbila i ona tamo ići s Predsjednikom. U to vrijeme iznosila je tvrdnje “da Predsjednik Republike, zbog stanja zdravlja i djelovanja najbližih suradnika, nije u stanju da raščisti probleme u rukovodstvu, da se on inače slaže s njom, a da nju rukovodstvo želi raščistiti kao suprugu Mao Ce Tunga ili je prinuditi na samoubojstvo, kao što je Staljin učinio sa svojom suprugom.”

Milutinović naglašava da je, osobito u posljednjoj dekadi, kada je Predsjednik Republike rjeđe koristio telefon za razgovore, mnoge razgovore preuzimala Jovanka Broz i utvrđivala razne obveze u Rezidenciji, osobito kada se radilo o slučajevima najbližih političkih suradnika ili osobnih prijatelja Predsjednika Republike.

Također iznosi da su privatni i neformalni kontakti Predsjednika Republike i Jovanke Broz s najbližim političkim suradnicima Predsjednika Republike bili dosta intenzivni tijekom 50-ih i 60-ih godina, dok su se kasnije znatno smanjili zbog nagomilanih obveza i zdravstvenog stanja Predsjednika. Dodaje da su, međutim, u cijelom ovom razdoblju, pored drugova Edvarda Kardelja, Vladimira Bakarića i kasnije Džemala Bijedića i Staneta Dolanca, češće pozivani ili primani na Brijune i u Beogradu Stevo Krajačić, Svetozar Vukmanović - Tempo, Miroslav Krleža sa suprugom i Vladimir Velebit sa suprugom, Ljubo Ilić sa suprugom, Beba Kreačiić, Zdravko Pečar, Veda Zagorec, Berta Tičak i drugi. Pri tome ističe da je bilo uočljivo da je Jovanka Broz posvećivala posebnu pozornost održavanju ili obnavljanju kontakata s pojedinim od ranijih rukovodećih drugova, među kojima i s Mijalka Todorovićem, Ivanom Gošnjak, Marga Popović, Otmarom Kreačić, Jeftu Šašićem i drugima.

Aleksandar Šokorac iznosi da je, u odnosu na najbliže suradnike Predsjednika Republike, iako je u tome bila opreznija, Jovanka Broz na razne načine nastojala izolirati Predsjednika Republike od ostalih rukovodećih drugova, pa čak i da razvija određeno nepovjerenje prema njima. Ističe da se to osjećalo iz cijele atmosfere odnosa koje je Jovanka Broz stvarala.

FELJTON: JOVANKA BROZ Bijesnila na poslugu: 'Tko joj je kriv što se udala za starca...'

U vezi sa situacijom u Dom, u “podsjetniku” se navodi da je Jovanka Broz, u razgovorima s pojedinim dužnosnicima na radu u rezidencijama, iznosila uvjerenje “da naše najuže rukovodstvo, s izuzetkom druga Kardelja, radi na tome da dođe do razvoda braka između nje i Predsjednika Republike. Tvrdila je da pouzdano zna da su svi rukovoditelji u siječnju prošle godine (1973.) glasali u prilog razvoda braka, osim Kardelja”. Navodi se da je Jovanka Broz dalje iznosila da joj je, prilikom razgovora koji su s njom u veljače 1975. godine vodili drugovi Petar Stambolić, Džemal Bijedić i Stane Dolanc, Stambolić rekao “da treba konzultirati psihijatra”, a da mu je ona odgovorila: “Je li on svjestan da bi u tom slučaju psihijatru morala reći zbog čega traži pomoć.”

Dalje se navodi da je Jovanka Broz, u razgovoru od 26. listopada 1976. godine, “u jednom vrlo depresivnom stanju”, govorila “da će ona proći ili kao supruga Staljina, ili će biti raščerečena kao supruga Mao Ce Tunga”. Tom prilikom je tvrdila da ju je prošle zime (1975/76.) na Brijunima napao Franjo Herljević “da se bori za vlast i prima poštu iz zemlje i inozemstva, o čemu ne obavještava Predsjednika Republike”. Tvrdila je da je Herljević tom prilikom rekla da se ona ne bori ni za kakvu vlast, već da se “samo brani od napada”.

Istom prilikom (26. listopada 1976. godine) Jovanka Broz je tvrdila da su Nikola Ljubičić i Franjo Herljević u ljeto 1976. godine dali Predsjedniku Republike neke materijale protiv nje i da se tada čvrsto uvjerila da se radi o smišljenoj akciji, “čak i djelovanju nekih neprijateljskih elemenata”, te da je “akcija usmjerena”, prije svega, na to da se iznudi razvod braka između nje i Predsjednika Republike”. Dodala je “da je admiral Vilović sada doveden za ađutanta s tim zadatkom”.

U “podsjetnik” se, također, navodi da je Jovanka Broz u razgovoru 1. studenog 1976. godine, govoreći “o nepodnošljivom stanju u kući poseban naglasak stavila na svoj “nesiguran materijalni položaj”. Naglašavala je da je odbijen njen zahtjev koji je postavila svojoj općini (Titova Korenica) za povratak nekretnina u selu Pećani gdje je rođena. Također je spominjala svoj osobni dohodak, ističući da to pitanje nije riješeno i da ona “strepi za svoju budućnost”.

'Ponašala se kao šef države'

Ambicije Jovanke Broz da se miješa u državničke odluke i druge poslove Predsjednika Republike nisu prestajale. Štoviše, one su iz dana u dan sve više rasle. Jovanka Broz je koristila svaku priliku da te svoje ambicije i ostvaruje. U vezi s tim se u jednoj zbirnoj informaciji, u kojoj se obrađuje taj aspekt njenog ponašanja, između ostalog, kaže: “Poznate su ambicije Jovanke Broz, koje su rasle s ulaskom druga Tita u starije godine života. Počeli su oticati podaci iz Rezidencije Predsjednika Republike o odnosima u Rezidenciji i oko nje, a u središtu toga bila je Jovanka Broz i njene ambicije. Bilo je dosta nagađanja, kod nas i u svijetu, oko uloge Jovanke Broz u posttitovskom razdoblju. Zapaženu ulogu u tome imale su strane obavještajne službe u prikupljanju i plasiranju podataka o odnosima u Rezidenciji Predsjednika Republike (Italija, Austrija, SSSR...). Podaci su oblikovani u inozemstvu i nekim sredinama u zemlji i kao takvi plasirani, uz pouku o načinu ostvarivanja cilja. Svjesno su isticane ambicije Jovanke Broz i način ostvarivanja tih ambicija, što je kod nje podgrijavalo već ispoljene bolesne ambicije”.

U istoj informaciji se dalje kaže: “Periodu poslije 1975. godine uobičajeni komentari su bili da Jovanka Broz želi sve rješavati sama; da nastoji da njena riječ postane stvarnost; da se nameće pri rukovođenju u najvažnijim poslovima u zemlji; da bi htjela voditi glavnu riječ i utjecati na kadrovske promjene na najvišoj razini; da ima nevjerojatno jak utjecaj jer se sprema za nešto više; da mnogo očekuje od oporuke nadajući se nečemu izvan okvira Ustava; da ona misli da preuzima veliku dužnost - slično Evi Peron, Indiri Gandhi i Sirimavo Bandanaraike; da ima svoj uži stožer koji praktički vodi politiku u čemu ima podršku i od pojedinaca iz vojnog vrha; da nastoji ostvariti što veći utjecaj na druga Tita, a preko njega na odluke; da se želi nametnuti kao faktor još za Titova života; da traži savjetnike i oslonac u armijskom vrhu i kod nekih partijsko - društvenih čimbenika; da se stavlja u zaštitu nekih generala (Nenezića, Bulata)...

U istoj informaciji se, također, kaže da je Kosta Nađ, general armije u penziji, u jednom razgovoru u prosincu 1977. godine, pred više osoba, za Jovanku Broz rekao: “Dok je smjenjivala konobare i kuhare mogla se i trpjeti, ali kada se počela miješati u više, to se već nije moglo dopustiti. U posljednje vrijeme počela je previše ići na razne sastanke, a trebala bi znati gdje je mjesto ženi. Zašto se ne ponaša kao Pepca Kardelj”.

FELJTON: JOVANKA BROZ Tito je zbog nje u papučama i pidžami bježao iz vlastite kuće

Dalje se, u istoj Informaciji, iznosi da je ratna drugarica Jovanke Broz u prosincu 1977. godine rekla da je ranije išla povremeno u posjetu kod Jovanke Broz, ali da više ne namjerava, “jer je to čudovište“. Miješala se i u kadrovsku politiku. Poznato je da je imala sukobe sa Žeželjom i on je otišao. Bogdan Crnobrnja smijenjen je s dužnosti veleposlanika u SAD, jer je pred posjet druga Tita SAD napisao kako je žena tadašnjeg predsjednika skromna u oblačenju, pa da treba skrenuti pozornost Jovanki Broz i prema njoj podesiti garderobu. Stane Dolanc je naveo slučaj kada je za vrijeme Konferencije nesvrstanih u Kolombu (kolovoz 1976. godine) Predsjednik Republike priredio veliki prijem na brodu “Galeb” i pošto “nije mogao dočekati goste zbog srčane slabosti” - Jovanka Broz je, uz postrojeni vod mornara, primala sve šefove država, umjesto da Predsjednika Republike zamijeniti Cvijetin Mijatović koji je zbog toga i putovao s Predsjednikom Republike”... Ponašala se kao šef države”.

Iz svih raspoloživih materijala proizlazi da opći odnos i ponašanje Jovanke Broz nisu promijenjeni ni poslije usvojenih zaključaka na sjednicama Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ i razgovora koji su povodom tih zaključaka s njom vođeni, pa ni odnosi i ponašanje prema drugu Titu. Naprotiv, može se zaključiti da je njen ukupni neprihvatljiv odnos i ponašanje prema pojedincima u rezidencijama, suradnicima Predsjednika Republike i samom Predsjedniku republike sve dalje eskalirao.

Mirko Milutinović u navedenoj izjavi, između ostalog iznosi da je, po njegovom zapažanju, do uočljivijih razmimoilaženja između Predsjednika Republike i Jovanke Broz dolazilo tijekom 1973., a posebno tijekom 1974. godine. Sve češće su se mogli čuti glasni prigovori Predsjednika Republike na račun stanja u Rezidenciji i na odnos Jovanke Broz prema osoblju, u pogledu prehrane: “Kakve su mi to splačine pripremili za ručak”, u pogledu čestih radova u rezidencijama u Užičkoj 15 i na Brijunima. Predsjednik Republike je u više navrata zbog toga oštro prigovarao, a do prvog oštrog sukoba između njih došlo je krajem 1974. godine, kada je kao fizioterapeutkinja kod Predsjednika Republike angažirana Darijana Grbić. Ti odnosi su pogoršani za vrijeme boravka Predsjednika Republike na Brijunima početkom 1975. godine, tako da je Predsjednik Republike otputovao u Rezidenciju u Igalu, a Jovanka Broz za Beograd.

Milutinović dalje ukazuje da se Jovanka Broz, zbog nastale situacije, ponašala dosta suzdržano, da mu je u dva maha spominjala da drug Tito tako postupa prema njoj pod pritiskom, posebno iz Armije i sigurnosti i da je ispoljavala izrazitije vidove psihičkih poremećaja” uočene još ranije od strane liječnika Predsjednika Republike”. Milutinović zatim iznosi da su međusobni odnosi postali vrlo kompleksni početkom 1975. godine s dužim i kraćim razdobljima odvojenosti i izostajanja Jovanke Broz na nekim priredbama u zemlji ili putovanjima u inozemstvu. Navodi da je u to vrijeme Predsjednik Republike, u nekoliko navrata, njemu i generalu Rapi spominjao i mogućnost razvoda braka s Jovankom Broz. Dalje iznosi da je sukob između Predsjednika Republike i Jovanke Broz kulminirao u travnju 1975. godine kada je Predsjednik Republike odlučio napustiti Rezidenciju u Užičkoj 15 i da se preseli u Bijeli dvor. Jovanka Broz je u prvo vrijeme bila iznenađena takvom odlukom Predsjednika Republike, ali je kasnije iznosila svoju verziju događaja, tvrdeći da su Predsjednika Republike “oteli” Šokorac i Rapo.

Milutinović opisuje i slučaj kada je, u dogovoru s Predsjednikom Republike, Jovanki Broz trebalo biti uručeno visoko odlikovanje, Orden jugoslavenske zvijezde s lentom, u Vili “Zagorka“ u Zagrebu 31. prosinca 1975. godine. Tom prilikom ona je neposredno uoči zakazanog prijema, uz prisustvo Predsjednika Republike i drugih najviših saveznih i republičkih funkcionera, odbila primiti to odlikovanje. Pri tome je iznosila da je ona “dugo vremena gažena i ponižavana” i da je dodjelom ovog odlikovanja “žele potkupiti”.

Milutinović posebno naglašava da mu je, u radu u Kabinetu Predsjednika Republike, najteži period bio od 1973. do 1977. godine, prije svega i isključivo zbog stanja u odnosima između Predsjednika Republike i njegove supruge, zbog postupnog pogoršavanja zdravstvenog stanja Predsjednika Republike, kao i zbog postupaka Jovanke Broz. Milutinović ukazuje da je Predsjednik Republike ispoljavao razumijevanje za ponašanje Jovanke Broz, ističući da je ona imala tešku mladost u radu, da je među njima značajna razlika u godinama i da ona ulazi u prijelazno doba. U više navrata Predsjednik Republike je nastojao utjecati na nju da se odvoji od kućne problematike i da se više angažira na raznim prigodnim priredbama ili akcijama dobrotvornog karaktera, što je ostajalo bez rezultata.

Aleksandar Šokorac u spomenutoj izjavi, između ostalog, opisuje slučaj kada je Jovanka Broz krajem 1974. godine na Brijunima, u prisustvu Pepca Kardelj, ađutanta Vrhovnog zapovjednika generala Rape, ordonans - oficira i još nekih osoba, najgrublje napadala osobno Predsjednika Republike i fizioterapeutkinje Radojku i Darijanu Grbić, inzistirajući otvoreno da postoji “nedozvoljena veza” između njih i Predsjednika Republike. Ove djevojke je, vičući glasno, nazivala i najpogrdnijim imenima, a od tada ih je Jovanka Broz stalno proganjala. One su svoj terapeutski posao, koji se uvijek obavljao uz prisustvo i pod nadzorom liječnika, morale obavljati krijući se od Jovanke Broz, koja je neovlašteno ulazila u za to određene prostorije, čime je ometala i samo liječenje Predsjednika Republike. Šokorac iznosi da mu se Predsjednik Republike žalio na ovakve postupke Jovanke Broz.

Šokorac dalje navodi da ga je Jovanka Broz - kada je doznala da je on informirao Predsjednika Republike i državno rukovodstvo o njenom ponašanju za vrijeme boravka Predsjednika Republike u Igalu početkom 1975. godine - pred maršalom, u njegovom Kabinetu u Rezidenciji u Užičkoj br. 15, grubo napala izgovarajući bujicu uvreda na njegov račun. Tom prilikom Jovanka Broz se vrlo drsko i nedolično ponašala i prema Predsjedniku Republike, lupala šakom o stol i vikala. Ističe da ga je Predsjednik Republike – obzirom da je htio napustiti Kabinet da ne bi prisustvovao toj vrlo neugodnoj sceni i da bi olakšao Predsjedniku Republike - zadržao i upitao Jovanku Broz odakle zna za informacije koje je on (Šokorac) poslao iz Igala. Na to je Jovanka Broz ponovno bijesno “lupila šakom o stol Predsjednika Republike i to neposredno ispred njega te uzviknula “Imam ja tko mene obavještava”. Tom prilikom Jovanka Broz je zahtijevala da se Šokorcu više ne dozvoli da “prekorači prag ove kuće”, na što je Predsjednik Republike oštrim tonom zahtijevao od Jovanke Broz da prestane sa svojim napadima i napusti njegov Kabinet. Šokorac iznosi da mu se, kada je Jovanka Broz napustila Kabinet, Predsjednik Republike, očigledno uzbuđen njenim postupkom, ispričao. Kratko vrijeme poslije toga, iznosi Šokorac, Jovanka Broz je na stepenicama Rezidencije, u prisustvu više osoba, pokazujući rukom na Šokorca rekla: “Što ovo đubre još traži ovdje”.

Predsjednik Republike, nezadovoljan stanjem u Rezidenciji prouzrokovanim ponašanjem Jovanke Broz, u travnju 1975. godine odlučio je napustiti Rezidenciju u Užičkoj 15 te se preselio u Bijeli dvor. Jovanka Broz je za to okrivljavala radnike u Kabinetu Predsjednika Republike. Iznosila je da je Predsjednik Republike “prisilno odveden” u Bijeli dvor. Šokorac iznosi da se Predsjednik Republike, za vrijeme boravka u dvoru, otvoreno žalio na postupak Jovanke Broz i da je od njega, ađutanta generala Rape i šefa Protokola Milutinovića zahtijeva da, pomoću državnog i partijskog rukovodstva, srede stanje u “kući”.

Dr. Miroljub Kušić, u navedenoj bilješci, između ostalog, iznosi da mu je - već u razgovoru kada je određen za osobnog liječnika Predsjednika Republike u ožujku 1973. godine - tadašnji ađutant Predsjednika Republike, pukovnik Dimić, napomenuo da može očekivati određene probleme i teškoće u radu “zbog stavova i ponašanja Jovanke Broz”.

Dalje iznosi da je tijekom trogodišnjeg obavljanja dužnosti osobnog liječnika bio u situaciji da upozna ličnost, osobine i ponašanje Jovanke Broz. Kako je sve to imalo direktnog utjecaja na zdravstveno stanje Predsjednika Republike, a i kompliciralo i otežavalo obavljanje liječničkih dužnosti, smatrao je da se po profesionalnoj dužnosti treba pozabaviti ovim neočekivanim problemom.

Ukazuje da je jedna od prvih uočenih karakteristika osobnosti Jovanke Broz bilo stalno prisustvo psihičke napetosti uz promjenjivost raspoloženja; da je u prvi mah smatrao da je isključivo razlog za takvu napetost stalna samokontrola da se što uspješnije igra dodijeljena društvena uloga; da je imao dojam da ta napetost jedino popušta u fazama zaborava za vrijeme obroka ili poslije uzimanja alkohola; i da je tada povremeno imao dojam da se nalazi pred ugodnom, opuštenom čak zabavnom osobom. Napominje da se promjenjivost u raspoloženju ogledala u brzom smjenjivanju, tijekom jednostavnog razgovora, razdoblja plača i dobrog raspoloženja praćenog smijehom i dodaje da se iz ovih razgovora dobivao dojam da se radi o osobi natprosječne inteligencije s velikom masom akumuliranih najrazličitijih znanja. Dr. Kušić dalje iznosi da su za njega kao liječnika takvi postupci Jovanke Broz bili teško objašnjivi, jer su “otežavali rad zdravstvene i ostalih službi i u krajnjoj liniji nanosili štetu zdravstvenom stanju, urednom i spokojnom životu Predsjednika Republike”. Takvo ponašanje Jovanke Broz “okolina je ocjenjivala i shvaćala kao hirove zle, pakosne i tlačiteljski raspoložene žene”.

Dr. Kušić posebno ističe da je zapazio da u većini radnih prostorija, kao i prostorija za odmor Predsjednika Republike, nema telefona, “zbog čega Predsjednik, u slučaju potrebe nije bio u mogućnosti zatražiti pomoć”. Iznosi da nije postojala telefonska, ni bilo kakva signalna veza, između kuhinje i blagovaonice, što je činilo znatne smetnje pri serviranju hrane. Smatra da je “iza ovog stajao patološki, opsesivni strah kod Jovanke Broz od prisluškivanja, na što su vjerojatno velik utjecaj imali i brojni akcijski i špijunski filmovi koje je Jovanka Broz vrlo često gledala”.

Kušić napominje da je došao do uvjerenja da je Jovanka Broz u kuharima, konobarima i sobaricama prepoznavala “za nju već stvarne ili potencijalne, agente vanjskih obavještajnih službi, kao i agente naše Službe, u koju nikako nije imala povjerenja, zbog čega je, samo 1974. i 1975. godine, naprasno, bez pravog povoda i razloga otpušteno preko polovice osoblja zaposlenog u rezidenciji na Brijunima, što je ustvari predstavljalo borbu s neprijateljima s kojima je opkoljena”.

Naglašava da su “sumnjičavost i ideje proganjanja posebno bile prisutne i do maksimuma izražene kada je bila u pitanju naša služba sigurnosti, uz isticanje da je služba sigurnosti prati i progoni još od 1946. godine i da progoni i špijunira njene članove obitelji i prijatelje. U najteže primjedbe spada tvrdnja da se na čelu Službe nalazio špijun i neprijatelj, general Miš- ković. U glavne strane agente i neprijatelje ubrajala je i generala Ljubičića i druga Dolanca, a tadašnji zapovjednik Ratnog zrakoplovstva general Ćemalović okarakteriziran je kao američkih špijun. I ja sam bio proglašen da sam ubačeni šef međunarodne bande zadužen, pored ostalog, da razorim njen brak”.

Dr.Kušić dalje iznosi da su u ovim sumnjičenjima posebno mjesto imali osobni liječnici “jer su bili u najpovoljnijem položaju za obavljanje neprijateljskog rada i to od davanja raznih informacija, davanja tajni ili čak umjesto liječenja u izazivanju akutnog ili kroničnog trovanja Predsjednika Republike.” Pri tome iznosi da se Jovanka Broz “uvijek energično suprotstavljala da Predsjednik Republike prima u okviru liječenja bilo kakve injekcije, ai pružala je energičan otpor do posljednjeg časa da se započne s inzulinskom terapijom, iako je Predsjednik Republike u tom trenutku imao težak poremećaj glikoregulacije i postojala je opasnost da padne u dijabetičnu komu. Uočljivo je bilo da bi, ako se slučajno promijenilo pakiranje, oblik ili boja nekog lijeka (obično se radilo o vitaminskim preparatima), odmah uslijedila intervencija Jovanke Broz i traženo je objašnjenje”.

Nadalje dr. Kušić iznosi da je Predsjednik Republike u više mahova izjavljivao da ga je Jovanka Broz sprječavala da uzme lijek, govoreći mu: “Ne uzimaj! Evo sada te truju”. Smatra da je u tome ležao i razlog za veliku pozornost Jovanke Broz prema osobnim liječnicima Predsjednika Republike kao i za često postavljanje zahtjeva za njihovo smjenjivanje, “što je u posljednje vrijeme išlo do apsurda - u zabranama da se osobni liječnici regrutiraju iz redova vojske. 

>>> Kraj petog nastavka

Idi na 24sata
Komentari (24)
  • Osijek-1

    Oće li bit u tom feljtonu i dio kad joj je navodno srpska država nudila putovnicu u zamjenu za šifru sefa u švicarskim bankama ili ne?

    12. 9. 2018,   08:48
  • zvonkotonko

    E da su nas zapadni Saveznici okupirali ( oslobodili ), a ne bravar i njegovi šumski razbojnici, gdje bi nam bio kraj!!! Zapadna demokracija od 45. Uf nesmem ni zamislit kak bi sad izgledali!!!

    12. 9. 2018,   07:10
  • skver

    Pa tu si bila da mu ga zakopčaš.

    12. 9. 2018,   07:49
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.