To je to što me zanima!

Još ga nije pronašla: 'Tek sad znam koliko mi tata nedostaje'

BITKA ZA VUKOVAR Duško Smek zvani Bosanac otišao je s postrojbom 1991. dragovoljno u Vukovar. Držao je Sajmište i nestao u proboju. Supruga i kći još ga traže
Vidi originalni članak

Nadam se, ali ne vjerujem da će se sudbina mog oca saznati. Da ga nađu, to bi mi donijelo potpuno olakšanje. I mir za moju dušu. Najgore mi je to što nemam gdje zapaliti svijeću. Nemam kome sjesti na grob i popričati, tužnim glasom kazuje Antonija Smek (31) iz Zagreba, dok joj se oči cakle od suza, a brada podrhtava.

POGLEDAJTE VIDEO:

Kao petogodišnja djevojčica ostala je bez oca Duška. A Duško, zvani Bosanac, beskrajno ju je volio. Želio je da bezbrižno živi i odrasta u slobodnoj zemlji, koja je te 1991. krvarila. Da bi joj omogućio slobodu, dragovoljno se priključio obrani domovine, kasnije 204. brigadi, i otišao u Vukovar. Iz kojeg se do danas nije vratio. Iako prolazi i 27. godina, njegova supruga Veronika (58) još se nada da je živ.

- Imao je toliko veliko srce da ide tamo gdje je najgore. Do tada je s postrojbom HOS-a bio na ratištima oko Karlovca. Toga dana, krajem kolovoza, došao mi je u NIK, gdje sam radila. Rekao mi je da odlazi u Vukovar, a ja sam ga molila da ostane. Nisam ga mogla razuvjeriti. Odlučno mi je rekao: ‘Idem tamo kamo idu svi. Ja te sad ostavljam, ali znam, ako mi se što desi, da će moje dijete imati sve’ - prisjeća se Veronika. Mjesec i pol dana prije proslavili su šestu godišnjicu braka. Nisu se čuli svaki dan, povremeno radiovezom. Zadnji put, kaže Veronika, javio se 14. studenog 1991. godine.

- Rekao mi je da se uskoro vidimo i da dolazi doma. No od tada mu se gubi svaki trag. Sa suborcima je držao položaj Sajmište i s njima krenuo u proboj. Oni koji su se uspješno dočepali slobode došli su mi na vrata i rekli: ‘Ako Duško ne dođe tijekom noći, neće se ni vratiti’. Govorili su mi da je bio dobar borac i dobar čovjek. Od njih sam saznala da je zapeo u Plavom podrumu u Petrovcima. Dvije naše vojnikinje zadnje su, navodno, vidjele moga supruga i njegovih dvoje suboraca. Svjedoče da je neprijateljska vojska njih trojicu izvela iz tog podruma, no kako su one ostale u njemu, nisu mogle reći kamo su ih odveli i kako su završili. Bilo je mukotrpno čekati i iščekivati, a još gore prihvatiti da se moj suprug nije vratio - prisjeća se Veronika. Spoznati da je s 32 godine ostala sama s petogodišnjom kćeri nije joj bilo lako. Dijete bi odvela u vrtić, ona otišla na posao, a kad bi joj nadređeni izašli u susret, tad bi pokušavala saznati što se dogodilo njezinu suprugu.

- Pisala sam obavijesti po logorima da vidim je li možda tamo. Saznala sam da ga nema niti na jednom popisu. Neki bi mi govorili da je živ, drugi da nije... Ali ja mislim da mu se nešto dogodilo tog 18. studenog u 19.15 sati. Na TV-u je bila pjesma Dražena Žanka ‘Od stoljeća sedmog’. U jednom trenutku strop nad mojom glavom počeo je pucati ukrug. Čim sam promijenila pjesmu i program, prestalo je pucati - svjedoči Veronika. Sve ovo vrijeme, kaže, snagu je crpila iz kćeri, koja joj je i danas sve i kojoj je podredila cijeli svoj život.

- Samo me ona gurala, ona mi je bila sve. Doslovce sam sve podredila njoj - kroz suze, ali glasom punim ponosa, govori Veronika čvrsto grleći Antoniju. Smiri se, obriše suzu ispod naočala pa prizna koja ju je rečenica najviše boljela svih ovih godina:

- Najteže bi mi bilo kad bi mi kći rekla: ‘Ti znaš gdje je moj tata, a ne želiš mi reći’. S knedlom u grlu odgovarala sam joj da ću joj istinu reći kad i ja doznam gdje je, jer to ni sama ne znam u ovom trenutku. A danas, nakon gotovo 27 godina, najgore mi je od svega to što muža ne mogu pronaći. Što se stalno šuti - kaže Veronika. Pitamo Antoniju kako joj je bilo odrastati bez oca i koliko ju je to obilježilo. Zagleda se u daljinu, potom pogleda očevu sliku pa kaže:

- Uz svog oca pamtim samo lijepe trenutke. Poput onih kad me u svojoj Peglici vozio u vrtić, a meni su zubi cvokotali od zime. Kad me učio voziti bicikl. Tek kad odrasteš, shvatiš da ti nedostaje, da ti nema tko čuvati leđa. Mama se kao lavica borila za mene, ali tata je tata. Možda sam zbog toga svega ispala čvršća, ali boli me spoznaja da moja djeca jednog dana neće imati djeda. Očevi suborci rekli su mi da je bio najvedrija i najveselija osoba, koliko god to bilo nezamislivo, da ih je uvijek podizao i da su bili sigurni da im uvijek drži leđa. I to mi je bilo predivno čuti - kaže Antonija. Iako se ne sjeća posljednjeg očeva poljupca, sjeća se da se od nje oprostio u ovom njihovom zagrebačkom stanu.

- Jedne noći, dok sam spavala, osjetila sam da je netko sjeo pored mene. Sjećam se kao i sada da sam se okrenula i vidjela tatu. Osjetila sam kako me draga po ruci. Onda je otišao. I nikad poslije toga nisam ga vidjela ni sanjala - kaže Antonija.Obje žene samo žele istinu. Ma koliko bolna bila. Razum im govori da je mrtav i samo žele pronaći kosti. Srce im govori da je živ i da će doći. Oprečni osjećaji već ih godinama razdiru i njihov život pretvaraju u agoniju.

- Da me čuje, poručila bih mu da se čuva, da se drži i da ćemo jednom doći k njemu. Ja znam da nas on čuje i da nas čuva - završava Veronika.     

Idi na 24sata

Komentari 61

  • Sluga Janko 25.02.2018.

    Svi oni koji su u ratu nekog izgubili(a to su obični građani) za njih to nije bilo pa prošlo, a političarima kao što su kolinda, vučić, plenković... se živo fučka za žrtve rata, oni nisu nikog izgubili

  • Lifemetal 25.02.2018.

    Nakon 27 godina znas da ti otac nije ziv. Osobno sam izgubio svojeg od raka pluca prije 17 godina, da je prje toliko nestao, zivot se nastavlja, ja majka i sestra se borimo dalje, kad prihvatite da je mrtav mozete nastavitiziviti dalje. Da na pocetku je najgore ali 27 godina, znate da je gotovo

  • Baranjka❤ 25.02.2018.

    Dajte svaki dan takve priče. Ne trebamo živjeti u prošlosti, ali ne trebamo zaboraviti. Zašto bi uopće to zaboravljali i opraštali? Pa to je naša povijest. To je vrijeme kada su naši djedovi, očevi i braća bili spremni dati živote za samostalnost i bolju budućnost. Samo eto ja se pitam zašto? Zašto smo dopustili da neki gaze po tome. Da gaze po palim borcima. Da nakon svega toga oni koji su ubijali naše imaju više prava u našoj državi od nas samih.

Komentiraj...
Vidi sve komentare