Moja cijela obitelj, posebno majka Zora, imala je samo jednu želju - da nađemo mog oca. Ona mu je, u toj nadi, napravila i grobnicu, u koju smo je ovoga proljeća i pokopali. Umrla je s 98 godina, a ta jedna, jedina želja nije joj se ispunila, otvara nam dušu Zoran Kulaš (67) iz Polače.
POGLEDAJTE VIDEO:
S ponosom nosi ime oca koji je u dvorištu svoje kuće u Polači nestao 29. rujna 1991. godine.
- Već smo otišli iz sela. On se nije dao. Želio je ostati na svojem ognjištu, brinuti o konju, ovcama, purama i kokošima te obrađivati vrt. Došao bi on, s vremena na vrijeme, do Filip Jakova, u kojemu je živio moj brat, i ondje sam ga 27. rujna posljednji put vidio. Pokušali smo ga zadržati, ali to je kategorički odbijao. Govorio je kako blagu mora dati jesti.
Sjeo je u auto i otišao vidjeti kako je kuća, je li što zapaljeno... U to vrijeme cijelo je selo otišlo u izbjeglištvo. Stigao je u Polaču, počela je pucnjava i, koliko sam čuo, s obližnjeg bunara uspio se vratiti s konjem u dvorište. Od tada mu se gubi svaki trag – s bolom se prisjeća Zoran.
Da mu je otac nestao saznao je nekoliko dana kasnije, kad mu se nije javljao. S majkom Zorom, tetom i stricem zaputio se automobilom u Polaču. No dalje od Nadina nisu mogli.
- Mama i teta su izašle iz auta i pješice došle do kuće. No nisu našli baš ništa, nikakav trag. Očev nestanak odmah smo prijavili Crvenom križu, no do danas nismo našli njegove kosti. Bilo je tu svakakvih priča. Jedan je govorio da ga je vidio u Kninu, a drugi koji je bio u Kninu tvrdi da ga tamo nije vidio. Jedna žena mi je rekla da su ga odvezli u crvenoj Zastavi. Ma ništa. Tražili smo puno, kopali i u Prtenjačama, ali njegovih posmrtnih ostataka do danas nema – nemoćno širi ruke. Uvjeren je da ljudi znaju kakva je sudbina zadesila njegova oca, no boli ga što nitko ne želi ništa reći.
- Ma neka jave anonimno, pa neće ih nitko objesiti. A nama, njegovoj obitelji, to bi značilo jako puno. Vidite, njegovu kuću su potpuno spalili, u njoj su izgorjele sve fotografije. Ostala mi je samo ova njegova slika koju non-stop vozim sa sobom u automobilu - kaže nam Zoran. Pitamo ga kakav je bio njegov otac. A Zoran pogleda već pomalo požutjelu sliku, prijeđe po njoj prstima pa kaže:
- Bio je zaista dobar otac. I nevjerojatan radnik. Volio je raditi i samo je radio. Bavio se i uzgojem blaga te poljoprivredom. Imao je brkove, kao i ja, bio je ćelav i jak. Mogao je podići ono što nas troje zajedno ne možemo.
Dodaje da je njegova majka muža, a njegova oca, vrlo često spominjala. Isticala bi kako su imali složan i lijep zajednički život te da se nikad nisu svađali.
- Bez obzira na to koliko je godina prošlo, uvijek se potajice nadala da će odnekud doći. S ocem je imala šestero djece, koja su joj podarila 16 unuka, 22 praunuka i jednog prapraunuka. Jedan od sinova, moj brat Karlo, umro je, a kći Marija sa suprugom Ivanom Žilićem poginula je 2015. u stravičnoj prometnoj nesreći kraj Jankolovice. Ali majka je do posljednjeg dana bila vitalna, bistra, od lijekova je pila tek lijek za visoki tlak - govori Zoran, hrvatski branitelj i pripadnik 112. biogradske brigade.
U rodno selo se vratio odmah nakon Oluje. Našao je spaljenu kuću, a traktori i freze koje su imali su odvezeni.
- Dugo smo u kući spavali bez prozora i vrata. Obnovili smo je i nastavili život. Bavim se poljoprivredom, imam 100 stabala masline, puno vinograda, sadim kapulu, blitvu, špinat, krumpir... Krenuli smo iznova, još da mi je pronaći oca, bilo bi mi puno lakše. Da barem znam gdje je, što mu se dogodilo. O, koliko sam ga samo puta sanjao! Uvijek je to bio rat i uvijek je govorio: ‘Sakrij se, sine, skloni se!’. Kad se probudim, bude mi baš jako gadno. Pa ostatak noći u glavi vrtim filmove što mu se moglo dogoditi. Onda dođem u njegovu kuću pa pomislim da je tu, da ću ga vidjeti. A njega nema - tužno priča Zoran.
I Kata (64) sa suprugom Zoranom dijeli bol i tugu. Svekra se, pripovijeda, živo sjeća i danas, kao da ga je jučer vidjela kako sjedi na kućnom pragu i ispraća ih pogledom.
- Kad smo napuštali Polaču, zvali smo ga da ide s nama. Odbio je. I danas ga vidim kako sjedi ispred kuće, tužan. Baš je bio tužan. Zadnje riječi koje mi je rekao bile su: ‘Kato, uzmi ovaj kilogram kave i nosi je babi Zorki. Uzmi i pregaču, ali ostavi mi kruh’. To su bile posljednje riječi – prisjeća se Kata.
Dodaje kako se suprug trudi hrabro nositi s boli za nestalim ocem. No kad ga preplave osjećaji, povuče se u sebe i šuti.
- Zaista bismo voljeli da ga dostojno pokopamo. Da mu zapalimo svijeću na mjestu gdje znamo da doista počivaju njegove kosti – kaže Kata.