“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”
Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku
Tajne Tita, Krajačića i Kopiniča
"Mogu vam reći da postoje stvari koje me i danas kopkaju, a nisam ih u stanju rastumačiti", priznao je u radijskom intervjuu Arisu Angelisu Vladimir Velebit, Titov diplomat, izdanak stare, austrougarske generalske obitelji, obavještajac od formata. Na vrhu liste tajni koje su ga kopkale u 96. godini života stajalo je ime Ivana Krajačića Steve.
"Odnos Tita i Krajačića, takozvanog Steve… Nitko mi to ne može objasniti", rekao je Velebit pa dodao da je za odgovorom tragao na mnogim, vrlo upućenim adresama.
"Obratio sam se Herti Haas, Titovoj bivšoj supruzi, obratio sam se i drugima da mi pomognu u tumačenju jer za mene je taj odnos bio neshvatljiv. Ali bio je takav i za njih. Tito je Krajačiću najviše vjerovao, a zašto?".
Čitam Đilasovu knjigu. Milovan Đilas i sâm se čudio kako je Tito mogao imati povjerenja u čovjeka za kojega su znali da nema znanja, da nije kompetentan za svoj posao. Đido u toj knjizi piše da je jednom prilikom govorio s Rankovićem. I rekao je: "Ti si ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, pa zašto ne discipliniraš ovog Krajačića?" Ranković je odgovorio: “Ja sam nemoćan”.
Nikakvog 'Rankovićevog režima' nije bilo, bar dok sam ja bio na vlasti, piše Milovan.
Velebit završava ovako: "Ima još takvih pitanja. Jedino što se da zaključiti jest da je Josip Kopinič nešto znao o Titu. Tu dolazi ona priča da je Kopinič bio ljubavnik sekretarice Georgija Dimitrova u Kominterni i da je on preko svoje veze, ove dame, imao pristup Dimitrovu. Da je on uspio oprati Tita od optužbi koje su prema njemu podnesene i ishodio da Tita postave za generalnog sekretara", ispričao je Velebit Angelisu, novinaru Hrvatskoga radija.
Titov brat - ustaša!
U knjizi "Moj život uz Tita", objavljenoj 1982. u Zagrebu, Titov nećak i član prateće čete Vrhovnoga štaba, Branko Broz, objavio je prilično mučna sjećanja na Ivana Stevu Krajačića. Tekst Branka Broza plastično ilustrira odnos dvojice ljudi, Tita i Steve. Branko je jednoga dana, sredinom 1944., stražario ispred Titove pećine na Visu.
Jednoga dana, piše Branko Broz, rečeno mi je da će doći drug u civilu. I došao je taj drug, samo je malo hramao, a to mi nitko nije rekao. Ja sam ga odlučno zaustavio. Došlo je do oštrih riječi između njega i mene, ali na kraju sam popustio. Upitao me: "Dobro, mani se toga, je li Stari gore?". Pustio sam ga i tek onda čuo da je to Ivan Krajačić Stevo. Došao je Titu na referiranje i zadržao se cijelo poslijepodne. Čim je ugledao Tita, rekao mu je: "Stari, ovaj ti je jako strog". On tada još nije znao tko sam. Tito se nasmijao i odgovorio: "Hoće taj biti takav…" Poslije Krajačićeva odlaska Tito mi je prišao s nekim fotografijama u ruci. Oči su mu sjajile od zadovoljstva. "Eto, vidiš, to je moj sin Mišo". Bile su to lijepe fotografije. Rekao sam mu: "Da pošaljemo koju Herti?" A on je na to odlučno odmahnuo glavom: "To je samo moje, ona neka se snađe".
Mišek je u to vrijeme bio ako ne najmlađi, onda jedan od najmlađih ilegalaca u Zagrebu. Međutim, njegova hladnoća pri spomenu Herthina imena neugodno me žacnula. Jer Hertu sam jako volio, a volim je i danas. Ona je veliki drug i revolucionar. Poslije toga s Visa sam joj se javio pismom u kojem na kraju stoji: pred kućom ti zelen bor, molim brzi odgovor, a koje ona čeka još i danas. Razmišljajući o svemu tome, kako je vrijeme prolazilo, sve više vjerujem da je tog dana, zahvaljujući lažnoj optužbi, Herta ‘pala’ politički oklevetana i diskreditirana, zaključuje Branko Broz.
Iz teksta je vidljivo da su Tito i Krajačić razgovarali u četiri oka, pola dana, i da su bili na “ti”. U službenoj biografiji Krajačić kaže da se prvi put u životu s Titom susreo 1942. Stoga je takva intimnost pomalo čudna. Jednako tako, vidi se da je Ivan Stevo Krajačić već u ljeto 1944., punih godinu dana prije oslobođenja Zagreba, imao fotografije Titova sina Miše…
Branko Broz kaže da je Herta Haas toga dana na Visu “politički oklevetana i diskreditirana”. Ne, dakle, ljudski oklevetana, već politički oklevetana i diskreditirana. Ljudski razlaz Tita i Herte dogodio se nekoliko godina prije. Herta je Tita u partizanima, nakon razmjene, zatekla u sred veze s Davorjankom Paunović, i ostavila ga. On ju je - Herti se može vjerovati - molio da mu se vrati, ali ona to nije htjela.
Ivan Stevo Krajačić bio je šef svih ruskih špijuna u Hrvatskoj (rezident obavještajne službe). Ako su pretpostavke Branka Broza točne - a on je bio u dobrim odnosima s Hertom, i imao je na raspolaganju punih 40 godina za proučavanje problema - onda je Stevo Krajačić Titu dostavio neke obavještajne informacije ili insinuacije koje su Hertu politički pokopale.
Što je istina, možemo samo nagađati, no to nije bio zadnji slučaj u kojemu će Ivan Stevo Krajačić ušetati u život Josipa Broza kao u vlastito predsoblje. Dvije godine kasnije Ivan Stevo Krajačić pozvat će Brankova oca Slavka, Titova brata, na “informativni razgovor”. I to ne bilo kakav.
Toga je dana, piše Branko Broz, Stevo pozvao oca na razgovor. Tada je bio ministar unutrašnjih poslova Hrvatske. Po pričanju oca, primio ga je vrlo hladno i odmah ga napao: 'Dosta si nas varao i lagao o sebi. Imam nepobitne dokaze da si bio ustaški koljač!'.
Ovdje Brozovu priču nakratko treba prekinuti. Hrvatski ministar policije, dakle, nepunih godinu dana nakon svršetka rata, poziva na saslušanje Titova brata i optužuje ga - da je ustaša! I povrh toga, još i 'ustaški koljač'. Gotovo je nemoguće zamisliti da bi si takvo što dopustio bilo koji od Titovih suradnika - Ranković ili netko drugi.
Nastavak priče još je šokantniji: Otac je ostao skamenjen i nije znao je li to gruba šala ili zbilja. Rekao mu je: 'Jesi li ti lud ili ja? Kako ti mogu takve stvari pasti na pamet?' Stevo mu je odgovorio: ‘Nemoj ništa govoriti, ovdje su dokazi što si radio!’ I tresnuo je nekakav dosje na stol. Još mu je rekao da se nikamo ne udaljava iz Zagreba jer će biti provedena istraga. Stevo je bio u pravu što se Slavka Broza tiče, samo što to nije bio moj otac, nego netko drugi čije su se ime i godina rođenja slagali, otac je bio Franjo, ali majka nije bila Marija… To se jednom iskusnom ilegalcu i ministru unutrašnjih poslova nije smjelo dogoditi. Otac je bio izvan sebe. Čak je pomišljao na samoubojstvo. No, nakon nekog vremena i to se raščistilo. Uhvatili su pravoga koji je dobio za to zasluženu kaznu. Odnosi između mog oca i Steve opet su se normalizirali. Konačno, pogriješiti je ljudski, ali ljudski bi bilo da se Stevo bar ispričao mom ocu. A to je izostalo.
Je li se Slavko požalio Titu? Otac se, kaže Branko Broz, na to požalio svome bratu koji se samo slatko nasmijao. I na tome se sve završilo. Ivan Stevo Krajačić nije, dakle, osjećao ni ljudsku ni političku potrebu da se Josipu Brozu ispriča jer mu je brata proglasio ustašom i prijetio mu - iz priče smo čuli da je pravi Slavko Broz, ustaša, dobio zasluženu kaznu. Nije teško zaključiti kakvu. Josip Broz Tito nije kaznio Krajačića, nije ga se očito usudio ni prozvati. On se samo “slatko nasmijao”.
Znači li to da Tito 1946. godine Krajačiću ništa nije mogao i da mu se i pomisao na to činila smiješna? Od tada, do kraja njihovih života, odnos Tita i Krajačića ostat će takav - prožet tajnama, s nepoznatim odnosima moći, uz jednu jedinu posve sigurnu stvar: Krajačić je sve do kraja Titov život doživljavao kao vlastito predsoblje, ulazeći i izlazeći iz njega po slobodnoj volji.
Put u srce hrvatskog sna
Priča o Ivanu Stevi Krajačiću vodi nas ravno u srce hrvatskog sna. Sna o državi. Ovaj neupadljivi čovjek, izrazito neugledna izgleda, antipod je Jamesa Bonda. Krajačić je bio stopostotni ratni invalid, nemoćan bez štake, ranjavan pet puta na ratištima od Španjolske do Otočca, a preživio je i pad aviona u kojemu je uz njega bio i glasoviti Randolph Churchill, razmetni sin karizmatičnog britanskog premijera, pijanac i cinik. Krajačić nije imao Titove manire, naprotiv. Američki konzul u Zagrebu rekao je jednom kako je Krajačić bio trostruko opasan - zbog svojega nasilništva, podrigivanja i zadaha. Lošiju preporuku teško mu je itko mogao dati. Pa ipak, taj čovjek iz sjene, utemeljitelj strašne hrvatske Ozne, kojega su se mnogi smrtno plašili, bio je ne samo drugi najvažniji metalac Hrvatske (pored Tita) već, kako se čini, i jedan od najvažnijih arhitekata hrvatske državnosti, poslovođa paralelnog sustava moći, šef Titove osobne špijunaže, na kojoj je, pored ostalog, izrasla njegova silna moć.
Jedan dobar špijun na neprijateljskoj strani važniji od dvadeset tisuća momaka na našoj; Napoleon
Legendarni obavještajac živi je dokaz točnosti Napoleonove tvrdnje kako je "jedan dobar špijun na neprijateljskoj strani važniji od dvadeset tisuća momaka na našoj".
Krajačić je sve do smrti pod jastukom imao pištolj
O kvaliteti Krajačićevih obavještajnih radova dovoljno govori činjenica da konture njihova stvarnog značaja iskrsavaju tek sad, četiri desetljeća nakon njegove smrti, a o visini njegove obavještajne kulture jasno govori činjenica da je bez rezerve moguće proniknuti samo u one tajne koje je sam otkrio. Stevo Krajačić nije ostavljao ‘prste u pekmezu’, u vrijeme i u uvjetima kad su glave letjele zbog sitnice - pogrešnog prijevoda kakvog Staljinova djela, trockizma, sumnje na izdaju, frakcionaštva, žene. Umro je u krevetu, u kojemu je, navodno, sve do zadnjeg trena pod jastukom nosio pištolj. To je krunski dokaz vitalne, fleksibilne inteligencije.
Preživjeti između Tita i Staljina, razapet između nekoliko lojalnosti, od toga nekoliko godina u okupiranom Zagrebu, nije mali pothvat. Oni koji nisu živjeli u jednopartijskom sustavu teško mogu zamisliti složenost njegovih unutarnjih koordinata, logiku njegovih konspiracija, koja je već u običnih ljudi bila razmjerno razvijena (postojalo je neko društvo, 'unutarnja država' koju vlast nije mogla kontrolirati i koje je živjelo prema svojim zakonima, zaštićenom Omertom kao na Siciliji). Kod partijaca u službi Moskve, pa još k tomu obavještajaca, ono je pak bilo razvijeno do krajnjih granica mogućeg. Dovoljno je razgovarati s jednim, dvoje, troje bivših komunističkih obavještajaca ili čak visokih dužnosnika, pa vidjeti da ćete na svako delikatnije pitanje iz, recimo, 1940-ih, dobiti uvijek isti odgovor : "Još nije vrijeme". I jedni i drugi povjerljive vam stvari neće reći na telefon: "Znaš kako je, nećemo o tome preko telefona". Ta je navika, kao fantomski ud, nastavila egzistirati i u demokraciji.
Josip Manolić, kralj novovjekih hrvatskih obavještajaca, neko vrijeme čak i predsjednik vlade, šef svih zatvora NR Hrvatske, novinarima će, u polušali, reći "jeb** špijuna koji je radio samo za jednu službu", ali na pitanje za koga je on radio, odgovorit će, dakako: "Nije još vrijeme".
Ivan Stevo Krajačić bez većih posljedica preživljavao je stvari koje bi bilo koga drugog odvele u Gradišku ili Lepoglavu. Umro je na Pantovčaku, gdje je dugo dijelio kuću s Manolićem, i bio susjed Franji Tuđmanu. Sve u krugu od stotinjak metara. O njegovu životu postoje samo dvije vrste tvrdnji - prve, istinite i nevažne, i one druge, važne, ali neprovjerene - no one su, kako i dolikuje vrhunskom obavještajcu, i danas obavijene velom tajne.
Legende o Stevi
Zato o Krajačiću postoji bezbroj legendi.
Najpoznatija je ona kako je od Staljina dobio naređenje da 1948. ubije Tita, a on je tu naredbu odlučio ne izvršiti.
Priznao je, navodno, Josipu Brozu o čemu je riječ. Bio je to početak jednog divnog i, kako je povijest pokazala, neraskidivog prijateljstva. Za razliku od Tita, na čijem nadgrobnom kamenu piše samo ime i prezime, Krajačić počiva pod petokrakom zvijezdom, na zagrebačkom Mirogoju.
Druga legenda kaže kako je Stevo Krajačić bio partizanski krvolok koji je zvjerski mučio zarobljene ustaše ističući se sadizmom.
Treća legenda kaže navodi da je Krajačić bio Hrvatina od glave do pete, ustaša, srbomrzac i suverenist koji je tako mrzio Jugoslaviju da ju je jednoga dana odlučio demontirati. To mu je, posmrtno, i uspjelo… Milomir Marić u uvodniku feljtona publicista Đure Zagorca za “Dugu” napisao je o Krajačiću da je "drug Stevo bio najbolji drug našeg Najboljeg druga", odnosno da se može smatrati da je Ivan Krajačić duhovni blizanac Josipa Broza i jedini čovjek koji je u Jugoslaviji mogao činiti zaista sve što mu je bilo po volji. "Razlikovali su se jedino po tome što je Broz uvijek sanjao Jugoslaviju, a Krajačić Hrvatsku", napisao je Marić.
Četvrta legenda kaže kako je bio sklon neviđeno raskošnom bogatstvu.
Iz Španjolske su mu, navodno, svake godine slali tisuću butelja najfinijih vina, dok su cisterne s Jadrana njegov bazen u vili na Pantovčaku punile slanom morskom vodom, što mu je dobro došlo za liječenje propucanih koljena. Stevo Krajačić bio je osjetljiv na svaku promjenu vremena, ali je sva vremena preživio. Janošu Kadaru, generalnom sekretaru mađarskih komunista, jednom je rekao: "Šuti, mali, da sam ja htio, vi biste postali naša sedma republika".
Peta storija kaže da je Ivan Stevo Krajačić, od 1942. do 1983. bio rezident cijele sovjetske obavještajne službe na Balkanu. Jedni kažu, NKVD-a (Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, nešto poput Udbe), drugi tvrde GRU-a. Poznata je i kao GRU GS - Obavještajna služba glavnog stožera, nešto poput KOS-a. Pero Simić iz Beograda navodi da je Krajačić bio ruski špijun 'samo' do 1971. i da su ga Rusi tad umirovili.
Titu je podveo Jovanku
Šesta legenda kaže kako je Krajačić podveo Titu Jovanku, koja je u Moskvi prošla ruski obavještajni tečaj, pa su njih dvoje, u dogovoru, špijunirali Broza. Neki tvrde da je bio "Rasputin s Brozova dvora". Jovanka je u Krajačića imala željezno povjerenje, koje ni jedne sekunde njihova života nije bilo narušeno. Krajačić je bio Titu "graditelj svratišta" - gradio mu je vile - ali i "graditelj stratišta" jer je za Josipa Broza radio sve. Iako su Krajačiću pripisivali veliko hrvatstvo, a Jovanka nije bila sasvim imuna na srpstvo, ti se osjećaji nisu nikad postavili između njih. U knjizi "Ivan Krajačić Stevo: Ja o sebi, drugi o meni" iznesena je i priča o tome kako je Stevo dočekao duboku starost jer je znao “zašto je Ranković naprasno otišao u penziju, a i zbog čega Krcun Penezić nije imao šanse dočekati penziju” no najzanimljivija je - očito posve izmišljena - priča o tome kako se Tito "oslobodio Davorjanke Paunović".
- Te noći, uoči prvomajske parade 1946., Broz nije došao kući na večeru i spavanje. U domu ga je s nestrpljenjem očekivala bliska suradnica i neozakonjena supruga Davorjanka Paunović Zdenka. Teško bolesna Zdenka, koju je izmorila bolest poznata u narodu kao jektika (tuberkuloza) smogla je nekako snage da ujutro porani ne bi li pronašla nestašnog Broza. Zdenka se vrlo rano iz rezidencije uputila u Beli dvor. Ubrzo je lako i brzo otkrila svog Josipa, u to vrijeme već maršala… Iz stanja očaja, u koje je dovedena bolešću, za koju kaže da napada ljude koji previše pate, Zdenka je ubrzo prešla u bezumno stanje. Kada je u jednoj od odaja Belog dvora zatekla nju, ženu crne kose, pored svog Broza, sva je treptala. Umjesto pozdrava, uslijedio je vrisak… Zdenka je skupila posljednje atome snage, zgrabila pištolj, isti onaj kojim je pratila Broza prilikom njegova odlaska iz Beograda na slobodni partizanski teritorij, u valjevski kraj. Uslijedio je pucanj. Uzdrhtalu i već onemoćalu Zdenkinu ruku na obaraču preduhitrio je mlađi i na pištolju puno brži Brozov ordonans. Uslijedio je pucanj… Jedini očevidac, promatrač sa strane bio je, a tko bi drugi, Ivan Stevo Krajačić. On je baš tada došao do Broza kako bi mu podnio najnoviji izvještaj. Kao oprobani i iskusni obavještajac Stevo se najprije i brže od ostalih snašao - proglasio je Zdenkinu smrt i sve je krenulo prirodnim tokom… Ova legenda izgleda kao da su je pisala braća Grimm ili baron Münchhausen.
Prema sedmoj legendi baš je on, Stevo Krajačić, Titu doveo dvije maserke, sestre Grbić, koje su na nj imale golem utjecaj, pa je i preko njih kontrolirao Tita. Zbog njih je Jovanka dobivala teže slomove živaca.
Osma priča kaže da je on aranžirao cijeli Brijunski plenum na kojemu se Tito riješio Aleksandra Rankovića i Ćeće Stefanovića, srpskih policajaca koji su preko Službe državne bezbednosti (prije Udba) održavali Jugoslaviju kao čvrstu, centralističko-unitarističku državu, i nakon toga osigurao dugotrajni nalet hrvatskih (dijelom i slovenskih) kadrova u sigurnosne službe, što je bio početak razgradnje Jugoslavije.
Deveta kaže da je to radio uz pomoć Rusa, Nijemaca i Engleza. Iskusniji zagrebački novinari kažu kako je u socijalizmu protokol bio poštivan kao na austrijskom dvoru.
“Uvijek je sve išlo prema protokolu. Ali kad bi Tito dolazio u Zagreb - a dolazio je na Zapadni, ne na Glavni kolodvor - i službena su izvješća, Tanjugova, išla ovako: Drug Tito posjetio je Zagreb. Dočekali su ga Drug Ivan Stevo Krajačić te predsjednik SR Hrvatske, predsjednik Izvršnog vijeća Sabora i ostatak delegacije…". Stevo je bio desna ruka boga, Titov prokonzul u Hrvatskoj, u kojoj je postojao nestabilni duumvirat - u moći su se, na prijestolju, izmjenjivali Krajačić i Bakarić, sve dok jednoga dana Krajačić nije počeo griješiti. A Svileni, Bakarić, oprezan kao nitko, s nadimkom Mrtvac, nije griješio, pa je ostao sam na vrhu.
Deseta legenda kaže da je Krajačić odmah nakon rata prvi ušao u arhiv ustaške policije na Savskoj cesti i preuzeo svu dokumentaciju koja ga je zanimala - onu o Andriji Hebrangu, Vladimiru Frajtiću, Seki Podunavac, Dragi Jileku, Viktoru Tomiću, Radi Končaru… Prema jednoj teoriji, zadržao je te dokumente, a prema drugoj dao ih je Rusima. Smisao priče jest da je Krajačić znao tko je za vrijeme rata surađivao s ustašama i Gestapom, pa je sve te ljude držao u šaci.
Riješio je sve Titove protivnike
Jedanaesta je posve fantastična, a ono što zaprepašćuje jest da ju je iznio Titov liječnik dr. Aleksandar Matunović:
Tito je, piše liječnik, znao da je Krajačić zakleti antijugoslaven, boljševik, nepopravljivi kominternovac, proustaški orijentiran Hrvat i srbomrzac. Isto tako, znao je da je Krajačić u mnogo čemu negativna osoba. Sama njegova pojava i izgled u čovjeku su izazivali osjećaj odvratnosti. I pored svega toga, Krajačić je u svako doba mogao nenajavljen doći k Titu i reći mu sve što mu drugi nisu smjeli kazati. U posebnim odnosima Tito je bio i s Josipom Kopiničem, poznatim sovjetskim obavještajcem i agentom Kominterne. Jovanka, znajući za takav njihov odnos, često je igrala na kartu Steve Krajačića i od njega tražila uslugu kada je htjela od Tita nešto iznuditi. Ovakav odnos između Tita i Krajačića mogao bi se objasniti jedino sljedećim: Josif Franje Broz - mašinbravar i austrijski kaplar, vjerojatno je poginuo ili je strijeljan u Rusiji. NKVD je njegov identitet dao odabranom agentu koji je zajedno s Pelagijom Belusovom, oficirkom NKVD-a, upućen u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju. Stevo Krajačić - oficir NKVD-a i poslije KGB-a, u tome je igrao glavnu ulogu. On je Tita uveo u obitelj Broz kao njihova sina Jožu, što mu nije bilo teško, jer se izgled mladog čovjeka brzo mijenja, a Brozovi Josipa nisu vidjeli dugi niz godina…
Nema partija, ne postoje različita mišljenja, nema svađe u Hrvatskoj. Postoji samo jedno: jedna čista Hrvatska. Na tome se trebaju ujediniti sve snage; Stevo Krajačić
Dvanaesta legenda kaže da je odmah po oslobođenju poslao zarobljene Nijemce da unište sve ostatke konclogora Jasenovac kako bi zločin bio zaboravljen.
Trinaesta kaže kako je baš on utemeljio kružok državotvoraca u svome susjedstvu, na Pantovčaku, i uz Titov blagoslov te uz pomoć svoga učenika Josipa Manolića, Franje Tuđmana i Josipa Boljkovca počeo rad na emancipaciji Hrvatske od Jugoslavije, koji je na kraju rezultirao osamostaljenjem… Jugoslaviju je tako razorila “moćna gomilica” živahnih starčića, prerano umirovljenih penzionera komunizma koji su tek ulazili u pravu, državničku, muževnu dob. Krajačić je osigurao obavještajnu i kadrovsku pripravu - “osnova svake politike je kadrovska politika”, govorio je Josif Visarionovič Staljin - ali je od Vjekoslava Luburića i Brune Bušića eklektički, formulirao i ideologiju koju je poslije kanonizirao Franjo Tuđman - ideologiju pomirenja, okončanja rata između (djece) partizana i (djece) ustaša. Ivan Krajačić umirao je 1987. godine. Priča se da je nekoliko mjeseci prije svoje smrti Antunu Duhačeku, svome antagonisti i biografu, rekao: “Nema partija, ne postoje različita mišljenja, nema svađe u Hrvatskoj. Postoji samo jedno: jedna čista Hrvatska. Na tome se trebaju ujediniti sve snage.”
Četrnaesta kaže da je Titovu vječnu zahvalnost stekao eliminacijom njegovih protivnika. Od Španjolske, preko Zagreba, Moskve, Beograda, do Brijuna. Od Ivana Srebrenjaka Antonova, do Rankovića.
Petnaesta kaže da je njegova radiostanica prema Rusiji radila od 1942. do posljednjih mjeseci njegova života. Neki izvori navode da ju je Krajačić s popratnom dokumentacijom predao delegaciji sovjetskih obavještajaca koji su po nju došli u Zagreb i za samo nekoliko sati preduhitrili jugoslavenske službe. Drugi tvrde da ju je dao KOS-u, to jest zapovjedniku KOS-a generalu Jeri Grubešiću. Ni jedni ni drugi nemaju dokaze.
Prema šesnaestoj otpremio je na Goli otok, kao hrvatski nacionalist, desetke tisuća Srba i Crnogoraca, štiteći Hrvate, kako bi pri sljedećem “dijeljenju karata” hrvatski faktor u federaciji bio još jači.
Sedamnaesta legenda kaže kako se baš on pobrinuo da Gestapo u okupiranom Beogradu uhiti Mustafu Golubića, Staljinova egzekutora, vrhunskog špijuna Moskve, koji je nekoliko godina prije toga pripremao atentat na Lava Trockoga, kojega je na kraju ubio Ramon Mercader.
Osamnaesta kaže da je on otkucao Nijemcima Hertu Haas, Titovu suprugu, majku Miše Broza, jer je nije podnosio. Ni Herta nije podnosila Krajačića. Zamalo su završili pred sudom (Krajačić se dosta potezao po sudovima) ali je režim, da izbjegne skandal, organizirao pomirenje. Branko Broz potvrđuje takvu priču.
Devetnaesta kaže da je i u Španjolskoj bio egzekutor NKVD-a. Josif Staljin bio je klasični realpolitičar, najveći i naj- 24 Titov najtajniji agent Titov najtajniji agent 25 bolji Machiavellijev učenik. Nije želio izazivati Zapad i forsirati revoluciju u Španjolskoj. Zato je sve koji su išli dalje od obrane republikanizma prema komunizmu dao likvidirati. NKVD se pobrinuo da ne bude otklona od Staljinove politike. I nije ga bilo, sve do 1948. Krajačić se, kako smo već rekli, ulizivao Titu; gradio mu svratišta, vilu Zagorje, vodio ga po lovištima, isticao njegovu genijalnost i snagu vizije. Doduše, to je tada radilo pola države.
Dvadeseta kaže kako se Tito bojao samo Krajačića, a Krajačić samo Josipa Kopiniča… Milomir Marić u svojoj je glasovitoj knjizi Djeca komunizma u jednom jedinom poglavlju sažeo sukus svih fantazija o Krajačiću. Titov najveći intimus Stevo Krajačić, kako će Dedijer dati na znanje u trećem tomu Novih priloga, naredio je da se Titovoj kućici dozida još jedan kat jer je “nemoguće da se jedan Tito rodio u tako maloj kući”.
Drug Stevo bio najbolji drug našeg Najboljeg druga. Razlikovali su se jedino po tome što je Broz uvijek sanjao Jugoslaviju, a Krajačić Hrvatsku; Milomir Marić
Dedijer navodi kako je Krajačić uživao najprivilegiraniji položaj u rukovodstvu. Kad bi Kardelj, Ranković ili Đilas stigli na Brijune, najprije bi išli u hotel i odatle pitali Tita može li ih primiti. S druge strane, Krajačića je uvijek na obali čekao bijeli fijaker, s dva bijela lipicanca, i odlazio bi ravno k Titu. Dugogodišnji Titov ađutant, general Milan Žeželj poručivao je najvišim dužnosnicima: “Krajačić stalno ‘obrlaćuje’ Tita. Dolazite što prije jer njemu Tito bezgranično vjeruje. Tito mi naređuje da činim sve što Krajačić traži. Da mu dam čak i avion kad god to zahtijeva.”
Dedijer, kaže Marić, nagađa u čemu je tajna te bliskosti. “Krajačić je navodno prvi Titu predložio da od Brijuna napravi svoju ljetnu rezidenciju. Navodno mu je doveo Jovanku da mu poslije operacije previja bruh, a s njom nije prekidao odnose ni kada je došlo do zahlađenja između nje i Tita".
Iz drugog toma Novih priloga važno je navesti izjavu dr. Vladimira Bakarića: “Čini mi se da je Stevo bio prvi koji je Tita predložio u CK. Mislim da je to bilo poslije izlaska s robije… Za sada Dedijer ne navodi da je Krajačić trebao po nalogu NKVD-a likvidirati Tita i da mu je u presudnom trenutku dao revolver. Ni bilo što o bazenu njegove vile u Zagrebu, s morskom vodom i morskim valovima. Još manje o Krajačićevu skandalu u Jasenovcu poslije rata…”
Ima toga još. Legende o Krajačiću nije moguće izbrojiti. Jorge Louis Borges kaže u noveli o Billy the Kidu kako se Billy nikad nije dovinuo do legende o sebi, ali joj se uspio opasno približiti. Vještina čuvanja tajni daje naslutiti kako je Krajačić uistinu učinio obrnuto - on je, možda, čak i nadrastao legende o sebi. Tko je bio taj čovjek, niskog rasta, slabog obrazovanja, bistra uma, koji je ipak postao jedna od najvažnijih ličnosti novije hrvatske povijesti? Publicistički i literarni portreti Krajačića pokazuju mnoga lica i karaktere, često posve suprotnih predznaka.
On je “hrvatožder”, ali i “Hrvatina”; “komunjara”, ali i “ustaša”; “najveći hrvatski špijun svih vremena”, ali i “čovjek koji je izmišljao fantastične priče o sebi jer je volio da ga se boje”; ranjen je pet puta, ali je “kukavica”. Jasno je da je Krajačić moćan, važan i da izaziva silnu strast, ljubav ili češće mržnju. U ovoj knjizi pokušali smo, iz mnogovrsnih izvora različitog stupnja vjerodostojnosti, šarolikih žanrova i različitih, pa i suprotnih političkih predznaka, skicirati što točniji portret najvažnijeg hrvatskog obavještajca XX. stoljeća, bez pretenzije na završnu riječ. Na nju ćemo se još načekati...
>>> Kraj prvog nastavka
POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI PAVELIĆA, LUBURIĆA I TITA' PO CIJENI OD 49,90 KN