Suprug nije znao gdje smo djeca i ja. Na sve načine pokušavala sam stupiti u kontakt s njim. TV Ljubljana imala je telefon na koji zovu novinare u Vukovaru. Nazvala sam taj broj i javio mi se Siniša Glavašević.
POGLEDAJTE VIDEO:
Rekao mi je da mojega Branka vidi svaki dan jer im donosi izvješće o stanju u gradu koje potom objavljuju. Zamolila sam da mu kaže da smo djeca i ja u Zagrebu, na sigurnom i da se ne brine, otpočinje tužnu priču Anica Lukenda (56), Vukovarka s vinkovačkom adresom. Nepunih 24 sata nakon tog poziva u hotelu joj je zazvonio telefon. Javila se i čula glas supruga Branka.
Spavali su u kadama
- Nisam mogla pričati od sreće što se javio. Stariji sin mu je odmah poviknuo: 'Tata, izgubio sam prvi zub!'. Jedva da sam nešto izgovorila od plakanja. Rekao mi je da će se lakše izvući sam nego sa suprugom i dvoje djece. To je bio naš zadnji razgovor. Nakon pada Vukovara krenuo je u proboj - niže Anica, koja već 27 godina traga za nestalim suprugom Branko Lukendom, braniteljem Vukovara i pripadnikom MUP-a.
Imao je svega 30 godina kad je nestao te je do zadnjeg dana u okruženju Vukovara vjerovao da će opet zagrliti suprugu i sinove Ivicu i Davora, koji su u to vrijeme imali pet i godinu dana.
- U kolovozu 1991. godine sve žene i djecu iz grada su odvezli na more i nakon 21 dan vratili u grad. Granatiranja i pucnjevi postali su svakodnevica pa smo sljedećih dana djeca i ja živjeli u hodniku zgrade i spavali u kadama jer je to bilo najsigurnije. S djecom sam otišla kod mojih u Otok, no suprugu je to teško palo. Dok su postojale telefonske veze, povremeno smo se čuli telefonom. Kako mi je u jednom razgovoru rekao da više ne može izdržati i da će se ubiti jer je pritisak neizdrživ, a nema ni mene ni djece, vratila sam se u Vukovar preko kukuruznog puta - svjedoči Anica.
No sedam dana u njihovu stanu bila je sama i nisu se vidjeli dulje od sat vremena. Shvatili su da to nema smisla i netom prije zatvaranja kukuruznog puta, 1. listopada 1991., vidjeli se posljednji put.
S djecom je krenula za Zagreb. Došla je na kolodvor i plakala. Nitko ih nije čekao. Smjestila se u hotelu s brojnim Vukovarcima i tu je živjela sljedećih šest godina. Svake od tih noći nadala se suprugovu dolasku. Kad je lift stao na njihovu katu, priznaje, iščekivala je da će otvoriti vrata, ući te zagrliti nju i djecu.
- Nakon pada Vukovara suprug je s trojicom suboraca krenuo u proboj. Dvojica su stali na nagazne mine te su ih Branko i kolega vratili u vukovarsku bolnicu. U njoj su ga uhitili i odveli. Uhitio ga je naš poznanik pripadnik Teritorijalne obrane JNA. Jednostavno je došao u bolnicu, stao ispred mojeg supruga, udario mu šamar i rekao: 'Sad si moj'. Odveo ga je i od tada o njemu ništa ne znam. To mi je ispričala žena koja je radila kao kuharica u bolnici i stajala dva metra dalje od mojeg supruga kad se to dogodilo - svjedoči Anica, koja se nakon šest godina života u Zagrebu odlučila vratiti u Slavoniju. Dobila je posao i stan od MUP-a, za što je vrlo zahvalna. A onda joj se dogodilo nešto nevjerojatno.
Još čuva dosje SMS-ova
- Sredinom 2008. jedan naš magazin objavio je priču o meni i djeci na temu kako živi obitelj nestalog policajca nakon 20 godina. Bio je 8. prosinac 2008., kad sam primila anonimni SMS: 'Ako si ti supruga Branka Lukende, to mi potvrdi, a ja ću ti reći što je bilo 1991.'. Došlo mi je da povraćam, skočili su mi tlak i temperaturu, nije mi bilo dobro. Pokazala sam poruku nećakinji i ona me je nagovorila da odgovorim. Nije htio reći tko je, osim da je prijatelj. Uslijedila je naša prepiska i shvatila sam da je riječ o tom čovjeku koji je mojega muža odveo iz vukovarske bolnice. Imam njegovih 200 poruka koje sam pohranila - govori Anica dodajući kako ih je dostavila i policiji. U tim porukama 'pokajnik' je, kaže, priznao da je Branka izveo iz bolnice i odveo na Velepromet.
Odveo ga na Velepromet
- Tamo su bili ljudi koje poznajem i koji su navodno ubili mojega muža. Istaknuo je da kao moralna osoba smatra da je dužan meni i djeci reći gdje je moj suprug pokopan. Nudila sam se i da dođem k njemu na razgovor licem u lice, ali nije htio, nije imao toliko povjerenja u mene. No nakon te poruke više se nije javio. Ili se uplašio ili su ga njegovi Srbi ubili, ali poruka nema već devet godina. Nije mi dao lokaciju i opet ne znam ništa. Tako da sve ove godine živim u nekom iščekivanju - kaže Anica, kojoj su poruke bile jedina nada da nađe suprugove posmrtne ostatke.
Tijekom godina traženja bila je na četiri međunarodne razmjene i tri puta na identifikaciji na Šalati, a pisala je i svim svjetskim organizacijama za traženje nestalih osoba.
- I meni i djeci jasno je da njega nema, ali bi nam bila neka zadovoljština da mu pronađu kosti, da imamo grob, negdje otići svijeću zapaliti. Sinovi su sad odrasli ljudi, imam i unučicu. Ponosna sam na sinove i sigurna sam da ih i Branko negdje s neba gleda zadovoljan što sam ih tako odgojila - zaključuje Anica.