Još se traga za 1922 ljudi koji su nestali u Domovinskom ratu. Ovo su njihove priče...
Uspomene na nestalog brata nosim u srcu. Ali, da, nedostaje mi, jer s njim je otišao i dio mene, spuštena pogleda, otpuhujući dim cigarete, govori nam Zagrepčanin Stjepan Kušić (65).
POGLEDAJTE VIDEO:
Za svojim bratom Ratkom, kojem se svaki trag gubi u kolovozu 1992. godine na bosansko - posavskoj bojišnici, tuguje u svojoj kući u Hrastovljanima kraj Ludbrega, a u koju se sa zagrebačkog naselja Kajzerica, sa suprugom preselio 2000. godine.
Iako je imao još dva brata i sestru, Stjepan je, veli, s Ratkom bio najprisniji. Od Stjepana je bio stariji dvije i pol godine, stoga i ne čudi što je najveći dio njegova djetinjstva protkan uspomenama baš na Ratka.
- Moj brat bio je pametan, inteligentan, znao je mnoge stvari, bio je iznimno duhovit. Ali i svojeglav. Dok smo bili djeca, igrali smo nogomet, zajedno svirali - on harmoniku a ja gitaru, igrali se, družili i ponekad bratski posvađali i potukli - kao i sva braća. No sve ga je više počela zanimati vojska - pripovijeda nam Stjepan. Kako je Ratko odrastao, veli, sve je intenzivnije počeo čitati vojne članke, tekstove o oružju. Već na pragu Domovinskog rata Ratko je, tvrdi Stjepan, odlučio braniti zemlju.
- Svi dečki s Kajzerice koji su bili vojno obučeni znali su da ja Ratku ne dam da ide u rat. To više što sam završio vojnu školu i znao sam da nije vojno obučen, premda je gutao vojnu literaturu. Ali on nije bio ratnik. Na kraju se pridružio 108. brigadi i otišao na ratište, gdje je i nestao. I danas pamtim taj svibanj 1992. godine, i danas ga vidim kako zakopčava zadnje dugme uniforme i oglušuje se na moje preklinjanje i na molbe da ne ide. Nije me poslušao. Otišao je i više se nije vratio, a ja ni dan danas ne znam gdje su njegovi ostaci - otire suzu Stjepan pravdajući se da mu je nešto upalo u oko.
Roditelji su im preminuli 1990. godine, u razmaku od samo 30 dana, a njihovom smrću braća i sestra su se rasuli svatko na svoju stranu.
- Svatko od nas živio je svoj život i obitelj se razdvojila. Prije rata moj Ratko, po zanimanju komercijalist, radio je tri godine u Njemačkoj. Ne bi nam se javljao mjesecima, i onda bi samo banuo u kuću. Bio je strašno svojeglav, ali u biti dobar čovjek. Vjerujte mi, ja do današnjeg dana ne znam kako je on stradao i kako je nestao. Raspitivao sam se kod njegovih suboraca, ali nikad mi nisu ispričali što mu se točno dogodilo - nemoćno širi ruke Stjepan.
I njihov najstariji brat Vlado, danas čovjek od 85 godina, bio je aktivno uključen u potragu za bratom. Pisali su i Međunarodnom crvenom križu, raznim institucijama, no do dana današnjeg niti jednu službenu informaciju ni od koga nisu dobili.
- Zaista sam se raspitivao, s bratom Vladom pokušavao ga naći, no uvijek smo nailazili na zid šutnje. A onda mi je čovjek kojeg sam sasvim slučajno sreo rekao da ga je vidio. Dok se prisjećao tog trenutka, na njemu se vidjelo da je u strahu. U trenucima dok mi je polušaptom šturim riječima govorio o mom bratu, neprestano se ogledavao oko sebe. Šapnuo mi je da će doći do mene doma i sve mi ispričati, ali više se nikad nije pojavio - pripovijeda nam Stjepan.
Na pitanje nada li se da će pronaći brata i što bi mu to značilo, Stjepan odgovara bez razmišljanja.
- Sve do kraja rata nadao sam se da ću ga pronaći. Sad se ta nada ugasila jer je prošlo previše vremena. Danas imam veliku obitelj, dva unuka, dvije unučice, dva zeta i dvije kćeri i, premda se često okupljamo i veselimo na svoj način, uvijek je i Ratko tu prisutan. Uvijek imate sjećanje, podsjetnik na te sve vesele dane koje smo proveli zajedno. Ali, da, naravno da bi mi puno značilo da ga pronađem. Puno u svakom smislu. Pokopao bih ga uz roditelje na Miroševcu. I znate što? Često ga sanjam. Onakvoga kakav je bio kad je bio živ. U snovima pričamo o djetinjstvu, igrama, a snovi su toliko vjerni jer sanjam u koloru. A onda se probudim i dnevni ritam me prisili da opet potisnem taj loš osjećaj - priznaje Stjepan, koji planira na obiteljskoj grobnici uklesati i Ratkovo ime.
- Treba se nadati, u nadi je spas. Ali od nade se ne može živjeti. Mora se i raditi. Bez obzira koliko teško bilo i koga smo izgubili, život ide dalje. Mi živi ostajemo i s tim se moramo pomiriti - zaključio je.