S 18 ostao sam: 'Želim naći tatu i tetu, ipak su dio mene...'

Your browser doesn’t support HTML5 video

Ivan i njegova sestra Marija Katić ostali su u kući u slunjskom Novom Selu. Kuću su im zapalili, a njima se do danas gubi svaki trag. Tomislav i dalje traži oca i tetu
Vidi originalni članak

Svog tatu Ivana posljednji sam put vidio u ljetnim mjesecima 1991. godine, u našoj kući u Novom Selu kraj Slunja. Kao da sam znao da će to biti naš zadnji razgovor. Rekao mi je: ‘Tomislave, čuvaj se. Ja vjerujem da ćemo se još vidjeti. Znaš, sine, Hrvatske će biti, ali ne znam hoću li je ja dočekati.’ U to sam vrijeme tek napunio 18 godina i nisam znao o čemu to moj tata govori. Te njegove riječi i danas mi odzvanjaju kao da mi ih je jučer rekao i danas jako dobro znam što znače, tihim glasom govori nam Tomislav Katić (44). Do početka ratnih zbivanja na slunjskom području Katići su živjeli skromnim i mirnim životom.

POGLEDAJTE VIDEO:

Dvije godine prije rata Tomislavu je preminula majka, a otac je sa svojom sestrom Marijom ostao živjeti u obiteljskoj kući. Obrađivao je zemlju i brinuo se o imanju, dok je Tomislav studirao u Zagrebu i dolazio mu pomoći svakog vikenda. A onda je došla 1991.

- Otac i ja osluškivali smo što će se dogoditi nakon krvavog Uskrsa i Plitvica, počeli se naoružavati i držati stražu. Par mjeseci prije 16. studenoga, kad je iz Slunja i okolice protjerano hrvatsko stanovništvo, morao sam napustiti Slunj. Tata je sa svojom sestrom ostao u selu. Nije želio otići. I danas se pitam što im se dogodilo i kako su završili. Danima i mjesecima iščekivao sam da će se oboje odnekud pojaviti. Svaku priču koju sam čuo, od egzekucija, premlaćivanja i ostalih strahota, uzimao sam s rezervom. Ljude koji su mom ocu bili najbliži i koji su posljednje dane provodili s njim ispitivao sam što mu se dogodilo. Neki su mi povjerili da su, nakon što je kuća spaljena, obilazili zgarište i dozivali oca i tetu, no nitko se nije javio. Ostali su šutjeli - pripovijeda Tomislav.

Svaku informaciju o ocu i teti koja je do njega došla provjerio je sa svih strana. I uvijek se radilo o lažnim dojavama. Tomislav je na zgarište rodne kuće prvi put kročio nakon Oluje 1995. godine. Prožimali su ga dvojaki osjećaji- s jedne strane sreća jer je, nakon toliko vremena, kraj svoje kuće, a s druge strane u njemu su se miješali osjećaji jada, ponosa, bola, strepnje...

- Gledao sam oko kuće i očekivao da će se odnekud pojaviti moj tata i moja teta. Nije ih bilo, nisu izašli, nisam ih pronašao. Kako smo obnavljali kuće i okućnice, obišao sam sve šumarke, kamenjare, vrtače, jame, sva ona mjesta za koja sam mislio da bi mogli biti na njima. Nisam pronašao ono što sam tražio. Tragom nekih informacija i oko te moje zapaljene kuće bile su dvije ekshumacije, no našli su samo kosti životinja. I tako sam ustrajno tragao sve do 2000., kad sam dobio informaciju da moj tata i moja teta žive u jednom selu u Vojvodini. Provjerio sam to, no ni ta priča nije bila točna - govori Katić.

Kad priča o svom ocu, lice mu poprimi nježan, dječački izraz.

I danas ga pamti kao ponosnog, samozatajnog čovjeka koji je u svakom trenutku bio spreman pomoći. I kao vrlo dobrog oca.

- Moj tata bio je pošten čovjek, vjernik, nije prošla niti jedna nedjelja da nije otišao na misu, popričao s ljudima. Bio je čovjek kojeg su svi poštivali, skroman i cijenjen. Svaki put kad se u susjedstvu netko posvađao, zvali su mog oca da smiri i riješi situaciju. On nije govorio puno, ali njegove su riječi imale težinu i svaka je bila na mjestu. Ali što je najvažnije, on je poznavao svog sina. Vrlo me dobro poznavao, znao me smiriti, znao je reći pravu riječ u pravo vrijeme. Njega su činila djela i po tome je poseban - govori Katić. I sam priznaje da mu je vrijeme od 1991. do 1995. godine u magli i da živi dva paralelna života.

- Kažu da muškarci ne plaču. Vjerujte mi, zaplaču, ali život te nosi nekim svojim tokovima i nastojiš se posvetiti obitelji i poslu. Ali svaki dan, tjedan ili mjesec proleti ti neka sjena. Sjetim ih se i želim da budu tu jer su oni dio mene. Pomolim se i bude mi lakše. I tad ih sanjam. Sanjam oca kako nas dočekuje vikendom, da se igra s mojom djecom... A onda se probudim i isprva osjećam sreću jer je taj san bio toliko stvaran. Potom osjetim tugu jer je to bio samo san i nikad neće biti ostvaren. Moraš prihvatiti da ih više nema, život prolazi, ali oni su uvijek tu. I da pronađem njihove kosti, to bi mi donijelo mir. Imao bih mjesto gdje bih mogao uklesati očevo ime, otići i zapaliti svijeću - iskreno priznaje Tomislav dok rukom prelazi preko plakete Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, kojom je njegov otac posthumno odlikovan 1997. godine. Plaketu je primio iz ruke tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, a i danas mu jako puno znači.

- To je komad željeza, ali zahvalan sam državi što se uz taj komad željeza sjetila mog oca. Jer on je istinski puno dao za ovu zemlju, a to puno je njegov život - zaključio je Tomislav istaknuvši kako se nada da je sada došlo vrijeme da se neke stvari otkriju i da će se prestati igrati s nestalima i osjećajima tih obitelji.

Vrlo je dobro poznavao svog sina jedinca

Kad priča o ocu, Tomislavovo lice poprimi nježan, dječački izraz. Pamti ga kao samozatajnog, ponosnog čovjeka koji je u svakom trenutku bio spreman pomoći.

- On je malo govorio, ali njegove su riječi imale težinu i svaka je bila na mjestu. Ali što je najvažnije, vrlo me dobro poznavao. Znao me smiriti i reći pravu riječ u pravo vrijeme - kaže Tomislav.

Idi na 24sata
Komentari (49)
  • rođo101

    moj tomislave nažalost će savom još jako,jako puno vode proteć dok ti nađeš mjesto gdje ćeš zapalit svijeću,ako ga ikada i nađeš. nažalost mi hrvati smo u posleratnom periodu zakazali na svim mogućim frontama,a najveća greška nam je brzi oprost ...

    18. 3. 2018,   11:31
  • merym

    Poštovani gospodine e.Znam sto znaci izgubiti najmilije.Nema više mojih roditelja ,brata, sestre. Praznina i bol.jedina utjeha grobovi i mogucnost paljenja svijeća. Vama želim snage da izdržite i često sanjate najmilije oni su sigurno sa vama u vašem srcu duši i ...

    18. 3. 2018,   14:19
  • Plejada

    Samo vi brišite. Ljudima je već kun purac tema o ratu.

    18. 3. 2018,   14:29
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.