Silna tuga: ‘Moj tata je volio Hrvatsku, ali ju nije doživio’

Krešimir je oca Matu posljednji put vidio s puškom u rukama. Trag mu se gubi u srpnju 1992. godine na prvoj crti brodsko-posavske bojišnice. Sinovi za ocem tragaju 26 godina
Vidi originalni članak

Tragam za svojim ocem Matom Damjanovićem. Nestao je u srpnju 1992. godine pod poprilično nepoznatim okolnostima u mjestu Donji Svilaj u Bosni i Hercegovini. Posljednje sjećanje na njega mi je da je došao u stan i naslonio pušku na zid, rekao nam je drhtavim glasom njegov sin Krešimir Damjanović (32).

POGLEDAJTE VIDEO:

Kao dječak s nepunih šest godina nije ni znao što se događa i da je razoran rat u tijeku. Toga je postao svjestan tek kad mu je otac netragom nestao na prvoj crti brodsko-posavske bojišnice.

- Ne znam što mu se dogodilo. Čuo sam nekoliko priča. Prva je da je u mjestu Donji Svilaj bilo na prvoj fronti opsadno stanje te da su ih opkolili i da su svi završili u crkvi koju su kasnije spalili. Druga priča je da su ih opkolili i negdje odveli. To je sve što znam - rekao je Krešimir. Ni jedna od verzija nikad nije potvrđena. Crkva je sravnjena sa zemljom, a posmrtne ostatke oca i suboraca nisu pronašli. Otac Mato je rodom iz Orašja i bio je četvrti po redu od osmero braće i sestara.

Danas su raseljeni po svijetu, a svima im je gorčina u grlu kad se sjete brata koji je u rat 1991. ušao kao dobrovoljac. Bio je pripadnik 2. gardijske brigade HV-a Gromovi. U životu se bavio sportom, odnosno branio je za klub Dinamo u Donjoj Mahali.

Njegove fotografije iz mladih dana obitelj čuva kao zlato, kao i spomenicu iz Domovinskog rata te njegov portret koji je naslikao Krešimiru nepoznat slikar. Priča nam kako je otac prije rata u Zagrebu upisao teologiju i želio biti svećenik. No sumnje su se pojavile na prvoj godini fakulteta. Nedugo nakon toga upoznao je njegovu majku Milku, a zajedno su dobili tri sina. Krešimir, Zvonimir (31) i Tomislav (33) generacijski su blizu, a jedino je Krešimir ostao živjeti u Hrvatskoj, točnije u Zadru, u stanu koji mu je država darovala zbog žrtve koju je za nju podnio njegov otac. Tu se nakon Domovinskog rata preselio s braćom i majkom Milkom. Ona je preminula 2005. godine i njih trojica su ostali sami.

Majka umrla od raka dojke

- Moja majka je bila udovica s troje djece. Nažalost, dobila je rak dojke i 2005. godine preminula u zadarskoj bolnici. Mislim da je godinama psihološki utjecalo na nju to što nema supruga. Osjećala se na neki način usamljeno i zapostavljeno. Jako sam ponosan na majku jer smatram da je mene i braću jako lijepo odgojila i da smo imali jako lijepo djetinjstvo. Naravno da mi je otac nedostajao, ali mislim da je moja majka tu prazninu vrlo uspješno nadomjestila. Ona je bila i otac i majka u mojem životu - sa suzom u oku priznao je Krešimir.

Često je sanja, govori nam kako su to najčešće lijepi snovi, ali oca ne jer se djetinjstva s njim sjeća tek u crtama. I te su crte tijekom godina izblijedile pa sad ostaju tek obrisi sjećanja pomiješani s raznim pričama koje su mu govorili majka ili Matina braća i sestre.

Boli ga što nema gdje zapaliti svijeću

- Sjećam ga se kao vrlo inteligentnog i mudrog čovjeka, težio je za nematerijalnim u čovjeku. Imao je empatiju prema ljudima, a i sami smo odrasli u neimaštini. Nisu to bila neka bajna vremena - prisjeća se. Na majčinu grobu, kaže, često razmišlja i o ocu. Boli ga što mu nema gdje zapaliti svijeću.

- Što vam je davalo snage sve ove godine? - upitala sam Krešimira koji se lagano slamao pred našom kamerom.

- Da ga ne iznevjerim! Njega i majku zato što smatram da imam dužnost prema njima da se pokažem kao aktivan sudionik društvene zajednice u kojoj upravo i sudjelujem - rekao mi je s ponosom. Postoje dani kad njegov nestanak doživljava bolnije.

S gorčinom kaže kako je to onda kad ima određen uspjeh u svojem životu, a ne može ga podijeliti s roditeljima. Činjenicu da je prošlo 26 godina od njegova nestanka ne umanjuje nadu obitelji da će ga jednog dana i pronaći.

'Bio bih spokojniji da ga pronađem...'

- Jako bi mi značilo da pronađem oca. Na neki način bih bio spokojniji. Bio je događaj 1998. Bio sam dosta mali. Čovjek je pronađen i kad ga je moja majka vidjela, bila je uvjerena da je to on, ali na kraju se ispostavilo da je riječ o potpuno drugom čovjeku. Nakon toga nismo ništa vezano uz njega ni čuli ni vidjeli - rekao je.

Dok im je majka bila živa, u suradnji s braniteljskim udrugama i Crvenim križem, bilo je nekoliko inicijativa za Matinom potragom. Zadnju obavijest dobili su prije pet godina da se istraga premješta u Sarajevo. Tu je stalo. Krešimir nikad nije posjetio mjesto gdje mu je otac navodno nestao niti bude. To bi ga jednostavno slomilo. No često svraća u očevo rodno mjesto, a u kontaktu je s njegovim braćom i sestrama. Nažalost, nema ni jednu zajedničku fotografiju s ocem. No ima nešto vrednije. Njemu i braći otac je ostavio bogat opus knjiga, ponajviše Dostojevskog i zapise raznih filozofa za koje kaže da su ih uvelike oblikovali i učinili ih boljim ljudima. Iako su karakterno različiti, ocu najviše sliči najstariji brat Tomislav.

Rado govori o lijepim uspomenama, a o Domovinskom ratu malo teže. Kaže nam kako nikad nije išao na obilježavanje Dana pobjede, pa je tako bilo i ove godine. Tu je nedjelju, 5. kolovoza, kad smo ga, između ostalog, posjetili i mi, proveo mirno, u stanu s djevojkom.

- Uvijek je lijepo čuti kad se netko bori za vlastitu zemlju, ali istodobno kad vidim u kojem smjeru država ide, osjećaji su ipak malo podvojeni. Tata je volio Hrvatsku, želio ju je doživjeti ali nažalost nije - rekao je Krešimir.

Da zna da mu je otac negdje živ, Krešimir bi mu ponosno poručio: “Tata, hvala ti”.

Idi na 24sata
Komentari (190)
  • cro_22

    Kada vidis kamen na kojemu pise da je ratnik pao i nema ga vise nemoj samo proci k'o da ne postoji tu su hrabro pali prijatelji moji Slusaj kako grmi, kako more pjeni pitaju te jesu li zaboravljeni za njih ...

    19. 8. 2018,   11:41
  • Veliko Plavetnilo 🐬

    Koliko je bilo dragih ljudi koji su ovako nestali..i iz velikih ideala i ljubavi prema budućnosti, branili svoje i nedužne i uložili svoje vrijeme, snagu empatiju, a neki i živote..Iz tog razloga mi nikada nije previše kada ponekada pročitam članak ...

    19. 8. 2018,   11:39
  • KrunoBabić1980

    Bolno je ovo čitati.Gledam te stare slike radosti i sreće i onda dođu neki zli ljudi i toj maloj dječici uzmu oca,razore obitelji,donesu nezamislivu bol.Za sve vijeke prokleti svi ratovi.Hvala vam pali branitelji.

    19. 8. 2018,   11:58
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.