Špijun: Druže Tito, Staljin mi je osobno naredio da vas ubijem!

4. dio: Svakog dana donosimo feljton o Ivanu Krajačiću zvanom Stevo, čovjeku koji je s Josipom Brozom Titom imao posebnu vezu, a kojeg su se mnogi bojali
Vidi originalni članak

“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”

Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku

Augustinčić je od poglavnika otišao Titu

Glasoviti kipar Antun Augustinčić ovako je opisao svoj odlazak u partizane, u kojemu je Krajačić imao presudnu ulogu.

“Moje poznanstvo i susreti s Titom padaju nekako u sredinu 1939. godine. S Titom me je upoznao dr. Mladen Iveković, koji mi je najavio dolazak jednog visokog partijskog funkcionara. I uistinu, poslije nekoliko dana došao je s njim u moj stan u Bosansku ulicu 5 a. Predstavio mi se kao inženjer Tomanek. Bio je to lijep i otmjeno odjeven čovjek. Naravno, ja sam tek kasnije saznao da je to Tito. Naslućivao sam da je Tito iz Hrvatskog zagorja, negdje iz okolice Klanjca. To sam zaključivao po njegovu govoru, osobito po izgovoru i naglasku pojedinih riječi. I kad me je jednom Tito upitao što mislim odakle je on, ja sam smjesta rekao – deset kilometara od Klanjca! Silno se začudio, a ja sam mu to na njegovu želju i objasnio. Rekao sam da to zaključujem po načinu izgovaranja nekih riječi. Tako je, na primjer, Tito govorio ‘sam biu’ a tako se govori s obje strane Sutle, na hrvatsko-slovenskoj granici. Još me je Tito zapitao što mislim kako se on zove, a ja sam mu rekao – Golub! Tito se samo nasmijao i rekao da poznaje Golube, ali da on nije Golub.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (1. DIO) Odnos prožet tajnama: Zašto je Tito najviše vjerovao špijunu?

Od tada počinje i moja suradnja s Titom po partijskoj liniji. Po dogovoru s Titom trebao sam po partijskom zadatku krenuti u Sovjetski Savez. S tim smo u vezi proučavali sve mogućnosti i sve pravce toga mog putovanja, a morali smo unaprijed, bar donekle, predvidjeti sve prilike i neprilike, koje bi me mogle zadesiti na putu. U to su vrijeme već mnoge granice bile zatvorene i svako je putovanje, a osobito putovanje prema Sovjetskom Savezu, predstavljalo gotovo nepremostive zapreke i opasnosti. Bio sam tada predsjednik Društva prijatelja Sovjetskog Saveza u Zagrebu i dogovorio sam se s Titom da zatražim našu putnicu i vizu za Sovjetski Savez, a da kao razlog puta navedem podizanje spomenika Puškinu u Moskvi. Tito će opet sa svoje strane ishoditi sovjetsku vizu. Poslije dosta dugog vremena obavijestio me je Tito da je iz Moskve stigla viza. Pošao sam odmah u Beograd u sovjetsku ambasadu, ali mi je tamo rečeno da ću morati još dosta dugo čekati.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (3. DIO) 'Ustaše su Nevenki prvo kuhali noge, a onda su je likvidirali...'

Kada sam službeniku ambasade rekao da se viza već nalazi kod njih, neobično se začudio. Odmah je nazvao telefonom konzulat i na svoje veliko iznenađenje ustanovio da je moja viza već stigla. Bio je vrlo ljubazan i nikako nije mogao razumjeti o čemu se zapravo radi i kako se ta stvar mogla obaviti bez njegova znanja. Dugo sam čekao i na jugoslavensku putnicu, koju mi je, napokon, uručio tadašnji predsjednik vlade Dragiša Cvetković.

Dočekao me je riječima: – Dobar dan, predsjedniče! – i čestitao mi.

Brzo sam mu odgovorio da nije sramota biti predsjednik Društva prijatelja Sovjetskog Saveza. Cvetković mi je uručio putnicu rekavši:

– Pa, bogami, i nije sramota!

U Beogradu sam zatim pokušao dobiti tranzitnu mađarsku vizu, ali nisam uspio. Tu mi je vizu uručio mađarski konzul u Zagrebu preporučivši mi da u Mađarskoj nigdje ne izlazim iz vlaka, jer se posvuda nalaze agenti Gestapoa i sve kontroliraju. Još mi je, povišenim tonom, dao do znanja da će se za koji dan dogoditi strašne stvari. Imao je pravo – taj je dan bio petak, a u nedjelju je već počeo rat. U subotu bio je Tito kod mene, baš kad sam pripremao stvari za put. Dao mi je nekoliko telefonskih brojeva i uputio me da odmah po prelasku sovjetske granice nazovem Moskvu.

Otputovati sam trebao sljedeći dan, u nedjelju, ali je tog dana već ranim jutrom počeo rat invazijom njemačkih i kvislinških trupa u Jugoslaviju i bombardiranjem Beograda. Nekako oko deset sati došao je i Tito radi dogovora što da se u tako nastaloj situaciji radi i zajedno smo zaključili da od mog puta u Sovjetski Savez ne može biti ništa. Tita sam sreo još jedanput poslije nekih četrnaest dana u tramvaju. Samo smo se pozdravili. Ponovo sam ga vidio tek u studenome 1943. godine u Jajcu. Istog mjeseca, dvadeset petog travnja 1941., uhapsio me je Gestapo i odveo otvorenim kamionom, zajedno s mnogim drugima, u Graz.

Poslije nekoliko mjeseci, uz pomoć nekih Varaždinaca, spašeno nas je dosta iz ruku Gestapoa, na primjer Krizman, Protega, ja i drugi. Oni su, naime, imali dobre veze s austrijskim nacistima, koji su poslije Dollfussova ubojstva i neuspjelog puča morali bježati iz Austrije. U Jugoslaviji su ih prihvatile naše vlasti i bili su internirani u Varaždin. Poznato je da je Hitler poklonio tadašnjim vlastima u Varaždinu autobus u znak zahvalnosti za dobar postupak s tim interniranim austrijskim nacistima. Po povratku u Zagreb nastavio sam rad u svom ateljeu na Krešimirovu trgu (danas Lenjinov trg).

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (2. DIO) Špijuni koji su obožavali Tita: Za lojalnost im je praštao sve...

Jednog me je dana iznenada posjetio Pavelićev sekretar i pozvao da moram odmah portretirati Pavelića. Nisam imao vremena ni skinuti radne papuče. Pavelić me je lijepo primio. Nudio mi je cigarete i sam ih je pripaljivao, a zatim je naredio da ga portretiram. Upozorio sam ga da se s tim poslom ne može početi tako brzo, pošto ga sada vidim prvi put u životu i da bih trebao neko vrijeme promatrati ga, studirati.

– Dobro – rekao je – vi sjednite u fotelju, a ja ću raditi.

I tako sam se zadržao u njegovoj kancelariji nekoliko sati, sve do četiri poslijepodne.

''Što gledate, nije to Gestapo, to je kipar...''

Sjedio sam i pušio, a Pavelić je pojedinačno pozivao svoje ministre. Kada su došli Eugen Dido Kvaternik i još neki njegov ministar, povremeno su svoje poglede bacali čas na mene, čas na Pavelića. Trajalo je to tako, otprilike, pola sata, kad odjednom Pavelić, koji je primijetio to pogledavanje, reče smiješeći se:

Što gledate, nije to Gestapo, to je kipar Augustinčić. Te Pavelićeve riječi ‘...nije to Gestapo…’ samo pokazuju kako je takozvana NDH bila obična nacistička tvorevina i ekspozitura u kojoj je Gestapo bio sve i sva i ustaška vlada i ostali njezini podčinjeni organi nisu mogli ništa poduzimati bez znanja Gestapoa, kojeg su se i sami strahovito bojali.

Tih su me dana često posjećivali Ivan Krajačić i Ivo Lola Ribar i njima sam ispričao što se dogodilo. Preporučili su mi da portretiram Pavelića, ako već odmah ne mogu bježati, a da ćemo honorar dati za Narodnu pomoć. I tako je prva svota koju sam primio upućena kao pomoć sestri Vladimira Nazora. Trinaestog lipnja 1942., na Antunovo – tog je dana Pavelić slavio svoj imendan – pošao sam sa suprugom u šetnju kako bismo izbjegli da gledamo parade u Pavelićevu čast.

Na toj smo šetnji sreli Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića i baš mi je taj susret s našim pjesnicima nešto kasnije dobro poslužio. Godine 1942. dali su mi Ivo Marinković i Dragutin Saili Konspirator, oba članovi CK KPH, zadatak da utječem na neke poznatije ljude, kulturne i javne radnike, da donesu odluku o odlasku u partizane, pošto bi njihov odlazak u šumu imao veliko političko značenje i poticao bi rodoljubne i antifašističke, progresivne krugove da slijede njihov put. O tome smo razgovarali kod Olge Iveković-Kubović čiji je stan bio u blizini Maksimira, na uglu Bukovačke ceste i Crnčićeve ulice. Dogovorili smo se da se za nekoliko dana nađemo na istome mjestu i da ih obavijestim o rezultatima svoje akcije.

U tu sam svrhu posjetio neke ljude, ali su oni odbili – dakle, bez uspjeha. Bio sam ljutit i loše raspoložen kad odjednom upadne u moj atelje Goran Kovačić i sav u nekom afektu reče:

– Augustinčiću, ja ću se ubiti ako mi ne date vezu za odlazak u partizane. Znam, vi to možete učiniti. Vlasti NDH štampaju moje radove bez moje suglasnosti pa će me javno mnijenje osuditi kao ustašu.

 Odmah sam se sjetio susreta s Nazorom i Goranom na Antunovo i odmah sam pomislio kako bi zaista dobro bilo da njih dvojica odu u partizane.

Njihov bi dolazak na slobodni teritorij izazvao snažan dojam ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj već i u čitavoj Jugoslaviji. U oduševljenju rekao sam Goranu da se ne treba ubijati i da ću mu omogućiti da ode u partizane. Ujedno sam ga zamolio da pođe do Nazora i da mu kaže da ga narod zove da dođe u partizane. Goran je sav radostan pošao Nazoru i prenio mu sve kako smo se dogovorili. Nazor mu je smireno rekao:

– Kada me narod zove, moja je dužnost da idem.

Dan kasnije izvijestio me je Goran o Nazorovu pristanku i s njim sam se dogovorio za prvi sastanak s Nazorom, odmah smo odredili dan i mjesto. Sat prije sastanka s Nazorom obavijestio sam – kod Olge Iveković-Kubović – Ivu Marinkovića i Dragutina Sailija, da moja akcija nije urodila plodom, ali da već imam pristanak jedne ličnosti koja je poznata u čitavoj Jugoslaviji i koja je veliki Jugoslaven, koja nije komunist i čiji će odlazak utjecati na odlazak mnogih ljudi u partizane.

Oni su nastojali pogoditi tko bi to mogao biti, ali u tome nisu uspjeli. Kada sam im rekao da je to Nazor, naprosto nisu mogli vjerovati.

Uvjeravao sam ih da u tri sata imam s njim sastanak. Pozvali smo taksi, pa sam ih poveo u Gregorijančevu ulicu i upoznao ih s Nazorom. Nazor je bio oduševljen i isticao da se osjeća mlađim od godina koje nosi. Ja sam ih uskoro napustio, a Marinković i Saili su još ostali s Nazorom. To je bio prvi sastanak s Nazorom.

Poslije ga je preuzeo Saili, koji je izvršavao sve organizacione i praktične pripreme za Nazorov odlazak na slobodni teritorij. Svoju sam ilegalnu djelatnost u Zagrebu najprije počeo sa Sailijem, a nastavio je s Ivanom Krajačićem, zatim s Ivom Marinkovićem, pa onda ponovo s Krajačićem. Radio sam i s Lepom Perović, koja je došla u Zagreb potkraj 1942. godine i bila na dužnosti člana Povjerenstva CK KPH za Zagreb i sjevernu Hrvatsku. Ivo Marinković je bio sekretar (rukovodilac) tog povjerenstva. Naravno, o svemu tome sam doznao poslije rata. Svi ti drugovi, i Lepa Perović, razvijali su, kao iskusni partijski funkcionari, vrlo živu ilegalnu djelatnost i postizavali vidljive rezultate. S Lepom sam dosta radio i da bih joj omogućio intenzivniji rad, tj. da bi se mogla slobodnije kretati gradom u izvršavanju svojih kompleksnih obaveza, hodao sam pod rukom s njom kao njen suprug. Bojila je kosu i otmjeno se odijevala, kako bi svojim izgledom odbacila sumnjičavost agenata Gestapoa i UNS-a, a i kvislinških suradnika.

Sjećam se Ive Marinkovića, koji je kao ilegalac bio dosta neoprezan i nepotrebno hrabar. Kretao se preslobodno, a ponekad je bez naročitog opreza izvršavao svoje obaveze. Mene je, na primjer, s pločnika dozivao u moj stan u Bosanskoj ulici. Ja bih otvarao prozor na četvrtom katu gdje sam stanovao, pa bismo se tako glasno dogovarali. Stjecao se dojam da je Marinković prekomotan, odnosno da omalovažava okupatorsku i kvislinšku policiju ili je pak preuranjeno okupaciju promatrao kao efemernu pojavu. I Saili je, a on se strogo pridržavao principa ilegalnog rada i bio vrlo iskusan na tom poslu, zapazio to kod Marinkovića. Čak mi je jednom prilikom izrazio zabrinutost riječima:

– Odugovlačim svojim odlaskom u partizane, jer se bojim da će Marinković postati žrtva svoje neopreznosti.

Naime, Marinković je, koliko ja znam, zamijenio Sailija. Sailijeva pretpostavka da će Marinković pasti u ruke policije, na žalost, obistinila se. U ožujku 1943. godine Marinković je pošao na jedan sastanak na koji osobno nije trebao ići (pozvao ga je provokator Mato Rendulić) i upao u zasjedu agenata. Od tada se za njega više nije ništa čulo.

Danas se zna da je Marinković bio zvjerski mučen i ubijen. Sigurno je, međutim, da nije nikoga odao, jer je poznavao mnogo komunista i antifašista, a nikoga od njih nije policija hapsila niti progonila. Napokon je došlo do odluke da i ja krenem na slobodni teritorij.

Kolima smo trebali ići Krajačić, moja supruga Nada, kći Rosa i ja. Naime, povremeno je kamion iz tvornice u Dugoj Resi prevozio platno preko Karlovca u Zagreb i bilo je u planu da se tim kamionom prebacimo u partizane uz pomoć veza koje smo imali u Karlovcu. Sekretarica te tvornice bila je naša veza u Karlovcu i kada bi kamion s platnom trebao krenuti prema Zagrebu, ona bi izvijestila partizane i ovi bi na pogodnome mjestu sačekali kamion i uzeli platno, koje je, naravno, bilo prijeko potrebno partizanskim jedinicama. Ta je veza zbog toga bila prekinuta i platno se prevozilo željeznicom, a ne više kamionom. Poslije nekog vremena sugerirao mi je Krajačić da ja nađem neka kola za odlazak u partizane. Krajačić je počeo osjećati ponovo bolove u nozi od stare rane koju je dobio kao borac interbrigada u Španjolskoj, u hodu je mukom prenosio težinu tijela na tu nogu i uočljivo je šepao.

Došao sam na dobru ideju. Preko puta mog stana u Bosanskoj ulici stanovao je Bulić, ministar građevina NDH.

Često sam ga s moje terase promatrao i zaključio sam da bi se s njim moglo razgovarati. Kao čovjek izgledao mi je Bulić dobar, ali bio je zanesen fašizmom i ustaštvom. Ipak sam odlučio da mu pristupim kad bude izlazio iz kuće. To sam i uradio i rekao mu da bih s njim želio razgovarati. Bez daljnjega je na to pristao i rekao mi da dođem u njegov stan u osam sati navečer. Kad sam došao, primijetio sam da je sve članove svoje obitelji nekuda poslao kako nas ne bi ometali u razgovoru. Pošto sam sjeo nasuprot njemu, upitao me:

– Što želite?

Bez ikakva uvoda, rekao sam:

– Znam da vi svakog mjeseca dobivate 15 neispunjenih propusnica za Dalmaciju s potpisom šefa ustaškog redarstva. Trebao bih tri takove propusnice.

Bulić me je samo gledao. Međutim, u tom njegovom pogledu nisam osjetio ništa ispitivačkog, a niti sam na njegovom licu mogao uočiti i najmanji znak čuđenja. Htio je ipak znati zašto mi te propusnice trebaju. Bez okolišanja sam mu rekao da su mi potrebne za odlazak u partizane. Ni na te moje riječi nije se uopće uzbudio, sačuvao je onaj mir od trenutka kada smo sjeli. Tiho je izustio:

– U redu!

Tada sam dobacio da su mi nužno potrebna i njegova luksuzna kola.

– Ali, u koju svrhu? – upitao me.

– Da bih s njima pošao u partizane – odgovorio sam. I odmah sam ga uvjeravao da ćemo mu vratiti kola. Objašnjavao je da je to nemoguće, jer da ne poznaje vozača. Kada sam mu još rekao da ja garantiram za vozača samo je problijedio. Očito je bilo da je jako iznenađen kada je shvatio da je vozač naš suradnik. Obećao je dati kola da nas prevezu preko Savskog mosta i dalje prema oslobođenom teritoriju, a on da će kola sačekati kod Samobora.

Zatim se Bulić naglo okrene i rukom pokaže prema zidu govoreći:

– Svemu je kriv onaj lopov!

Iznenadile su me te njegove riječi, jer sam znao da u sobi nema nikoga. Pogledao sam na njegovu ruku i vidio kako ona pokazuje na veliku Pavelićevu sliku iza njegovih leda. Od tog je momenta Bulić počeo otvoreno govoriti. Spominjao je brojku od 70 000 domobrana koji bi pod njegovim utjecajem prišli partizanima. Isticao je da je on za konfederaciju i tražio je sastanak s Titom. On je bio pristaša puča koji su pripremali Lorković i Vokić. Taj moj razgovor s Bulićem ponovio sam kasnije, u Otočcu, Andriji Hebrangu, a rekao sam to i Titu kad sam mu se javio u Jajcu. Tito me je upitao da li sam to ispričao Hebrangu i kad sam to potvrdio, rekao je da će Hebrang vjerojatno nešto poduzeti. Sjećam se da je Tito kazao: ‘Ako to uspije, onda može Bulić spasiti svoju glavu.’

Dobio sam utisak da je Tito čitavoj toj stvari pridavao važnost. Međutim, Hebrangov je slučaj poznat. On je o Bulićevim zamislima bio prvi upoznat, ali je najvjerojatnije da nije poduzeo ništa. Pučisti Lorković i Vokić, kao i ostali, pohvatani su i likvidirani. Bulić se sklonio kod njemačkoga generala u Zagrebu i s njegovom pomoći prešao u Njemačku gdje je i kasnije živio. Automobilom ustaškog ministra pošli smo Ivan Krajačić, moja supruga, kći i ja. Kolima je upravljao Milan Horvat, a pratio nas je Bogdan Iveković, činovnik u ministarstvu građevina. Preko Savskog mosta prešao je samo vozač Horvat s Ivekovićem, a mi smo se ukrcali, otprilike, kilometar dalje. Krenuli smo glavnom cestom prema Karlovcu, a zatim nešto prije Rakova Potoka, desno, običnim poljskim putem prema Okiću. Sjećam se, nadlijetao je dosta visoko nad nama neki avion, ali vjerojatno nije opazio kako se naš auto kreće po livadi. Naskoro su nas u Sv. Martinu prihvatili partizani i tu smo se oprostili od naših pratilaca. Auto se vratio u Zagreb zaobilaznim putem preko Jastrebarskog, Plješivice i Samobora. Još smo iste noći krenuli s četom partizana preko Pokuplja prema oslobođenom teritoriju. Tako je započeo moj prvi dan – u partizaniji – bilo je to 8. rujna 1943. godine.”

Stevo kao antihrvat

Stjepan Đureković u svom romanu 'Ja, Josip Broz Tito' prikazuje Ivana Stevu Krajačića kao Titova makroa, ulizicu i glavnog aktera masovnih egzekucija ustaško-domobranske vojske u Austriji i Sloveniji. Đurekovićev portret Krajačića najcrnji je uopće zabilježen jer ga prikazuje doslovno kao sadista, čovjeka koji uživa u maštovitim egzekucijama neprijatelja i strano mu je sve što je ljudsko.

Valja reći da je u vrijeme kad je Đureković pisao i objavio knjige o Titu – kraj sedamdesetih i početak osamdesetih – Krajačić bio živ, zdrav, i prilično utjecajan u političkom životu Hrvatske. On više nije bio na funkciji, ali je bio blizak moćnim ljudima iz republičkog, policijskog i partijskog vrha.

U romanu 'Ja, Josip Broz Tito', Đureković je tiskao kartice i kartice napada na Krajačića.

Jednim dijelom, mržnja nacionalističke desnice prema Krajačiću je razumljiva. Nakon imenovanja za šefa Ozne, u svibnju 1944. on je proveo sve najvažnije akcije Službe u Hrvatskoj. Krajačić je uhitio i Alojzija Stepinca, osiguravši mu poseban tretman – spasio ga je samice.

U intervjuu danom Slavici Lukić u Jutarnjem listu, Krajačićev suradnik Josip Manolić rekao je da su nadbiskup i svećenik koji mu je trebao pomagati bili smješteni u dvije susjedne prostorije.

Bile su dvije spojene ćelije – jedna za Stepinca, druga za tog svećenika koji mu je uvijek trebao biti na pomoći”, rekao je Manolić. “Dakle, Stepinac je, i danas to mislim, imao jedan od najhumanijih postupaka u zatvoru koji je mogao imati. To je bila odluka tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Steve Krajačića koji je rekao – nećemo od njega raditi heroja.”

Krajačić i Manolić su, kako se čini, iz zatvora izvlačili brojne osuđene Hrvate na koje nisu pale najteže optužbe.

“Već 1949.”, tvrdi Manolić, “pomilovali smo tisuću ljudi iz Lepoglave i Stare Gradiške i svake godine nakon toga određeni broj ratnih kriminalaca bio bi pomilovan. Htjeli smo se riješiti tog dijela političkih zatvorenika koji su bili mahom ustaše ili njihovi pomagači. Bilo je to već vrijeme sukoba sa Staljinom i nismo ih htjeli zadržati. Jedno vrijeme bio sam imenovan za zapovjednika partizanskih odreda između Drave i Save u slučaju napada Rusa. Sâm sam birao ljude koji će u njima biti. Nije se lako pripremati za otpor protiv tako strašne sile kao što je ruska, čije su se trupe grupirale na našoj istočnoj granici. Unaprijed smo se pripremali da taj odred bude pod zemljom i u njega sam odabrao upravo jedan dio tih ljudi koje sam upoznao još u kaznionicama. Njihov izbor jest bio dvosjekli mač, ali znao sam da su ti ljudi prošli rat, i to krvav, da su imali borbenog iskustva, bez obzira na to jesu li nosili uniformu ustaše ili domobrana, u svakom slučaju su se morali tući. S druge strane, znao sam da će se dobro boriti, jer za njih izlaza nema – ako jednog od njih Rusi zarobe, sigurno neće dobro proći…”

Upravo je Stevo Krajačić čovjek koji je 1948. omogućio sudski proces grupi Ljube Miloša, Božidara Kavrana, Mime Rosandića i drugih jer je iz njih vješto iscijedio potrebna – a vjerojatno i nepotrebna – priznanja. Miloš, jedan od zapovjednika logora Jasenovac, ušao je u Jugoslaviju u sklopu akcije “10. travanj”, s namjerom dizanja ustanka. Iz Jugoslavije su stizali signali, dakako vrlo pomno slani od Krajačićeve službe, kako je nezadovoljstvo među narodom veliko, a atmosfera za ustanak idealna. Udba je, naravno, akciju imala pod potpunom kontrolom – dio suradnika bio je među emigrantima, a engleska služba znala im je davati važne informacije – pa su svi sudionici prilikom dolaska u zemlju pohvatani. Ljubo Miloš odveden je u Beograd, gdje je saslušavan, a prema svemu sudeći i mučen. Taj sadistički raspoloženi bivši novinar bio je poseban čudak. Bio je rijetko viđen osobenjak i samotnjak. Bivši ljevičar, novinar, možda je bio suradnik i sovjetske obavještajne službe. Prema svjedočenju jedne poznanice Ljubo Miloš nikada nije ni s kim, pa ni sam, sjeo u neku zagrebačku kavanu ni otišao u kino. Nije bio oženjen i nije imao vezu s nekom ženom…

Ista svjedokinja Danica Dukić kaže: Njegova sestra i ja zvale smo ga da s nama ode u kazalište. Odbio je. Za njega je postojao samo Jasenovac, ustanova u Draškovićevoj ulici i roditeljski dom u Tomićevoj kod uspinjače... Dok smo nas dvije pravile viceve na račun Talijana, Nijemaca pa i kritizirale neke postupke ustaša, on u tome nije sudjelovao. Bio je uvijek ozbiljan i zamišljen.”

“Tugovala sam”, kaže citirana poznanica, “kad sam čitala da je osuđen na smrt. Bila sam osupnuta kad sam slučajno srela njegovu sestru i saznala da je živ i da se je javio iz Beograda. Kada sam na putovanju saznala od svoga suputnika sve o njemu, postalo mi je jasno njegovo ponašanje. Morao je jako mrziti ustaše kad ih je izdao…”

Đureković detaljno opisuje akciju hvatanja Kavranove grupe u kojem objašnjava neke detalje slučaja.

 “Deder, Stevo, ispričaj nam kako ste ono pohvatali one ustaše”, navodi se na jednom mjestu u Đurekovićevu romanu 'Ja, Josip Broz Tito' obraćajući se Stevi Krajačiću.

“Krajačić sada zauze neku važno-ozbiljnu pozu i munjevito je razmišljao što kazati jer nije znao što bi sve smio reći pred ovakvim skupom, pa otpoče:  

– Hm, bio je to istovremeno i vrlo težak i vrlo jednostavan zadatak. Kada smo uhvatili Ljubu Miloša s prvom grupom, trebalo je još samo njega i telegrafistu obraditi da s nama surađuju. Oni su odsada svojima trebali javljati ono što smo mi sastavljali, a to je kako se narod diže na ustanak i da je nužno da ustaško rukovodstvo pošalje u zemlju što više iskusnih kadrova koji će voditi taj ustanak. Htjeli smo ih što veći broj namamiti na stupicu. I upalilo je pa su stalno stizale nove grupe, a i danas još stižu. I čim dođu na granicu, a mi ih već ščepamo. Zbog toga molim da se cijela stvar još drži u najstrožoj konspiraciji – obrati se Krajačić na kraju cijelom skupu.

– Nadamo se uloviti i veće zvjerke – doda još zatim.

– Ali kako ste uspjeli Ljubu Miloša pridobiti za suradnju? To ti nama reci – poticao ga je dalje Tito.  

– Malo silom, a malo obećanjima – odgovori Krajačić lakonski.

Zapravo, nije mu bilo jasno zašto ga Tito ispituje kad su mu poznati i najsitniji detalji cijele operacije.

Tito je bio upoznat sa svime još odonda kada su Rankovićevi ljudi dospjeli do samog ustaškog rukovodstva u emigraciji i kada su izdajici platili čak sto tisuća dolara da bi im odao odlazak grupe Ljube Miloša u zemlju. Znalo se ne samo gdje će prijeći granicu nego i dan kada će se to dogoditi, i tko je vodič koji će ih na prijelazu dočekati. Ali, naravno, tu pred ovima ne može o tome sada pričati, kao ni o tome da su grupu dočekali oficiri Udbe prerušeni u hrvatske ustanike i da su je u pogodnom trenutku razoružali. A ne može im govoriti ni to kako su zatim Ljubu Miloša i ostale ustaše iz grupe podvrgli strahovitim mučenjima da bi ih pridobili na suradnju dok su im usporedo garantirali život ako budu surađivali. Doduše, ovo ovdje je najviše rukovodstvo Hrvatske i sve su to istaknuti i oprobani članovi partije, ali o takvim stvarima se ipak šuti čak i pred takvim ljudima.

– Odlični ste bili, momci, nema što – pohvali Tito i Krajačića i njegove udbaše”, završava Đureković odlomak.

Upravo je Stevo Krajačić odredio i mjesto Stepinčeva ukopa, u Zagrebačkoj katedrali. Prema njegovu tumačenju, on je htio izbjeći pokapanje nadbiskupa u Krašiću, malom mjestu, gdje bi o svakoj obljetnici već tisuću okupljenih ljudi značilo demonstraciju protiv režima. Naprotiv, u Zagrebačkoj katedrali toliko broj ne bi se ni primijetio, a pored drugih uglednika Stepinac se ne bi isticao. Krajačić je zbog toga bio meta velike mržnje s desnice, ali s desnice, važno je napomenuti, koja nije pripadala Partiji.

Nije htio ubiti Tita

Najpoznatija legenda o Stevi Krajačiću, navodno izvor njegove moći, osnova njegova utjecaja na Tita, priča je o tome kako Ivan Stevo Krajačić nije htio izvršiti Staljinovo naređenje i 1948. ubiti Tita. Evo romansirane verzije te pripovijesti iz pera pokojnog Stjepana Đurekovića, najpoznatije žrtve (nasljednice) Krajačićeve službe.

“Kada je uskoro Krajačić, u sekundu točan kao i uvijek, priveden Titu, srdačno su se rukovali”, piše Đureković u knjizi 'Ja, Josip Broz Tito'. “Pri tome, gost se trudio da svom vođi i ovom prilikom uputi onaj karakteristični smiješak kojim se potvrđuje potpuna pokornost i odanost. No, zbog nečega, ovog puta mu nekako nije uspijevalo da napravi takav smiješak, pa ga to još više uznemiri. Uslijed toga, Tito odmah uoči, kao i ono neki dan Bakarić, da tog Krajačića nešto jako muči. Ipak, ustručavao se da ga odmah direktno o tome zapita kako ne bi povrijedio svog suradnika, a i tako je bio siguran da će mu ovaj sve ispričati.

Očito, Krajačić je zbog nečega oklijevao ispričati o cilju svog dolaska, pa se čak više nego ranije upuštao u razne dogodovštine iz rata u kojima je Tita slavio kao najmudrijeg i najhrabrijeg vojskovođu svih vremena. 

Uskoro to Titu ipak dosadi, pa ga direktno upita:

Nešto ti se dogodilo? Nešto si drukčiji nego prije? Što te muči?

Nakon tih riječi, gost problijedi i izgledalo je čak da će tog trenutka pasti u nesvijest.

Titu je sada prosto bilo teško prepoznati onog odvažnog partizanskog komandanta i prvog načelnika Ozne za Hrvatsku kojemu nije bilo ništa pucati iz neposredne blizine u nemoćnog zarobljenika ili ga čak zaklati vlastitom rukom... Sjeti se sada u djeliću sekunde i onog Rankovićeva referata, tamo negdje pred kraj rata, kako je Krajačić naredio nekolicini svojih suradnika da vežu zarobljenog ustaškog tabornika i da ga potom običnom pilom za drvo prepile preko trbuha. Pritom je Krajačić stajao iznad glave nesretnika dok je ovaj urlikao od boli i molio za milost. A umjesto milosti, ovaj mu je gurnuo u usta svoj oštri nož kako bi se okolo dreka manje čula. Interesantno, pomisli sada Tito, za tog čovjeka sada nitko ne bi mogao povjerovati da je i na takva gnjusna djela spreman jer, kad ga se ovako promatra, izgleda sasvim pristojno. Da li je to zato što je ovako lijepo obučen i što se ovih nekoliko godina ipak kultivirao u nekadašnjim gospodskim kućama, odijelima i automobilima? Njegovi suradnici pričaju da pije jedino škotski viski, iako prije rata nije niti znao da takva što postoji na ovom svijetu…”

Ove rečenice pokazuju da je Krajačić svakako bio jedna od glavnih meta Đurekovićeva romana. Đurekoviću nikako nije moglo biti nepoznato da je upravo Krajačić bio glavni anđeo čuvar palih hrvatskih nacionalista iz Partije. Također, on nije mogao ne znati – budući da je, što se iz svih njegovih romana vidi, on ili onaj tko mu je pomagao u pisanju romana dobio na uvid materijale iz arhiva Službe državne sigurnosti – da je baš Krajačić bio Titov ključni pomagač u eliminaciji srpske, odnosno integralističko-jugoslavenske struje u tajnoj policiji i čovjek koji je na ključne pozicije dovodio svoje kadrove. Stoga su Đurekovićevi napadi na Krajačića svakako predmet budućih istraživanja. Tko je uistinu stajao iza njih? Oni zvuče više kao uradak srpskog ogranka Udbe, nego kao autentični izraz bijesa desnog krila hrvatskog Saveza komunista, iz kojega je potekao Đureković.

Prema Stjepanu Đurekoviću, Ivan Stevo Krajačić poratni je zločinac, egzekutor Hrvata, krvnik, patološka i sadistička ličnost. Tako je Krajačić portretiran i kod srpskih postsocijalističkih pisaca, samo nije prikazivan kao “hrvatožder” već kao “srbožder.”

Đureković ovako dalje nastavlja iznositi dijalog Tita i Krajačića:

“Hrabrio ga je na ispovijed.

– No, Stevo, reci što ti je! Što imaš reći svom generalnom sekretaru?

– Loše, moj Stari... Jako loše. Kada se svega sjetim, tjera me na povraćanje – otpoče najzad gost i još više ga obli hladan znoj.

– Da li se štogod dogodilo?

– I više od toga… Ti znaš, Stari, da sam ti ja uvijek bio vjeran. A i ovo sada je samo dokaz toga… Već nekoliko dana uopće nemam apetita ni sna, nego samo pijem. Molim te da mi vjeruješ i znaj da ću ti odsada još vjernije služiti…

– Ti znaš da sam ti uvijek vjerovao i da sam te jako cijenio – i nadalje ga je hrabrio Tito iako mu je to natezanje već počelo ići na živce.

– Vjeruj mi, nisam kriv. A sada ću ja tebe spasiti, a potom ti moraš mene spasiti.

– Sada te više ništa ne razumijem – reče Tito iako je počeo naslućivati ono strašno.

– Ovo sam ti zapravo morao reći još prije i osjećam se zbog toga kriv pred tobom – nastavi Krajačić nakon što mu Tito ponovo nalio viski iz boce koja je stajala pred njima i uputi se odmah zatim svom radnom stolu. Naime, sinu mu najednom ideja da će biti bolje da bude bliže svom revolveru.

– Ti znaš, Stari, da sam ja u uskoj vezi s NKVD-om, jer sam ti to više puta stavio do znanja i čak sam te povremeno obavještavao o tome što sve Rusi poduzimaju da bi nas špijunirali. Rekao sam ti i to da Rusi vrbuju za sebe naše ljude i to u svim porama društva, čak i one na najvišim položajima. Znaš, nije to teško razumjeti, jer većina tih ljudi ulazi u NKVD idealistički, baš kao što je to i kod mene bio slučaj. Skoro svi oni smatraju da je to najviši čin služenja sovjetskoj proleterskoj revoluciji. Raditi za NKVD, to se komunistima čini kao raditi osobno za Staljina, za komunizam.

Što mi ovaj to sada pripovijeda, kada je to meni bolje poznato nego njemu? Ta, i sâm sam, dok sam bio mali funkcionar u partiji, bio suradnik NKVD-a. Pa čak i kada sam radio u Kominterni, bio sam suradnik NKVD-a i svi moji izvještaji bili su vrlo pažljivo čitani u toj gigantskoj špijunskoj organizaciji. Formalno sam to prestao biti tek kada me je Kominterna poslala nazad u zemlju i postavila me za generalnog sekretara partije. A potom, kao generalni sekretar, bio sam zadužen stavljati na raspolaganje tom NKVD-u naše najbolje partijske kadrove.

Zbog svega toga, s izvjesnom dosadom upita sada Krajačića:

– I zašto mi to sada pričaš kada znaš da mi je to sve dobro poznato?

– Zato što bi se ipak začudio kada bi znao koji su sve naši drugovi eksponenti NKVD-a.

– A ti ih znaš?

– Znam ih podosta. Eto, na primjer, to su Žujović i Hebrang. Tito je znao da Hebrang pripada tom društvu, a u Žujovića je mogao samo sumnjati, pa se sada zgrozi od pomisli na stvarnost koja ga okružuje.

Ipak upita:

– A znaš li još kojega?

– Mislim da ih znam skoro sve. A znaš kako?

Tu Krajačić napravi kratku stanku da bi ponovo obrisao znoj s čela, pa reče:

– Tako što sam ti ja povjerenik NKVD za Jugoslaviju. Vidim kako si se zbog ovog prenerazio. Ali saslušaj me barem do kraja!

– Samo govori! – reče Tito i sam sada obliven ledenim znojem te za svaki slučaj stavi ruku na revolver u ladici stola.

– Sada sam se došao povjeriti, jer vidim da nastaje prekretnica. To će biti povijesna prekretnica za našu zemlju i za mnoge od nas, a ja zbog raznih razloga ne bih htio biti na drugoj strani. I, zbog toga, ne samo što sam se došao tebi povjeriti nego sam došao i da s Rusima raskrstim, te da te zamolim da mi u tome pomogneš. Ja znam da sam odsada potpuno u tvojim rukama i da me možeš čak i ubiti. Znam i da sam te razočarao i da ne trebaš imati prema meni samilosti. Ali pričekaj, jer ti nisam još sve rekao i to ono najvažnije!

– A to je? – ote se Titu dok mu srce još jače zalupa i kod tog sada čak izvuče revolver na stol da bi sugovornik bio potpuno svjestan svoje situacije.

A Krajačić, kao da revolver ne primjećuje, apatično nastavi:

– Ti dobro znaš da ja nisam nikakvi svetac, ali ovo mi se zgadilo…  

Dobio sam nalog da te ubijem. Opunomoćenik moskovske centrale NKVD-a je specijalno neki dan doputovao da bi mi saopćio da je to nalog osobno druga Staljina…

– Staljina? – zaprepasti se ipak Tito. – Da me ubiješ?

– Da. I ako to ne izvršim, zaprijetio mi je, ubrzo ću se i sam naći na onome svijetu – izgovori pri kraju sve isprekidanije zbog uzbuđenja i straha. – To je izgleda u svemu trebala biti repriza ubojstva Trockoga.

Lav Trocki bio je jedan od glavnih arhitekata sovjetske revolucije, otac Crvene armije i najvažniji boljševički ideolog uz Lenjina. Staljin ga nikada nije podnosio. Nakon Lenjinove smrti, Trocki je postao jednim od Staljinovih protivnika, pa ga je ovaj prognao iz Sovjetskog Saveza. I u emigraciji je nastavio djelovati opozicijski naspram Staljina, najavljivati prevrat, a slao je i svoja tiskana djela, kriomice, u Rusiju. To je snažno djelovalo na Staljinov osjećaj ugroženosti koji je prerastao u paranoju, dok je Trockijev koncept globalne revolucije – Staljin je zagovarao teoriju socijalizma u jednoj zemlji – Moskvu izlaštavao gao bijesu zapadnih zemalja. Stoga ga je dao likvidirati. Godine 1940. Staljinov agent Ramón Mercader ubio ga je u Meksiku pijukom. Dok je još Krajačić izgovarao ove zadnje riječi, Tito je munjevito razmišljao o tome da li da puca”, piše Đureković.

“Ali umjesto toga zasada samo čvršće stisnu revolver na stolu. Tako učini zbog toga što mu Krajačić reče:

– Ne boj se, Stari! I sam valjda vidiš da sam došao staviti svoj život u tvoje ruke. Došao sam se boriti zajedno s tobom protiv Staljina. Sada su nam obojici životi ugroženi. Osim toga, Bakarić mi je ispričao o Staljinovom pismu, te mi je naložio kako trebam govoriti na predstojećoj sjednici CK. Pazi, od danas se moraš okružiti samo najpovjerljivijim i najodanijim ljudima, jer oni tamo prijeko će već potražiti drugog izvršioca… A ovo ovdje je spisak NKVD-ovaca u Jugoslaviji – završi dok je drhtavom rukom vadio iz džepa nekoliko listova papira.

Duboko se zagledavši u pokajnika, kojemu su se sada pojavili na čelu još veći grašci znoja, Tito odluči da vrati revolver u stol. Naime, u tom trenu je shvatio da će ubuduće u ovom čovjeku imati jednog od najvjernijih suradnika. To shvati naročito kad pročita spisak suradnika NKVD-a u Jugoslaviji.

Nad tim spiskom se istovremeno i zgrozi i uhvati ga strah. Bogme, veliku mrežu su Rusi ispleli! Imaju svoje ljude u: svim ministarstvima, generalštabu, komandama armija, Udbi, željeznici, velikim tvornicama, pa čak i na fakultetima. Većina među njima su istaknuti članovi komunističke partije Jugoslavije. Čak među agentima ima i bjelogardijaca koje su poslije 1920. godine pobjegli iz Sovjetskog Saveza i nastanili se u Jugoslaviji!”

“Mislim”, kaže Dara Janeković u intervjuu Globusu koji smo već spominjali, “kako je Krajačić bio vrlo privržen Titu. Znam to po mnogim stvarima. Pitala sam ga čak i to je li on bio atentator Kominterne, poslan da ubije Tita. To mi je demantirao. Stevo je bio pored Tita, ovdje u Zagrebu, kad mu je sovjetski ambasador donio napadačko pismo Staljina i Molotova 1948. Tom prilikom Titov pas, Tigar, zgrabio je ambasadora za ruku.”

>>> Kraj četvrtog nastavka

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI TITA, PAVELIĆA, LUBURIĆA' PO CIJENI OD 49,90 KN

 

Idi na 24sata
Komentari (171)
  • zer00

    Sta je ovo zadnjih par dana vise o titu?? Bit ce opet mazanje ociju i skretanje s nekih tema

    18. 3. 2018,   07:34
  • Korisničko ime1

    Deseti na listi!

    18. 3. 2018,   10:34
  • CelaviOsvetnik

    Bilo bi bolje za sve nas da je izvrsio zadatak..

    18. 3. 2018,   08:04
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.