Tijelo mu se raspalo, ali jezik je ostao rumen. I danas je takav...

Štovanje svetog Ante tako je rašireno da mnogi teolozi to nazivaju religijskim fenomenom. Nema mjesta u Hrvatskoj gdje mu nije izgrađena kapelica, a nema ni čovjeka koji ga nije zazvao u različitim potrebama...
Vidi originalni članak

Povodom blagdana sv. Ante donosimo vam feljton u pet nastavaka o omiljenom svecu u Hrvata. Svetog Antu ljudi zazivaju zbog tisuću raznih životnih potreba jer je poznat kao spremni pomoćnik u bilo kojoj ljudskoj nevolji...

Sveti Ante – religijski fenomen 

Iako je sveti Ante iz Portugala, poznat je kao sveti Ante Padovanski jer je u tom gradu pokopan. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici „Il Santo“ obilazi stotine tisuća vjernika godišnje.  Štovanje svetog Ante među vjernicima toliko je rašireno da mnogi teolozi to nazivaju religijskim fenomenom. 

Najpoznatiji svetac svijeta rodio se u Lisabonu 1195. godine. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. No, dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo je počeo iznevjeravati roditeljske želje. Bog ga je privlačio sve više.  

Iskreno je volio molitvu. Slikovita legenda pripovijeda kako je jednoga dana, dok je kao dječak molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na podu.


Fernando je izrastao u zgodna dječaka. Roditelji su žalili mladića koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom i koji je gotovo sustavno izmicao njihovim iščekivanjima. Ali, Fernando neće imati dug život, što je možda i sam slutio. Umjesto sto godina duga života njegova imenjaka Antuna opata, on će na raspolaganju imati svega 36 godina.  Možda je upravo i zbog toga rano sazrio. 

U petnaestoj godini, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču, ostavlja svoje ukućane, koji se tome protive, i zatvara se u opatiju sv. Vinka, na rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv. Augustina, s kojima će svetac biti povezan cijeloga života. Tom redu on zahvaljuje naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi Europe početkom 13. stoljeća.

Ali svijet koji je tako odrješito napustio nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji stalno su ga odvraćali od njegova puta. Život mu postaje nesnosan: unose mu nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban mu je još odlučniji rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir, kojim se okoristio da pojača svoje teološke studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je tada 25 godina. 

Ne želi život gdje će vjera biti udoban provod

U veljači 1220. Coimbrom se pronio glas da je pet franjevačkih misionara u Maroku dalo živote za Krista. Njihove zemne ostatke, s mnogo pomnje, brat portugalskoga kralja prenio je u Coimbru i pokopao u crkvi Sv. Križa, blizu opatije u kojoj se nalazio mladi Fernando. I on je počastio nove mučenike, prisjećajući se svojega susreta s njima prije nekoliko mjeseci. Dolazili su iz daleke Umbrije, odjeveni siromašno, umorni od napornog putovanja. Najviše su ga se dojmile njihova jednostavnost i susretljivost, radost i žarka vjera. U usporedbi s njima mjerio je osrednjost svojega života, ugođaj u opatiji pričinjao mu se naklonjen prilagodbama i kompromisima. 

A on je priželjkivao takav život gdje vjera neće biti udoban provod, nego poticaj na punoću duha, dar pun rizika, ali i ploda. Jednog su dana braća franjevci, koji su se bili nastanili u obližnjem samotištu Olivais, pokucali na vrata bogate opatije, moleći milostinju. Fernando je iskoristio prigodu da im priopći svoju namjeru: napustit će augustince i pridružiti se njihovu pokretu, kako bi što prije krenuo u Maroko, gdje je mislio proliti krv za Krista.

Uz neke teškoće, dobio je potrebno dopuštenje, navukao franjevačku haljinu i zauvijek napustio opatiju sv. Križa. Da prekine svaku vezu s prošlošću, uzima novo ime: umjesto Fernando, od sada će se zvati Antun. Nakon kraće priprave, ukrcava se na brod. Još iste 1220. godine kao misionar putuje u Maroko jer je želio biti mučenik. No, ondje se razbolio. Želio se vratiti u domovinu i već je krenuo na put, ali žestoka oluja baci brod na sicilijsku obalu.

Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao posve kratko, ostavivši iza sebe neke neodređene uspomene. Na taj će se otok opet vratiti u ljeto i jesen 1223., ali i taj put posve kratko. 

Na Duhove 1221. godine sveti Ante je u Asissiju sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini zvanoj „na hasurama“. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se da sveti Franjo tada nije u Anti otkrio velik talent. Iako od njega nije dobio nikakvo zaduženje, sveti Ante puno je razgovarao sa sv. Franjom.  

Ti razgovori napunili su ga utjehom i pouzdanjem pa odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku. Ali kamo će? Zbog dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je jako slabo, na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe, pa su ga tako i držali boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana da ga prime makar na najniže poslove. Napokon se nad njim sažali fratar Gracijan koji pristupi svetom Antunu i zapita ga je li svećenik. Svetac odvrati da jest i on ga primi u mali samostan Montepaolo kako bi šestorici braće laika čitao svetu misu.  

Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori. Dotada posve nepoznat, Ante je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju tijekom svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga pisma, i njegova velika rječitost. Odmah mu je povjerena propovjednička služba. 

Prije smrti ugledao Isusa kako mu ide u susret

Sjeverna Italija i južna Francuska bile su područje njegova djelovanja. Tisuće bi se ljudi okupilo oko njegove propovjedaonice pa je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Sveti Franjo umire 1226. godine pa je sljedeće godine bila sazvana opća skupština franjevaca kako bi se izabrao vrhovni poglavar. Na njoj je bio i sveti Antun. Vrhovni glavar postao je Ivan Parenti, a sveti Antun je u svojoj 32. godini imenovan provincijalom proširene Bolonjske provincije u sjevernoj Italiji.  

No, 1230. opet je sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obvezi nekih pravila reda svetog Franje. Trebala su četiri mjeseca da se stvar riješi i to je vrijeme sveti Ante proveo u Rimu. Uskoro se s blagoslovom Svetog Oca vratio u svoj omiljeni grad Padovu gdje je nastavio apostolski rad. 

Propovijedao je obilazeći mnoga sela, a dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću, u mjesto Camposampiero, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella. 

Prije smrti ugledao je Isusa kako mu ide u susret, a izdahnuo je u petak 13. lipnja predvečer pjevajući himan „O gloriosa Domina“.

Franjevci su ga pokopali, na njegovu želju, u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine papa Grgur IX. proglasio ga je svecem. Redovnici svetog Franje nakon toga započeli su s pripremama oko gradnje crkve u Padovi u čast svetom Anti. Crkva je sagrađena 1263. godine i u nju su prenesene moći sv. Antuna. 

Kada su otvorili lijes, vidjeli su istrunulo tijelo, ali je njegov jezik ostao neraspadnut i rumen, kakav je sve do dana današnjega.

Svetac kojem se Hrvati najviše mole

Sveti Ante omiljen je svetac u Hrvatskoj. Nema mjesta gdje mu nije izgrađena kapelica, a nema ni čovjeka koji ga nije zazvao u različitim potrebama. Čak se i pretjeruje sa zazivima, pa se često zna reći: Bože, moli se svetom Anti da me usliša. Kao da je sv. Ante veći od Boga? 

Ali, time se ne pravi namjerna pogreška niti se griješi, nego se hoće reći koliko je sveti Ante štovan kod nas, koliko ga ljudi vole. On je jednostavno svetac. Postoje mnoge župne i područne crkve, groblja i grobljanske kapelice koje su na našem prostoru posvećene sv. Anti Padovanskom, kao i mnoštvo usputnih kapelica. 

Tisuće i tisuće vjernika svakog 13. lipnja okupljaju se u župama svetog Ante diljem zemlje kako bi proslavili svečev blagdan. Osim proslave samog blagdana, kod nas je, naime, već dulje proširena pobožnost 13 utoraka koja prethodi blagdanu. Pobožnost dolazi od dana kada je sveti Ante preminuo, 13. lipnja 1231. Vjernici se tih utoraka okupljaju u crkvama i kapelicama, mole razne molitve, daju zavjete, ispovijedaju se... 

Osim pobožnosti 13 utoraka, kod nas je popularna i pobožnost 9 utoraka. Pobožnost kroz 9 utoraka pripisuje se povijesno dokazanom događaju. Naime, u Bologni je 1616. godine živio bračni par koji tijekom 22 godine braka nije imao djece. Žena se žarkom molitvom obratila svetom Anti za pomoć. Svetac joj se u snu ukazao i rekao joj da 9 utoraka posjećuje njegovu sliku u crkvi pa će joj molitva biti uslišana. Tek što je izvršila svečeve naloge, žena je postala majkom. Ali, rodila je izopačeno dijete. Žena je opet, s pouzdanjem, poslala dijete pred svečev oltar i čim je novorođenče položeno pokraj nogu čudotvorca, poprimilo je dječju milinu i lijep izgled. Glas o tome brzo se proširio, a s njime i pobožnost 9 utoraka.

Vjernici u Hrvatskoj svetog Antu slave na tri načina: jedan je slavljenje utoraka, drugi je nošenje njegove medaljice, sličice ili kipića, a treći je darivanje kruha svetog Antuna u korist siromaha. Čini mi se da je ta praksa danas najrašireniji način svečeva štovanja. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru svetog Ante. 

Zavapila sv. Anti i spasila dijete

Nedugo nakon što je u Padovi izgrađena bazilika svetog Ante neki se dječačić, po imenu Tomasino, igrao nedaleko od nje i nesretno pao u veliku posudu s vodom. Kad ga je njegova majka nakon duljeg traženja našla, bilo je prekasno. Izvadivši ga iz vode, nije više pokazivao znakove života. Očajna majka tada zavapi velikom čudotvorcu, svetom Antunu, uz obećanje da će siromasima udijeliti toliku količinu brašna koliko teži njezin nesretni sin. I bi uslišana. Dječačić je istoga trenutka živnuo, kao da mu se nije ništa dogodilo.  

Od tada je nastao običaj da štovatelji sv. Antuna na razne načine pomažu siromasima, u prvim vremenima nazvan „težinom dječaka“, a kasnije „kruhom siromaha“ te naposljetku „kruhom sv. Antuna“. 

Biografi su svetog Antu nazivali „braniteljem potlačenih“ jer se, piše fra Ante Kekez, bivši župnik župe svetog Antuna u Splitu, na poseban način stavio na stranu odbačenih i siromašnih ljudi. Bili su to, ponajprije, duševni siromasi, grešnici, ali i materijalna sirotinja koja je vapila za komadićem kruha. 

Poznate su njegove riječi: „Jao onima koji imaju pune podrume vina i žita, dva ili tri para odjeće, dok Kristovi siromasi prazna želuca ili polugoli prose na njihovim vratima, pa ako im što preko srca i daju, daju malo ili lošije od lošijega.“ Biti milosrdan za sv. Antu znači „siromašnome pokloniti srce ne samo iz ljubavi nego i kroz suživot i patnju“. Današnji svijet ne poznaje moćnijega i simpatičnijeg sveca koji bi se postavio odvjetnikom bezbrojnih siromaha, prognanika i izbjeglica koji na poseban način trpe sve nepravde nagomilane u suvremenom svijetu. 

U svakom vremenu, pa i našem, sv. Ante tješitelj je i otac ubogih, prijatelj nesretnih, dobročinitelj od svijeta prezrenih. Zato se s pravom naziva „otac sirotinje“ i „svetac siromaha“. Tu treba tražiti izvor mnogobrojnim pučkim pobožnostima na čast sv. Ante. Fra Kekez kaže da je „kruh svetog Ante“ plod kršćanske ljubavi koja je uvijek nježna, milosrdna i spremna pomoći potrebnome. 

Blagoslov ljiljana - simbola čistoće

„Poslije njegove smrti ljudi su osjetili čudotvornu svečevu pomoć upravo onda kada su, moleći potrebnu milost, obećali dati svoj prilog za siromahe. Tako je nastao običaj ‘pondus pueri’ – težina djeteta, tj. da su majke davale siromasima onoliko kruha koliko je teško njihovo dijete. Koncem prošlog stoljeća, najprije u Italiji i Francuskoj, a onda po cijelom svijetu, nastao je institucionalizirani oblik davanja milodara za kruh gladnih na čast sv. Ante. Takva pobožnost naziva se ‘kruh svetog Ante’“, zaključio je fra Kekez. 

U mnogim mjestima, osim darivanja kruha siromasima i slavljenja 13 utoraka, na njegov blagdan blagoslivljaju se ljiljani i dijele onima koji ih žele. Neki ljudi ove ljiljane osuše i čuvaju ili nose na sebi u odjeći. Ljiljan podsjeća vlasnika na čistoću koju je posjedovao sveti Antun i potrebu da se mole za dar čistoće, posebno u iskušenjima.

Korijeni ovog običaja sežu u 18. stoljeće, nakon Francuske revolucije. Franjevci su bili iseljeni s Korzike i njihova crkva ostala je napuštena. Ljudi su ipak posjećivali tu crkvu na blagdan sv. Antuna i jedne godine, iako je prošlo nekoliko mjeseci od Antunova blagdana, jedan vjernik našao je u crkvi još uvijek svježe ljiljane.Običaj blagoslova ljiljana odobrio je papa Leon XIII.

>>> Knjigu 'Sveti Antun Padovanski: Svetac svih Hrvata' možete kupiti za 19,99 kuna na svim kioscima<<<

Idi na 24sata
Komentari (106)
  • Illaminat

    Nekrofilija - predstavlja uživanje u promatranju mrtvih ili njihovih dijelova.

    7. 6. 2018,   07:12
  • UNPROFOR

    Pa niste vi Glas Koncila ili jeste , da prenosite stvari i bajke , koje je smislila katolićka bagra !

    7. 6. 2018,   08:41
  • Pero Horvat

    Koliko znam, postoji zakon o "Povredi mira pokojnika" ili tako nekako, zašto se ne primjeni u ovom slučaju?

    7. 6. 2018,   11:01
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.