'Ustaše su Nevenki prvo kuhali noge, a onda su je likvidirali...'

3. dio: Svakog dana kroz dva tjedna donosimo feljton o Ivanu Krajačiću zvanom Stevo, čovjeku koji je s Josipom Brozom Titom imao posebnu vezu, a kojeg su se mnogi bojali
Vidi originalni članak

“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”

Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku

Najveći uspjesi 

“Te 1942. godine česte su bile racije i blokade u gradu”, objašnjava Krajačić, “pa su se stalno kontrolirali vojni dokumenti. Ali mi smo ih imali dovoljno, iako smo do njih dolazili teško i uz cijenu života. Padali su naši drugovi, pa i neki članovi Mjesnog komiteta Partije. Organizacija se stvarala iznova i popunjavala mlađim i odanim ljudima. Često se događalo da se zbog nepredviđenih teškoća Ivo Lola Ribar i ja ne sretnemo na ugovorenom mjestu, ali to nije predstavljalo nikakav problem. Gotovo uvijek imali bismo više predviđenih rezervnih punktova i na jednome bismo se sigurno našli.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (2. DIO) Špijuni koji su obožavali Tita: Za lojalnost im je praštao sve...

Naravno, u našem svakodnevnom poslu nismo izbjegavali izlazak i na javna mjesta. Zalazili smo u najpoznatije ustaške lokale, kao i u one u njihovoj neposrednoj blizini. Uspijevali smo se prilagoditi situaciji, sredini i ponašanju prema publici, a to je u ono vrijeme bilo i te kako važno. Pojedinim smo se lokalima koristili i za razgovor s našim znancima i prijateljima, za primanje informacija i obavještenja te za nabavku namirnica do kojih se teško dolazilo, nastojeći uvijek da ne svraćamo pažnju na sebe. Lola i ja, uz pomoć sekretara Pokrajinskog komiteta KP Srbije dr. Blagoja Neškovića, organizirali smo u kasno ljeto 1942. prebacivanje dr. Ivana Ribara iz Beograda u Zagreb, a u rujnu iz Zagreba do Tita, koji je bio u Mliništu.

U tom prebacivanju sudjelovali su domobranski oficiri Ljudevit Geri i Franjo Balon i podoficir Viktor Gonzi. Iz Zagreba smo krenuli, naravno domobranskim kolima, do sela Purgerije, a odatle pješice na Žumberak, Kordun i u Liku. Put do Purgerije bio je dosta lagan, a na Žumberak težak. Pješačili smo, a sva trojica imali smo laganu obuću i to je otežavalo naše kretanje po žumberačkim bregovima. U Žumberku smo dobili partizanske uniforme i obuću kako bismo se lakše kretali prema našem cilju. Usput smo Lola i ja obišli jedinice NOV-a i bolnicu, razgovarali s borcima i ranjenicima, osobito Lola. On je tada bio član Politbiroa CK KPJ i VŠ NOV-a i POJ-a, a ja privremeni komandant II. operativne zone koja je obuhvaćala i područje Žumberka. Ne sjećam se datuma kad smo pošli preko kotara Jaske i Korduna u Glavni štab NOV-a i PO Hrvatske, odnosno u CK KPH koji su se tada nalazili u Drežnici, ali smo se vraćali na Plaški, pa smo nas trojica s pratnjom oficira za vezu Miloša Kukića i drugih preko Korenice, Donjeg Lapca, Kulen Vakufa, Bosanskog Petrovca, Drvara stigli u Mlinište, i tu sam se prvi put sastao s drugom Titom i ostalim članovima Vrhovnog štaba.

Svi su oni, kao i članovi Politbiroa CK KPJ, srdačno i drugarski dočekali nas trojicu. Lola je već ranije bio sa svima; dr. Ribar je neke Titove suradnike poznavao, a ja dvojicu-trojicu.

Za vrlo kratko vrijeme postali smo svi bliski i iskreni drugovi, kako je tada bilo u našoj Partiji. Druga Tita sam poznavao kao uzornog revolucionara još od 1928. godine, radeći ilegalno u Partiji, preko Španjolske, našeg ustanka i susreta u drugoj godini narodnooslobodilačke borbe kad je Tito već bio vrhovni komandant, bez nekih vojnih oznaka, iako su u partizanskim jedinicama već bili uvedeni činovi i rangovi prema vrsti i komandi vojne jedinice. U to vrijeme bilo je oslobođeno Jajce i svi smo išli u grad. Sjećam se da je Čiča Janko (Moša Pijade) tražio po trgovinama papir, bilo kakav papir, jer ga nije imao. Volio je pisati, a u to vrijeme već je pisao razna uputstva o narodnooslobodilačkim odborima. Za vrijeme moga boravka u Vrhovnom štabu prešli smo iz Mliništa u Oštrelj. Odatle sam se, po naređenju druga Tita, vratio u Zagreb (u Oštrelju smo bili smješteni u malom vlaku, tu se nalazio Vrhovni štab i CK KPJ).” 

Privlačenje haesesovaca u partizane

“Prije polaska, drug Tito mi je ponovo naglasio važnost moga povratka u Zagreb. Kooptiran sam za člana CK KPJ kako bih ispred njega mogao samostalnije raditi za našu revoluciju, ne obazirući se na Kominternu. Naglašavao je kako je potrebno da uz dosadašnje poslove uložimo još više napora i pridobijemo što više simpatizera, i to prije svega uglednih ljudi raznih zanimanja koji će nam biti potrebni u stvaranju nove narodne vlasti. Bilo je govora i o pojedincima koji bi nam dobro došli, ali nisam mogao dati obavezu za sve njih, jer su neki bili slabog zdravlja ili, pak, u godinama.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (1. DIO) Odnos prožet tajnama: Zašto je Tito najviše vjerovao špijunu?

Pri povratku u Zagreb put je bio težak, pa sam se i prehladio. A kada sam ulazio u sam grad, moj povratak nije bio dobro organiziran. Morao sam se ponovo koristiti osobnim i prijateljskim vezama, govoreći da sam bolestan i da moram na liječnički pregled doktoru Šerceru, koji je bio proustaških pogleda, i dr. Sremcu, kod koga sam i došao da se liječim. On je to rado prihvatio, jer smo bili otprije znanci i prijatelji. Čim sam prizdravio, počeo sam raditi. Odmah sam potražio Konspiratora, kako bih vidio što je s organiziranjem prebacivanja pjesnika Vladimira Nazora na oslobođeni teritorij. No Konspirator je, kao i obično, stvari koje radi volio držati u strogoj tajnosti. Kada sam ga upoznao s uspjelim prebacivanjem dr. Ivana Ribara, bio je zadovoljan i tražio je neke savjete o izlasku iz Zagreba.

Tvrdio sam da je automobil najbolje prijevozno sredstvo, ako je dobro organiziran put i pravac kretanja. Radom u Zagrebu nisam bio zadovoljan, jer sam se mučio oko uvjeravanja naših simpatizera kako bi nam dobro došli i lijevi haesesovci koji bi bili voljni da javno nešto kažu o lošem držanju Mačeka i njegovih najužih suradnika.

Doktor Zlatan Sremec i još neki smatrali su da bi mogao doći u obzir Božidar Magovac koji je pisao u glasilu Hrvatske seljačke stranke.

Sastao sam se i porazgovarao s njime. On nije bio naš simpatizer, ali je pristao da se treba boriti protiv okupatora i ustaša. Uvjeravao sam ga u više razgovora da bi trebao ići na oslobođeni teritorij i tamo pomoći u pokretanju novoga glasila Hrvatske seljačke stranke, koje bi se zvalo ‘Slobodni dom’. Napokon je pristao da pođe, ali zahtijevajući da mu pošaljemo ženu i četvero djece na oslobođeni teritorij. Obećao sam da ćemo to što prije organizirati. Policija je već nešto bila posumnjala, ali smo mi to prebacivanje obavili i agenti UNS-a saznali su za nj kad su Magovac i njegova obitelj već bili na oslobođenom teritoriju. Taj slučaj navodim radi objašnjenja onoga što sam sve poduzimao da pridobijemo u to vrijeme barem nekoga tko će nešto reći protiv držanja Mačeka i njegovih suradnika u okupiranom Zagrebu. A znalo se da Magovac nije bio komunist. Što se tiče ostalih, vrlo mi je žao što nisam uspio u nekoliko razgovora nagovoriti glumca Dubravka Dujšina da prijeđe na oslobođeni teritorij prije hapšenja, iako je bio naš simpatizer. Ova dva primjera sam naveo zbog njihove karakterističnosti. (…)

Ostali poslovi koje sam radio u okupiranom Zagrebu do kolovoza 1943. godine kad sam i s posljednjim od traženih uglednika – kiparom Antunom Augustinčićem, njegovom suprugom Nadom i kćeri Rozom – napustio Zagreb automobilom jednog ministra NDH, prema ocjeni CK KPJ i CK KPH dobro su vođeni.

U to vrijeme je na oslobođenom teritoriju bilo vrlo dobro raspoloženje, Italija je bila kapitulirala, a naša vojska je preuzimala hranu i oružje od nekih vojnih grupacija, što su se nalazile na tom području. Tada je Otočac bio sjedište svih naših organizacija i institucija s dosta zaplijenjenoga ratnog talijanskog materijala, što su ga naši bili dovukli bez određenoga organiziranog rasporeda po gradu. Kada sam stigao u Otočac, predlagao sam drugovima da se to skloni s ulica, jer bi to neprijateljska avijacija izviđanjem iz zraka sve mogla vidjeti, a i doušnici će raditi. Drugovi s kojima sam razgovarao nisu to ozbiljno shvatili, pa je sve ostalo onako kako je i bilo. Noću 12. na 13. rujna 1943. oko 1 sat organiziran je napad ustaško-četničkog ‘trupa’ – vojne jedinice od 100 do 200 koljača, koji su znali da tada nije bilo u gradu naše vojske. Napali su bolnicu i poklali dosta naših ranjenika, porazbijali i zapalili raznovrstan vojni i civilni materijal i predmete. U Otočcu je tada bilo i dosta drugova koje sam iz Zagreba slao na oslobođeni teritorij, predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar, Vladimir Nazor i drugi, zatim gotovo svi članovi ZAVNOH-a. Osjećajući mogućnosti da bi ti koljači mogli doprijeti i do zgrade gdje su bili smješteni Ribar, Nazor, Rittig i ostali, na prijedlog Jakova Blaževića, ja sam od straže ZAVNOH-a, koja je imala od 15 do 20 boraca, uzeo petoricu, a ostale sam dao za pratnju i osiguranje povlačenja iz grada rukovodstva naših organizacija i ustanova. Drug Jakov je bio u pratnji s njima, a ja sam sa slabom mašinkom i petoricom boraca išao prema raskrsnici otkuda su protivnici dolazili, kako bih ih spriječio da tom ulicom lako ne dođu do naših drugova, koji su se povlačili iz grada. Budući da sam išao na čelu tih nekoliko boraca, nisam primijetio da su oni zastali, a pošto je bila noć, nisam vidio da je na raskršću protivnik već čekao s mitraljezom i s dosta malog rastojanja počeo pucati prema meni. U kratkom okršaju dobio sam metak kroz desno koljeno i pao, a to je sigurno i protivnik primijetio. Čuvao sam još nešto metaka u slučaju ako bi me pronašli i htjeli me dotući. Privlačio sam se zidu jedne kuće bez krova kako bih se zaštitio od dolaska koljača s leđa. Iako sam bio teško ranjen, bio sam zadovoljan što nisu produžili tom ulicom kojom su se naši drugovi povlačili iz grada. Bolovi su bili jaki u iskrenutoj desnoj nozi, a zbog gubitka krvi strahovao sam da ću ostati bez svijesti. Međutim, ipak sam se uspio dovući do zidova kuće bez krova i tu sam ostao do jutra. Tada su došli Jakov Blažević i Lazo Gabrić i prenijeli me u neku staju koja je služila kao privremena bolnica. Dva dana kasnije prebačen sam u šumsku bolnicu – baraku kraj sela Tomića blizu Drežnice. Tu sam ostao neko vrijeme, do napada Nijemaca, a onda sam prebačen u šumsku privremenu bolnicu pod šatorima u Javorniku. Šest tjedana kasnije prebačen sam iz šatorske bolnice ponovo u Otočac, kao poluzaliječen, a od CK KPH dobio sam novo zaduženje, postao sam organizacioni sekretar CK. Tu sam dužnost dosta teško obavljao jer sam bio nepokretan, a to mi je smetalo za sve vrijeme narodnooslobodilačke borbe, a i kasnije u izgradnji naše zemlje.”

Tito im je oprostio pogreške

“U kolovozu 1944. pozvan sam u Vrhovni štab, koji se nalazio na otoku Visu. Drug Tito je bio nezadovoljan zbog nekih naših propusta i grešaka u Hrvatskoj, osobito zbog neopreznosti i gubitka naše jedinice PPK, boraca protiv pete kolone kraj Slunja. Naime, ona je neoprezno upala u zasjedu jake grupe ustaša. Tom prilikom izgubili smo oko 20 drugova, a ja sam još u svibnju iste godine bio postavljen za načelnika Ozne (Odjeljenja za zaštitu naroda). Kako je tada bilo dosta teško doći do Visa, nisam brzo stigao na otok, pa je i to išlo u prilog našim greškama. Moj drugi sastanak s drugom Titom bio je zaista drugarski.

Iako je bio sa mnom Rade Žigić, ispred CK KPH, na sastanku VŠ i CK KPJ ja sam podnio dvosatni izvještaj. Razgovoru su bili prisutni Kardelj i još neki članovi CK KPJ i Vrhovnog štaba NOV i POJ. S osjećajem odgovornosti rekao sam da je bilo većih i manjih grešaka kod nas u Hrvatskoj i njih sam iskreno priznao. Tu sam ponovo osjetio veličinu druga Tita. On je, u završnoj riječi, bio oštar i korektan, rekao je da im je situacija u Hrvatskoj poznata s mojim izlaganjem.

Na Visu smo ostali nekoliko dana, a zatim smo brodom otišli do Barija i Brindisija u Italiji i vratili se u zemlju avionom. Kraj Barija u Grumu posjetili smo Nazora, koji je tu bio na oporavku. S aerodroma smo se tada dva puta vraćali. Najprije se avion nije mogao spustiti, a drugu noć, prilikom spuštanja na improvizirani aerodrom kraj Čemernice, survao se s oko 150 do 200 metara visine na zemlju i zapalio. Posada aviona i drugarica Draga Kajfeš te još jedan naš drug poginuli su, a ruska misija, koja je išla u Glavni štab Hrvatske, Churchillov sin Randolph, Žigić i ja ranjeni i opaljeni vatrom – uz pomoć i zalaganje drugova – spašeni smo. Tom prilikom izgorjele su sve moje pribilješke, različiti dokumenti i materijali koje sam imao, fotoaparat te snajperka koju sam dobio na poklon od druga Tita na Visu.

Ponovno teško ranjavanje još mi je više otežalo rad za koji sam bio zadužen, a to sam postavljao i na sjednicama CK KP Hrvatske, pa su me kasnije, dolaskom dr. Vladimira Bakarića za sekretara CK KPH, oslobodili dužnosti organizacionog sekretara, ali sam i dalje ostao član politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske.

Načelnik Ozne s činom pukovnika, pa general-majora i general-potpukovnika Odjeljenja zaštite naroda za Hrvatsku ostao sam za sve vrijeme borbe i u oslobođenoj zemlji sve do reorganizacije i pripajanja Ozne kao samostalne službe Ministarstvu unutrašnjih poslova. Kao ministar unutrašnjih poslova bio sam prisutan svim dolascima druga Tita u Hrvatsku. Brinuo sam o njegovu boravku i smještaju, o sigurnosti, a i udobnosti – od Dubrovnika, Splita, Brijuna, Plitvičkih jezera, Zagreba, Samobora, Kumrovca, Pajzoša i Beljskog lovišta – sve do 1967. kada sam, po završenom mandatu predsjednika Sabora NR Hrvatske, izabran za člana Savjeta federacije. Revolucionarni rad Josipa Broza 1928., njegovo držanje pred sudom na tzv. bombaškom procesu služilo je kao uzor ne samo meni već svim mladim metalcima i omladini Zagreba i naše zemlje uopće. Tito nam je dao primjer i pokazao kako se treba boriti i držati pred klasnim neprijateljem. Ja sam, pak, nastojao da kao član SKOJ-a i Komunističke partije Jugoslavije radim ono što je u određenom vremenu bilo moguće, kako sam umio, znao i mogao.”

August Cilić bio je glavni Stevin čovjek

Glasoviti zagrebački glumac August Cilić bio je jedan od glavnih Krajačićevih suradnika u Zagrebu. Kao slavan čovjek, imao je ulaz u sva društva, a nitko nije mogao ni naslutiti da je Cilić komunistički ilegalac. Jedna epizoda “Nepokorenog grada” govori o njegovim doživljajima iz tog vremena.

Cilić je ovako opisao suradnju s Krajačićem. “Ivan Krajačić Stevo mi je rekao da ću, s obzirom na svoju popularnost glumca, morati obavljati strogo povjerljive i odgovorne zadatke. Zato ću prekinuti sve svoje dotadašnje veze. Jedino sam trebao učvrstiti grupu klesara na Grobnoj cesti...

Od Steve sam dobio zadatak da pronađem neki siguran punkt (mjesto) gdje bismo se po danu mogli sastajati. Najbolje bi bilo u kakvom poduzeću ili trgovini s većim prometom kako bi to sastajanje bilo manje uočljivo. Sjetio sam se da bih se za to mogao koristiti uredom Ivana Šnidaršića, direktora Tvornice likera Becker u Branimirovoj ulici. Ivana Šnidaršića sam poznavao od 1938. iz sela Rigonci, gdje sam često odlazio na ribolov, a kasnije sam mu bio i susjed, jer je njegova kuća bila tik uz moju, a bio je pripravan da učini usluge za pokret, i tako sam se obratio na njega u vezi s punktom. Objasnio sam mu da će sa mnom doći jedan gospodin, moj učenik, koga ja pripravljam za kazalište. I tako je stvar bila perfektuirana. Poslije sastanka sa Šnidaršićem imao sam sastanak sa Stevom kod mog brata Viktora u njegovoj radionici na Grobnoj cesti. Brata sam obavijestio neka nam ne smeta, a mi ćemo gledati spomenike, kao da smo mušterije. Tu sam Stevi sve opisao i ispripovijedao razgovor sa Šnidaršićem. Tada smo se uputili u tvornicu da se pregleda situacija. Stevi se ona dopala, i tako je počelo na tome punktu. Na njemu se razvilo široko polje rada, jer je kancelarija direktora Šnidaršića služila gotovo isključivo našem radu, a mušterije koje su dolazile po poslu u vezi s tvornicom u prednjoj je sobi primala činovnica jer je “gospodin direktor” uvijek kada bi tko njega tražio imao važnu konferenciju s “gospodinom savjetnikom” iz Ministarstva socijalne skrbi. Naime, drug Stevo je bio predstavljen, kad bi nas tko iznenadio, kao gospodin savjetnik. Ja sam imao dužnost da se svaki dan prije sastanka informiram da li je sve u redu, a onda bih sačekao Stevu na dogovorenome mjestu. Tada bismo zajedno dolazili u kancelariju Geistu (jer sam Šnidaršića prozvao Geist) zato da bude u skladu s njegovom tvornicom. Stevo je dobivao sve više povjerenja u Geista i davao mu sve odgovornije zadatke: pronalaziti ljude iz ustaških redova koji su bili Stevi potrebni i razviti obavještajnu službu do maksimuma. Tu su dolazili razni ljudi. Neprijateljski oficiri, ustaše, domobrani itd. Poslije svakodnevnog sastanka razjurili bismo se po gradu da izvršimo dogovorene zadatke…

Punkt je poprimao sve važnije značenje jer su se tu sastajali naši najviši rukovodioci. Osim Ivana Krajačića, dolazili su Dragutin Saili, Ivo Lola Ribar, Lepa Perović, Josip Kopinič i drugi. Naš se rad sve više proširivao, sve se više poslova nagomilavalo, a dolazilo je sve više drugova s oslobođenog teritorija. Trebalo je potražiti veće prostorije, a i više punktova, kako ne bi bilo sve na jednome mjestu, radi sigurnosti u slučaju provala. Odlučili smo da potražimo starog našeg simpatizera Ferdu Persolija, koji je bio direktor ekonomije i tvornice seruma za svinje i preradu suhomesnate robe “Predović” u Vrbovcu. Tako se nas četvorica, Ivan Krajačić, Ivo Lola Ribar, Ivan Šnidaršić i ja, uputimo u Vrbovec. Ferdo Persolio i njegova drugarica Maca s oduševljenjem su odmah prihvatili da aktivno pristupe radu, kako bi pomogli borbi. Persolijeva obitelj mnogo je pomogla pokretu, jer su od tog vremena naše jedinice, koje su operirale u toj okolici, često posjećivale tvornicu i opskrbljivale se mesom i masnoćama. Ferdo Persolio je imao svoju vilu u Podsusedu kojom smo se također koristili. Ali i to je bilo malo s obzirom na događaje i razvoj naše borbe. Trebalo je doći u mogućnost da se iskoriste i neke kuće iz kojih su naši drugovi morali pobjeći. Takva je jedna kuća bila u Stenjevcu, a pripadala je Joži Brnčiću i njegovoj drugarici Nadi Novosel. Ustaška policija je kuću bila zatvorila kad je Joža Brnčić pobjegao, a uhapsili su Nadu Novosel i njegova brata. Kuća je imala veliko značenje za ilegalni rad, jer je bila podešena još prije okupacije za sklanjanje ilegalaca i ilegalnog materijala. U kući je bio sagrađen bunker gdje su se drugovi u slučaju provale mogli skloniti. U njoj se nalazilo i mnogo stvari, živežnih namirnica, odijela itd. Dobio sam zadatak da pošto-poto dobijem kuću od ustaških vlasti u najam, kako bi naši rukovodioci mogli useliti u nju i kako bi bili sigurniji u svom radu, jer su u Zagrebu svaki dan bile racije, a trebalo je odteretiti i punkt u Branimirovoj ulici, koji nije bio više dovoljan za naš sve oprezniji rad. U međuvremenu je pao Ivan Marinković. Znali smo da je imao sastanak s kurirom koji je redovito dolazio s oslobođenog teritorija i Nevenkom Tepavac na uglu Primorske ulice i Ilice. Nevenka Tepavac uspjela je pobjeći, ali je nakon dan-dva i ona bila uhapšena. Ivana Marinkovića nismo mogli pronaći ni u jednom zatvoru, premda smo imali veze već u ono vrijeme po svim neprijateljskim zatvorima. On je nestao, kao da ga je zemlja progutala. Bit će da su ga zločinci iste noći umlatili. Tako smo izgubili velikog heroja i borca, a da mu nismo mogli pomoći…”

Tu slijedi opis jedne epizode koja, zbog silne Cilićeve hrabrosti, zaslužuje biti zapamćena. Upravo je ona ekranizirana u seriji “Nepokoreni grad”.

“Za Nevenku Tepavac sam doznao poslije nekoliko dana da je zatvorena kod ustaške policije. Trebalo je odmah intervenirati, trebalo je spašavati, trebalo je žrtvovati maksimum, i to što prije, jer smo znali kako mrcvare čovjeka, što sve rade s našim ljudima. Uspio sam pronaći referenta koji ju je sam mučio pri preslušavanju, bio je to zloglasni Kamber, koga ja nisam osobno poznavao, ali sam preko prijatelja Jure Soštarića saznao da se svaku večer šnapsla u gostionici “Požgaj” u Vlaškoj ulici. Ja kao čovjek od zakona i reda, kao persona grata, popularni Cilić, dovukao sam se u to krvavo društvo, a bio je tu i zloglasni Joco Rukavina, Javor i drugi krvnici. Primili su me oduševljeno, premda sam osobno poznavao samo Javora, ali zato su svi oni mene poznavali. Odmah ja nastupam u svojoj ulozi komičara, kako bi ih udobrovoljio i stekao povjerenje, kao stari purger i “kenigšnapsler” s riječima: “Tako, lepi moji tičeki, ovdje ste se zavlekli i pijuckate i šnapslate, a za Gusteka Cilića kaj vas briga, ali ako vas ja dobim pod svoje ruke, budete se svi našli pod stolom. Kajti od mene ni jeden od vas partiju ne bu dobil.” Taj moj nastup vrlo im se dopao. Prasnuli su svi u smijeh. Sad se razvila veselica. Šnapslao sam sad s jednim, sad s drugim, i tako redom, upotrebljavao sam svu snagu svoga talenta kako bih se dopao krvnicima. Najveću pažnju posvećivao sam Kamberu, pipajući kakve vrste viceva kod njega najviše pale. Sve druge sam u kartanju pobijedio, na sve moguće načine i trikove, na primjer: kad je bila opasnost da partiju izgubim, izvalio sam kakav vic, kako bih mogao dobiti na vremenu da karte izmiješam itd. Sad je došao red da sa mnom igra Kamber. Tu sam promijenio taktiku i pružio mu mogućnost da sve partije dobije, kako bi on trijumfirao, a ne ja, jer sam osjetio da drugi nisu bili oduševljeni kad su izgubili. Kamber je bio oduševljen. Tako sam se očito dopao čitavom krvničkom društvu. Kamber mi je čak ponudio bratimstvo.

Nakon toga on pozove čitavo društvo u jednu vilu na Ksaverskoj cesti, gdje je imao ljubavnicu. Tu sam u tom raspoloženju rekao Kamberu:

– Lahko tebi amice, vrag te zemi, ti uživaš, a ja siromak moram postiti.

– Kak to dragi moj Gusti? – kaže on meni. 

– Pa kad si mi zaprl moju šocu. Kaj je napravila da ju držite već tri dana v reštu? Morti su ju vlovili, kajti je prekoračila redarstveni sat, kajti drugo znam nije mogla napraviti.

Tako je počela moja intervencija. Pita on mene:

– Kaj je pri meni zaprta?

– A ja ne znam, samo mi je njezina mama rekla da je zaprta. Sjedili smo na divanu, a ostali su sjedili kod stola. Kamber mi veli: – Dođi sutra k meni, pa ćemo pogledati u čemu je stvar.

– I kak bi do tebe vrag došel, kad ste se zakukuljili kak gusenice, pak nikoga ne pustite k sebi.

– Ja ću ti dati propusnicu – odgovori on. Napisao mi je jednu ceduljicu sa svojim potpisom i kaže neka potražim službujućeg činovnika pa će me taj odvesti do njega. Sutradan sam dočekao Kambera kad je došao u kancelariju. Inače dolazi redovito u 7 sati, ali ovaj put, s obzirom na lumperaj, došao je u 10.30 sati. Ja sam od 6 sati čekao i to na Zrinjevcu, jer sam bio obaviješten da svaki dan dolazi automobilom s te strane. Kad se dovezao, Kamber mi dođe u susret i tako smo otišli u njegovu kancelariju. Nas dvojica bili smo sami u njegovoj kancelariji. On sjedne za pisaći stol, a meni nije ponudio da sjednem. Gledao me mutno svojim staklenim očima, kao bijesno pseto. Tada pomislim ‘Gotovo je’, ali zadržim svoj mir kao da se ništa ne dešava, te još čvršće odlučim – samo ne ispasti iz svoje uloge i ne dati se zbuniti, a mržnja koja je u meni kipjela dala mi je toliko snage da me ne bi mogli ni svi zločinci ovoga svijeta izbaciti iz moje uloge.

Ja se odmah snađem, postavim se u istu pozu kao i on, stavim ruke na pisaći sol i gledam ja njega istim bijesnim pogledom kao i on mene i velim:

– Alaj imaš hudi kacenjamer, zakaj piješ kad ti škodi?

To ga je, čini se, malo iznenadilo i zbunilo, jer mi je ponudio da sjednem. Ja odmah nastavim savršeno mirno:

– Daj pogledaj kaj je s mojom Nevenkom Tepavac, zakaj je zaprta? Na to se približi k meni i veli:

– Znaš li ti Gusti ko je ta žena? To ti je opasan komunistički razbojnik.

Još je izgovorio groznih riječi koje ne mogu iznijeti. Ja sam se na to grohotom nasmijao pa velim:

– Ako je ona komunist, onda sam i ja komunist, onda si i ti komunist, onda je cijeli svijet komunist. Kaj vraga brbljaš bedastoće, samo ti nju lepo puščaj van, pa da ide sad z menom doma.

Nastavim dalje: – Bogati, kak možeš biti tak bedast pa da je ona komunist, moral bi i ja o tome nekaj znati.

Na to on meni: – To sam uvjeren da ne znaš, jer da znaš ti bi sam s njom obračunal.

Sada sam promijenio taktiku, pa sam krenuo na sentimentalnost. Kako ne mogu živjeti bez nje, kako je ljubim. Primijetio sam da se malo smekšao, te velim:

– Daj barem da je vidim, pošalji po nju.

On pozvoni, dođe stražar i dovede Nevenku Tepavac. Taj mi je sastanak uvijek ostao pred očima i neću ga zaboraviti dok sam živ. Izmrcvarena, jedva hoda. Kad me ugleda krikne (valjda je mislila da sam ja pao u ruke ustašama). Ja odmah upadnem, kako bi joj bilo jasno da ja nisam uhapšen i velim: – Kako to Nevenka ovi ljudi vele da si komunist. Oštro ju pogledam u oči i nastavim:

– Što radite s njome, kako možete nedužnog čovjeka tako mučiti? Opet Nevenki: – Reci mi što je na stvari?

Čini se da me je razumjela. Visoko digne glavu i promuklim glasom veli, ali tako mirno i čvrsto da nisam mogao ni časkom posumnjati da bi se ikad mogla pokolebati:

– Ne znam što ti ljudi hoće od mene? Traže nešto što ja ne znam.

Pokazuje na Kambera:

– Ova zvijer ovdje, koja me ponizuje i mrcvari, traži da nešto priznam o čemu ja nemam pojma. Na to Kamber pozvoni stražaru i Nevenku odvede. Kad smo ostali sami u kancelariji, ja sam mislio da će Kamber navaliti na mene, ali on je samo rekao: – Vidiš kako je bezobrazna.

– Vraga ne bu bezobrazna, kad ju zlostavljate (htio sam ublažiti cijelu stvar). Bogme da je nekaj kriva ne bi bila tako ratoborna. Pak nemojte ljudi biti nori, pusti ju da ide s menom doma, a ja ti bum jamčil svojom glavom da nije ništa kriva. Ili ju je sigurno neko denunciral, ili je pak kaj zbrbljala ili tak nekaj sličnoga, ali da je ona komunist, to je isključeno. Pa ti barem znaš kakve su babe. Sad sam počeo molbama i uvjeravanjem, i dokazivati na sve moguće načine, kako je nevina, kako bih ga privolio da je pusti na slobodu. Ali sve uzalud. Na koncu mi je obećao da će u toku dana vidjeti. Ja sam mu rekao: – Zašto u toku dana kad se to može odmah napraviti.

Navaljivao sam uporno, dok mi na kraju nije obećao da će je nakon nekih formalnosti sutra pustiti. A ja ga uhvatim za riječ, upitam: – U koliko sati sutra da dođem?”

Veli on meni: – Sutra u deset sati – i tada sam otišao.

Došao sam sutradan, ali me nisu pustili ni blizu. Tražio sam Kambera posvuda, ali bez uspjeha.

Uvidio sam da me je prevario. Trebalo je potražiti nešto drugo. Pokušao sam preko jedne druge veze da Nevenku za veću svotu novca uspijemo osloboditi, ali ni to nije uspjelo. Nevenka je ostala u zatvoru, mlaćena, mrcvarena, a vrhunac mrcvarenja je bio kad su joj noge kuhali u jednoj željeznoj posudi. Ispod posude su zapalili vatru dok voda polagano nije zavrela, tako da joj je meso ispalo s kostiju. Sutradan su je odnijeli i likvidirali. To je bilo, kako smo bili obaviješteni, 4. travnja 1943.”

Nazorov odlazak iz Zagreba

Pjesnik Vladimir Nazor ovako je opisao svoj odlazak u partizane.

“Reče mi jednom, iznenada Goran:

– Žele vas. Biste li vi k njima? – Bih, odgovorih. – Sada? Odmah? – Da. – Da govorim s kiparom? – Možeš. To bijaše sve.

Doskora kipar dođe i povede sa sobom dva nepoznata mi čovjeka: jednog smo zvali Inžinirom (što on nije bio), drugoga, nižeg i brkatog, Konspiratorom (što ovaj doista i jest).

– Uredite sve s njima – reče mi bezbradi hrvatski Michelangelo i ode. Dogovorismo se prije svega kako da ne ostavim sestru u Zagrebu bez pomoći i zaštite.

– Što da sobom ponesem?

– Što manje. Dva kovčežića. U jednom zimsko rublje, u drugom zimsko odijelo i obuću. Do dva dana doći ćemo da ih dignemo i pred nama otpremimo k vašem cilju.

– A kad ćete po me? – Najdalje do desetak dana. – Kuda, kako i kamo?

Ne dadoše mi odgovora.

Moje se pouzdanje ipak ne uskoleba; ne rekoh više niti jedne riječi.

I moja me sestra (draga, razborita, požrtvovna, uviđavna i sestra i majka!) hitro i uredno spremi; kovčežići nekamo otputovaše. Ali, nešto zapne. Prođe preko mjesec dana nestrpljivog čekanja. Minu i Božić. Tek jedan ili dva dana prije Nove godine dođe mi, s prvom jačom zimom i ozbiljnijim snijegom, tajanstveni šutljivac Inžinir i povede me autom izvan Zagreba; u općinu i mjestance Dubravu, gdje dođe pred mene i Gorana još tajanstveniji Konspirator, čovjek ozbiljan, spretan i pun pažnje prema meni.

Daljnje, zanimljivo, ali prilično dugo i teško putovanje preko Save i Kupe, danju i noću, po stranputicama, njivama i šumama, kroz onda takozvanu ničiju zemlju, pa dogovoreni susret s četom partizana i tužan prolazak uz do temelja popaljena srpska sela i uz jame pune zaklane čeljadi neću ovdje opisati. Zamolio me Goran da pustim njega o svemu tome potanje progovoriti. Ima ipak jedna epizoda koju želim sam ispričati. Prođosmo Kupu u malenu trošnu čamcu, prvi ja i Konspirator, zatim Goran s Partizanom (političkim mladim komesarom), koji će nas dalje voditi. Kad prođoh vodu, još se većma začudih što se taj plitki čamac ne prevrnu, i blatna nas voda ne prisili na zimsko plivanje; nije bilo suđeno da Kupa, ta sadašnja granica između ustaške i partizanske zemlje bude moj Jordan, pa da u njemu nađem svoje prvo svečano partizansko krštenje. Na drugom brijegu čekala nas seljačka kolica, kojima stigosmo u neko selo...”

U intervjuu koji je Dara Janeković, nesuđena koautorica Stevine biografije dala tjedniku Globus 25. svibnja 2001., Dara ističe kako je Krajačić bio iznimno važan za Nazorov boravak u partizanima.

Dara Janeković s Krajačićem je vodila 87 razgovora, snimljenih na magnetofonskoj vrpci, zabilježenih na oko 2000 kartica teksta koji Stevo iz nepoznatih razloga nije želio objaviti.

“Stevo Krajačić”, kaže gospođa Janeković, “zapravo je spasio Nazora za vrijeme noćnog napada ustaša na Otočac u rujnu 1943. Ustaše su u ponoć snažno napali, združeni s četnicima. Bilo je to neposredno iza kapitulacije Italije, kad su brojne partizanske jedinice otišle u Primorje i Dalmaciju. Malo nas je ostalo uz Glavni štab. Milka Kufrin i ja plivale smo usred noći preko hladne Gacke i tako se spasile. U gradu je bio i Vladimir Nazor. (…) U napadu na Otočac teško je ranjen Ivan Krajačić Stevo, koji je zauzeo položaj na jednom raskršću i pomogao spašavanju Nazora i onih koji su se našli pod žestokim udarom ustaša.”

>>> Kraj trećeg nastavka

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI TITA, PAVELIĆA, LUBURIĆA' PO CIJENI OD 49,90 KN

Idi na 24sata
Komentari (479)
  • exorcist

    Kad ćete Šljivančaninove memoare objaviti da čujemo još malo o Ustašama?

    17. 3. 2018,   08:32
  • kelso23

    Koja propaganda, na koga pokušavate utjecati? Koji očajnici ovi partijaši!

    17. 3. 2018,   13:00
  • tejmatebra

    RAŠETA... dakle, preskačem

    17. 3. 2018,   10:14
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.