Od najranijeg djetinjstva imao sam samo jednu želju - voziti kamion, ali budući da od rođenja bolujem od cerebralne paralize, malo sam reducirao snove i ipak sam položio vozački ispit B kategorije. To će mi uvelike pomoći da budem malo samostalniji i, kad se zaposlim, da se mogu sam odvesti od kuće do radnog mjesta, kazao nam je 20-godišnji Marko Mišić iz Bjelovara.
POGLEDAJTE VIDEO:
Zbog rizične trudnoće, majka Paulina ležala je u zagrebačkoj Petrovoj bolnici i trebala je roditi carskim rezom. No zbog komplikacija Marko je ostao pet minuta bez kisika, zbog čega su nastupila teža oštećenja u vidu cerebralne paralize. Zbog svakodnevne brige majka je dala otkaz, a sav teret uzdržavanja obitelji s dvoje djece pao je na leđa oca Ilije, koji je imao obrt, a danas je u mirovini. Uz vježbe rehabilitacije i motoričke vježbe koje im je dodijelilo i plaćalo zdravstvo, roditelji su dječaka vodili i na dopunske vježbe motorike, koje su svaki mjesec plaćali između 3000 i 4000 kuna.
Marko je s vrlo dobrim uspjehom završio osnovnu školu, u koju ga je majka svakodnevno vozila te nakon završetka nastave dolazila po njega. Isto tako je uz njezinu pomoć pohađao ekonomsku školu, koju je završio u roku, i sad se nada poslu. Otac Ilija tvrdi da bez tih dodatnih vježbi Marko nikad ne bi mogao doći u situaciju da polaže ispit za vozača.
'Srce mi je htjelo iskočiti'
Kad su mu roditelji rekli da su iz Udruge tjelesnih invalida javili da su osigurali novac za polaganje vozačkog ispita iz projekta Ministarstva demografije, Markovoj sreći nije bilo kraja. Paulina i Ilija su zahvalni jer im je udruga osigurala novac koji bi oni teško mogli smoći, jer ispit košta gotovo 9000 kuna. Do sada su, kažu, prevalili najmanje milijun kilometara vozeći Marka od liječnika do liječnika, u školu i natrag, te dva puta tjedno svih 20 godina liječnicima u Zagreb i natrag.
Kad je osiguran novac za autoškolu, trebalo je pronaći onu koja ima automobil s automatskim mjenjačem, jer jedino je takav dolazio u obzir. Ne mogu dovoljno nahvaliti susretljivost križevačkog Instruktorskog centra, čiji je djelatnik dovezao električno vozilo koje bi nakon vožnje ostavljao u dvorištu Mišićevih i drugim vozilom dolazio k njima.
- Sa strepnjom sam išao na liječnički pregled jer je on kudikamo kompleksniji i zahtjevniji za osobe poput mene. Kad sam prošao, znao sam da je pitanje vremena kad ću položiti ispit i imati dozvolu – kaže nam ovaj hrabri mladić. Najveće je uzbuđenje osjetio kad mu je instruktor otvorio vozačeva vrata, a on sjeo za upravljač.
Želja svih mladih
- Taj osjećaj nikad neću zaboraviti, imao sam osjećaj da će mi srce iskočiti iz prsnoga koša od uzbuđenja. Nakon 20-ak minuta sam znao da je to ono što želim. Mojoj sreći nije bilo kraja. Kao da sam dodirnuo nebo – pojašnjava nam Marko uz široki i zarazni osmijeh koji mu je prekrio lice. Kako smo i mi došli automobilom koji ima automatski mjenjač, ponudili smo Marku da sjedne za upravljač,
a on je sav ozaren uzeo hodalicu kako bi došao do parkiranog vozila. Sjeo je za upravljač, ali nije želio napraviti probnu vožnju jer kaže da ipak čeka svoj automobil. Roditelji su mu obećali da će se nekako snaći i kupiti mu polovni automatik, jer nakon ispita je red da ima i svoje vozilo.
- Jedva čekam da se zaposlim kako bih mogao pomoći roditeljima, koji su cijeli moj život nesebično ulagali u mene. Ne samo novac nego i puno ljubavi i razumijevanja za sve moje poteškoće. Prva mi je želja kupiti automobil s automatskim mjenjačem i sam se odvesti od kuće do radnog mjesta, a uz asistenta ili pomagalo doći i do radnog stola. To je želja svih nas mladih nakon škole – iznio je svoje planove za blisku budućnost.
Da bi dosanjao svoj san, iza Marka su i dvije operacije i stotine sati vježbi motorike, koje i danas pohađa, jer samo upornošću i uz pomoć roditelja napravio je iskorak koji je rijedak među oboljelima od cerebralne paralize. Na rastanku je poručio svima koji imaju zdravstvenih poteškoća da se ne predaju nego da budu uporni i puni volje jer samo tako se mogu savladati prepreke koje im se nađu na putu.