Život prepun boli: 'Na licu još osjećam poljubac nestalog sina'

Your browser doesn’t support HTML5 video

Tomislav Šestan je bio vukovarski branitelj. u trenutku nestanka imao je samo 21 godinu. Tužna majka Marija kaže da voljenog sina traži dulje nego što je uopće živio
Vidi originalni članak

Punih 26 godina živim dva usporedna života. Jedan je onaj normalan, kad ideš među ljude, radiš, kupuješ, pričaš..., a drugi je onaj koji živim u sebi, kad sam u mislima i u razgovoru sa svojim djetetom. Tijekom dana se bezbroj puta sjetim događaja i života koji smo imali prije rata.

POGLEDAJTE VIDEO:

Jako mi nedostaje moje dijete i jako mi je teško živjeti sa saznanjem da ga nema. Puno puta me uhvati velika čežnja da ga vidim, da ga zagrlim, poljubim... A sve manje nade imam da ću ga ikad pronaći. Uvijek se pitam, ako i pronađem njegove kosti, a gdje su njegova kosa, njegove oči, srce, njegove ruke... Ne sjećam se kad sam prospavala cijelu noć. Imam osjećaj da sam stalno u mislima s njim. A onda, kad ga nekad sanjam, pa kad se ujutro probudim, mrzim samu sebe što sam se probudila, jer taj san je prestao, tiho i kroz suze priča Marija Šestan (71), Vukovarka koja živi u Vinkovcima i koja već 26 godina traži sina Tomislava Šestana, branitelja Vukovara, nestalog nakon pada grada. Imao je tad samo 21 godinu.

- Tražim ga dulje nego što je uopće živio - dodaje Marija, koja s tugom gleda sinovljeve vršnjake, njihove obitelji i djecu te se pita kakav bi život imao njezin sin da je ostao živ.

Osim Tomislava, Marija ima i mlađeg sina Hrvoja (44). Suprug Ivan poginuo je u prometnoj nesreći 1978. godine i od tada je Marija živjela sama sa sinovima u Borovu naselju.

- U početku je bilo teško, ali smo si uspjeli nekako organizirati život. Uzajamno smo si pomagali, zajedno rješavali probleme, jako se povezali. Tomislav je završio Elektrotehničku školu, bavio se i nogometom, a mlađi sin Hrvoje je te 1991. godine završavao Građevinsku školu.

Tomislav je 1990. odslužio vojni rok u bivšoj vojsci i htio upisati Višu prometnu školu u Osijeku. No zaratilo se i nije uspio. Ratna su ih događanja zatekla u nevjerici. Nakon ubojstva policajaca u Borovu Selu, dečki iz Borova naselja organizirali su se za čuvanje uličnih straža. Jednoga dana pozvali su i Tomislava. Pristao je.

- Nisam htjela da ide, bilo me je strah, ali sam mu samo rekla da se čuva i bude oprezan. Oformili su grupu koju su nazvali ‘Turbo’. Dobio je oružje i stalni položaj u Slavonskoj ulici, ulici malo dalje od naše - prisjeća se Marija, koja je od početka napada na Vukovar gotovo živjela u podrumu s majkom. Tomislav i njegovi dečki dolazili su povremeno kako bi se presvukli, oprali, nešto pojeli i odnijeli vode. U kolovozu su na te položaje došli varaždinski policajci te tražili od žena i djece da autobusima otiđu iz grada na sigurno. “Mama, zašto bismo mi išli, i kamo? Mi nismo nikome ništa napravili, u svojoj smo kući, nismo ni s kim u zavadi”, rekao je tada Tomislav majci. I ona je odlučila ostati kod kuće sa sinovima. A onda je došao taj kobni 16. listopad.

- Prilikom odlaska na položaj, mlađeg sina Hrvoja ranila je granata. Previli su ga u bolnici i dovezli kući. Tomislav je odmah došao vidjeti brata. No brzo je morao nazad. Bila je noć, krenuo je iza kuće, kroz kukuruze prema svojem položaju, a ja sam pošla za njim. Nešto me je tjeralo k njemu. Nisam htjela da ide sam. No on se okrenuo, poljubio me i rekao: “Lakše ću ja sam mama, idi ti doma”. I otišao je - opet je zaplakala Marija još osjećajući posljednji sinov poljubac na obrazu. U noći 13. studenoga svi koji su bili u podrumima obaviješteni su da su četnici počeli ulaziti u grad i da se moraju povući u veliki podrum tvornice Borovo. Marija, njezina majka, Hrvoje, ali i preostale žene te djeca su iz ulice krenuli pješice prema tvornici, kroz mrkli mrak i ruševine zgrada.

- Informacije su do nas teško dolazile, a meni je bilo jedino bitno znati je li Tomislav živ. Onda je 18. studenog i on došao k nama, ali je istog dana otišao u Borovo Commerce. Dva dana nakon toga saznali smo da je Borovo Commerce zapaljen, granatiran i urušen. Nisam znala što se dogodilo s Tomislavom. Da užas bude gori, i Hrvoja su odvojili od mene. Strpali ga u neki autobus i odvezli. Ostala sam bez svoje djece - prisjeća se Marija kobnih dana u Vukovaru. Mjesec dana nije znala gdje su joj sinovi ni jesu li živi. Hrvoja su odvezli u logor u Begejce, u kojemu je bio mjesec dana, nakon čega je razmijenjen. Tomislav je, zajedno s ostalim civilima i braniteljima, izveden iz Borovo Commerca nakon što su u njega ušli četnici i JNA.

- Nakon određenog vremena od jednog mladića, koji je tad bio s mojim sinom, saznala sam da su stajali na cesti ispred Commerca, kad je do Tomislava došao jedan u uniformi. Uhvatio ga je za rame, pitao kako se zove i izdvojio ga. No više od toga mi nije znao reći jer je otišao dalje. Tek 2006. godine dobila sam informaciju od jedne gospođe da joj je upravo moj sin, po naređenju tog četnika koji ga je izdvojio, morao pomoći da uđe u autobus. Bila je ranjena i nije mogla hodati. Unio ju je, posjeo na sjedalo i sjeo iza nje - niže Marija. Kad su, kaže, došli do škole u Borovu Selu, morao ju je iznijeti iz autobusa i posjesti na stolicu.

- U tom kratkom trenutku Tomislav je skinuo sat sa svoje ruke, stavio njoj u ruke i rekao: ‘Ovo je sat moje majke, vi ćete ga sačuvati’. Došla su dvojica četnika u uniformi i odveli ga. Nakon toga je nestao - s bolom u glasu prepričava Marija posljednje trenutke života svojega sina. Sva njezina traženja svih ovih godina nisu urodila plodom. Od svih priča najviše se boji one da su ga, sa ostalima, bacili u Dunav.

- Sve ove godine nosim crninu i nosit ću je dokle god sam živa. To je moja odluka i moja pokora za njega. I ne znam dokle ću tražiti. Smatram svojom zadaćom pronaći ga, otkriti gdje je završio i pokopati ga - kaže Marija.

Sat je sad postao bolna uspomena

Marija je prije rata sinu dala sat jer nije imao svoj. Kad su ga četnici zarobili, naredili su mu da ranjenu ženu smjesti u autobus. Toj neznanki je u ruke stavio sat i rekao: ‘Znam da ćete ovaj majčin sat uspjeti sačuvati’.     

Idi na 24sata
Komentari (48)
  • škver

    Nema teže boli od gubitka djeteta ! Prokleti rat,ratovi i njihovi tvorci !!!

    11. 3. 2018,   18:12
  • AmyEmili_1

    Jao..draga gospođo Marija ..čitam Vašu priču i plačem.srce mi se lomi a kako je tek Vama nesmijem ni pomisliti..Od sveg srca želim i nadam se da ćete pronači svoje djete..vašeg Tomislava a našeg mladog hrabrog branitelja

    11. 3. 2018,   13:58
  • peace5

    Nikada mi nije jasno kakvu savjest imaju oni koji znaju neku informaciju.Da nemaju snage anonimno poslati na neku polic.stanicu u RH da pomognu onima koji kao ova draga gospoda, nemogu naci svoj mir jer je rana preduboka....

    11. 3. 2018,   17:05
24sata.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.