Hajde, probajte samo izgovoriti. Probajte, pa ćete vidjeti koliko je teško i izgovoriti, a kamoli napisati. Toliko teško da se ruke tresu. I ako promašimo koje slovo, riječ, pa čak i rečenicu, nemojte zamjeriti. Jer to je toliko teško i nestvarno da nam treba jedan dobar šamar koji će nas probuditi... I znali smo da ovako mora završiti jer kad Hrvati krenu, onda nema stajanja. Pitajte Ivaniševića ili Janicu. Ili Ivana Balića. Ili braću Skelin. 

- Excuse us, gentlemen. Step aside. We have to move forward!

I bili smo sigurni u takav rasplet od prve minute, od kad je engleska arogancija i prepotenost preplavila ulice Moskve, kad su nas gledali s podsmijehom i omalovažavanjem. Znali smo i kad je Trippier zabio za 1-0, igrač koji nikad prije ni poslije nije zabio za Englesku.  Znali smo i kad nas je to podsjetilo na Francusku 1998. i nesretnog Thurama. Znali smo i kad je Ćiro Blažević rekao da prije smrti mora vidjeti Hrvatsku u finalu. A Ćiro je 1935. godište.

Znali smo i kad je na poluvremenu stigao podatak da je samo jedna momčad, koja je u polufinalu gubila na poluvremenu uspjela ući u finale. Znali smo jer smo mi došli igrati finale. I boli nas briga za te podatke. Eh, da, znali smo i jer su Englezi, oprostite na izrazu, kukavice. Bili su kukavice 2007. kad je im je došao u pitanje nastup na Euru, pa su izgubili od nas 3-2.

Kukavice su i kad su ih prije dvije godine stisnuli Islanđani. Pa kako se onda ne bi, opet oprostite na izrazu, usrali borbenih Hrvata?! Ma, naravno da su se stisli. I zato, mi jednostavno moramo biti prvaci svijeta.

Jer, kako kaže moj dragi kolega, kako će prvak svijeta biti momčad koja ne potjera drugog napadača na početku SP-a, potom potjera i pomoćnog trenera, koja u sastavu nema veselog bećara koji jednim postom na Facebooku digne na noge Rusiju, Ukrajinu, Srbiju, Englesku, Putina, Vučića?

Kako će prvak svijeta biti momčad kojoj sreću ne donose giboni, iguane, kokosi ni kanarinci u dresovima? Ili, kako će prvak postati momčad za koju ne navijaju pripadnici plemena Masai u dresovima Ante Rebića i čije dresove ne žicaju Clint Eastwood i Snoop Doggy Dog?

Ili, kako će, za Boga miloga, prvak svijeta biti momčad za koju u polufinalu ne dođe navijati Steven Seagal. Znate kako? Nikako, eto kako. Zato je Hrvatska već sad prvak svijeta. 

Na današnji dan prije 20 godina osvojili smo broncu, pobjedom protiv Engleza 20 godina kasnije, već imamo srebro.... I još ne možemo izgovoriti jer je još nestvarno. I neka još samo netko kaže da Mandžukić nije ratnik ili da Perišić nije u formi? Grčevi, bolovi, sve je Mandžo trpio, nekoliko puta stavio je ruke na koljena jer nije mogao. Srce je htjelo, ali noge nisu slušale. Ali, čekao je i čekao. Čekao jer je znao da je iza njega cijela Hrvatska. Čekao je i Dalić, koji je prije Danske reka: Eh, još da mi Perišić proradi i eto me u finalu.

Proradio je, šefe. I to Karate Kid golom. 

Sad imamo sve. Imamo i Perišića. Imamo i zanos. I ponos. Jer, ovo je, oprostite na euforiji, najveća pobjeda u povijesti hrvatskog sporta. Jer niti jedna pobjeda ne može najterati Duška Lokina da skine periku ili Matea Beusana da obrije brkove.

Pogledajte samo stranicu Fife i vidjet ćete da je gotovo cijeli svijet navijao za Hrvatsku. Engleska? Eto, njima "It's coming home". Odoše, doma. Zapravo, ne idu još doma, idu u Sankt Peterburg na susret za treće mjesto. U isti onaj Sankt Peterburg u koji su nas poslali i prije utakmice. E, pa, gospodo sretan put. Javite kako je bilo.

I pozdravite Micka Jaggera, koji je skakao i provociorao u loži cijelo vrijeme. 

Cijela Hrvatska tebi kliče, doviđenja Jagger "Miče". 

Mi imamo drugog posla. I da, iako je bilo teško, konačno možemo izgovoriti. Dame i gospodo, Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva. Ma, nema dalje od toga.

Gasite sve. Aj, živjeli... 

P.S. Ne sumnjamo da je u Hrvatskoj ludnica, pa ako nekome treba kauč, ne trebate u neki od lanaca s namještajem.

Pričekajte, već će jedan doletiti s prozora...

Aj, živjeli