Mario Carević vratio se nakon deset godina na Poljud. Otišao je kao igrač pred kojim je obećavajuća karijera, a vraća se kao trener pred kojim je jednako obećavajuća karijera. Vraća se deset godina stariji, deset godina iskusniji, pa i pametniji... Barem se takav zaključak može iščitati iz njegovih riječi.
- Slažem se da nisam napravio dovoljno u karijeri. Najviše je moje krivice, ali poklopilo se puno toga. Generalno, ne bih volio da igrači koji treniram rade trenerima ono što sam ja kao mladi igrač radio svojim trenerima - nasmijao se na početku razgovora.
Carević je bio veliki talent, možda i najveći u svojoj generaciji, ali neke stvari su otišle u krivo, i nikad na terenu nije potvrdio ono što se od njega očekivalo. Nakon kratke inozemne karijere krenuo je u trenerske vode, idući tjedan trebao bi diplomirati na HNS-ovoj Akademiji, i tako i službeno postati trener. Do sada je radio u slovenskoj Krki, učio, skupljao iskustvo...
Zbog čega vas je Vulić izabrao za pomoćnika' Volio vas je i kao igrača, od 156 njegovih službenih utakmica na klupi Hajduka, vi ste odigrao 107, najviše od svih.
- Ne znam, stvarno ne mogu odgovoriti na to pitanje. Čim me šjor Vule nazvao u subotu ujutro, malo iza osam sati, rekao sam mu odmah da pristajem, ali sam ipak morao porazgovarati sa suprugom i dati mu konačan odgovor. Bilo mi je malo teško, ostavio sam nju s dvoje djece u Zagrebu, nisam imao vremena ni spremiti se. Ali ovakva prilika da radim u svom Hajduku, i to s tako iskusnim trenerom, to se ne odbija.
Što vam je rekla supruga?
- A što će reći, zna ona što mi znači Hajduk. Neće joj biti lako samoj s dvoje male djece u Zagrebu, mali je tek krenuo u školu a ona je još uvijek na specijalizaciji. Ali naći ćemo načina, takva je liga da Hajduk svako malo gostuje u Zagrebu, ha, ha, ha...
Tko je u vašoj igračkoj karijeri od trenera ostavio najdublji trag?
- Nezgodno mi je istaći nekoga da se drugi ne uvrijede, ali vjerojatno je u pitanju baš Zoran Vulić, s kojim sam radio u dobi kad sam najviše učio. No ne smijem zaboraviti ni da me vodio genijalac kakav je bio Tomislav Ivić, pa Giovanni Trapattoni, Stanko Poklepović...
Što je bilo specifično kod Tomislava Ivića?
- On je bio nogometni genijalac. Prije deset godina je govorio da će doći vrijeme za krila na suprotnim stranama terena, kao u rukometu, lijevo krilo - desna noga i obrtno, kad to još nitko nije igrao. On je bio vizionar, avangarda...
Od koga ste sve učili?
- Osim trenera koji su me trenirali, bio sam na edukacijama kod Slavena Bilića u West Hamu, kod Luciana Spallettija, Roberta Mancinija...
Tko vam je najbliži po nogometnoj filozofiji?
- Definitivno Jurgen Klopp, njegova igra je ono što bih ja želio preslikati na naš mentalitet, okruženje i atmosferu na Poljudu. Mislim da bi to svi navijači Hajduka voljeli gledati, brzu tranziciju, završnicu s pet - šest igrača... Naravno da sve ovisi o profilu igrača koje imaš na raspolaganju, možeš ti nacrtati što želiš na papiru, ali igrači su ti koji to moraju provesti u djelo. Zato je velika vrijednost trenera da zna prepoznati i prilagoditi igru igračima koje ima na raspolaganju.
Koliko se toga u zadnjih desetak godina od vašeg odlaska promijenilo na Poljudu?
- Neke stvari su otišle daleko naprijed, pogotovo u organizacijskom smislu, daleko je to viši nivo. Danas ne trebaš misliti ni o čemu osim treningu, sve te dočeka. Da ne bi bilo zabune, i prije je bilo dobro, ali ne kao sada, sad ima jako puno ljudi koji brinu o momčadi.
Kakva je momčad Hajduka koju ste zatekli u svlačionici?
- Tek smo došli, napravili smo par treninga, i ono što mogu reći da su volja i motivacija na najvišem nivou. To me ugodno iznenadilo. Teško je dublje ući u analizu jer smo kratko tu.
Je li momčad kvalitetnija od rezultata koje je postizala?
- Škakljivo pitanje, da kažem da je, to bi bila kritika bivšem treneru. Zato ću reći da im se dosta stvari nije poklopilo.
Jeste li gledali Hajduka ove sezone?
- Pratim ga uvijek, naravno da sam gledao utakmice. Analizirali smo već puno toga što se događalo, vjerujem da šjor Vule ima iskustva da brzo pokrene momčad.
Mnogi u pitanje dovode balans momčadi, previše stranaca, previše mladih...?
- Bio sam i ja stranac deset godina vani, bilo bi licemjerno kazati da je previše stranaca. Igra kvaliteta, a ne godine, ili odakle si. Treba napraviti atmosferu da su svi zadovoljni, i da svi daju sve što mogu.
Što ste rekli igračima u prvom kontaktu u svlačionici?
- Ne bih o tome, to neka ostane u četiri zida svlačionice.
Kakav je plan?
- Zvuči kao fraza, ali treba pokušati skupiti što više bodova do paze. To je jedni ispravni put. Tu smo gdje jesmo, moramo se početi izvlačiti...
Je li pravi put dvije pobjede u prvenstvu i prolaz u kupu, pa da Dinamo dočeka 25.000 gledatelja na Poljudu?
- Bio bih zadovoljan da se tako nešto napravi jer je to maksimum.
Što je vaš posao u stožeru?
- Osim rada na terenu, analiza protivnika, analiza treninga i utakmica. Cijeli dan sam na Poljudu, ali to mi nije problem jer mi obitelj nije tu, pa imam vremena.
Što kažu navijači kad vas sretnu na ulici?
- Ništa, ne sretnu me, jer sam po cijeli dan na stadionu.
U Rudešu je četiri – pet bivših igrača Hajduka, a i trener je iz Splita. Namučili su i Osijeka. Hoće li i vas?
- Svi ti igrači su iznimno motivirani jer nisu dobili priliku, i žele se pokazati i nametnuti. Imaju kvalitetu, da sad ne idem poimenično. Neće biti lako, protiv nikoga nije lako, ali ako se dobro pripremimo i stavimo se kako treba, očekujemo pobjedu.
Koga ste zatekli na Poljudu od zaposlenika?
- Malo je onih koje znam, Sizgo i Filip od masera, oružar Miro, Dragana iz restorana, Ana iz praone, glasnogovornik Ante, blagajnik Duje.... Sve su to dragi ljudi koje pamtim. Meni se uvijek kad uđem na stadion probude emocije, tu sam proveo punih 17 godina.
Tko vam je sve čestitao na novom poslu?
- A tko nije, mnogi... Nekima nisam uspio ni odgovoriti jer sam u gužvi i poslu...
Je li se javio vaš veliki prijatelj Srna?
- Čestitao mi je, ne mogu sve ni otkrivati što je tko rekao...
Tko je najveći igrač s kojima ste dijelili svlačionicu?
- Ha, mogao bih nabrajati pet minuta, kad sam počinjao u Hajduku su igrali Asanović, Slaven Bilić, Štimac, pa kasnije dva majstora kakvih danas nema, Almir Turković i Dejan Računica, oni bi danas vrijedili 100 milijuna eura. U Stuttgartu sam igrao s Tomassonom, Soldom, Babbelom, Mariom Gomezom... Puno je tu bilo velikih igrača, eto Pletikosa i Srna su počinjali nekako u to vrijeme, i svima nam je bilo lakše stasavati uz takve velike igrače.
Koja vam je najdraža pobjeda?
- Definitivno u Varaždinu 4-2 kad smo osvojili naslov prvaka pred punim stadionom naših navijača.
Koji vam je najdraži gol?
- Ne znam, možda gol Dinamu, možda... Ma više su me veselile dobre asistencije nego golovi....