Što se sve može dogoditi za 12 sati i 50 minuta? Nekada puno toga, a nekada samo jedna stvar, kao što je recimo uspješno završiti 67 kilometara na utrci 100 milja Istre. Toliko mi je vremenski trebalo da završim utrku i privedem kraju ovu priču od Istri koja traje već više od tri mjeseca.

Ono što vam svakako mogu reći je to da vas niti jedne pripreme zapravo neće 100% pripremiti za utrku. Puno toga nepredviđenog i neplaniranog se može (i obično se) dogodi za vrijeme utrke, pogotovo ovako dugih. Na kraju uvijek morate ostati hladne glave koliko to god bilo teško i nekada nemoguće.

Jedan od najvažnijih faktora na trail utrkama osim konfiguracije terena su vremenski uvjeti. Hoće li ti vrijeme biti naklonjeno nekoliko dana prije i pogotovo za vrijeme utrke. Nesreća je bila što je cijeli tjedan padala kiša, tako da je bilo za očekivati da će dio rute biti blatnjav. Nadao sam se samo da kiša neće padati i za vrijeme utrke. Na moju sreću vrijeme me poslužilo, ali svi oni koji su startali u petak na 110 i 166 kilometara nisu imali sreće. Njih je dobrano oprala kiša, a bome i snijeg. Pjevao je Prince o snijegu u travnju, ali sada nikome nije trebao.

Start “moje” utrke na 67 kilometara je bio u subotu u 12:00 sati što mi je super odgovaralo jer nisam jutarnju tip za trčanje. Vrijeme je bilo taman oblačno i skoro idealno za početak avanture. Ovako kasniji start mi je dobro došao i zbog toga što samo mogao na miru doručkovati, spremiti si opremu za utrku i doći na vrijeme na bus koji je vozio do Buzeta na start.

Nije mi bilo druge nego se brzinski vratiti u hotel po njega i probati opet pronaći neko mjesto za parking blizu Expa. Na startom broju je bio čip za mjerenje vremena, tako da bez njega kao da nisam niti trčao. Kada sam već spomenuo startni broj, jedna stvar koji sam znao da ću svakako prekršiti je mjesto gdje ću ga nositi. U službenom vodiču je pisalo da se treba nositi naprijed na majici. To mjesto meni nikako ne ogovara jer mi smeta prilikom trčanja i zato uvijek brojeve nosim na hlačama. No tijekom utrke sam vidio da i drugi nose na raznim mjestima pa i na ruksacima. Uglavnom, sada sam imao sve spremno za utrku te se samo trebalo ukrcati u pravi bus i krenuti.

To je jedna od grešaka koju sam napravio. Prebrzo sam počeo trčati na početku. Jednostavno me ponijela cijela atmosfera, trail i to što sam bio u gužvi, a ispred i iza su bili ljudi sa štapovima koji su znali zapeti za mene što se užasno živciralo. Nije bilo druge nego dati petama vjetra i ubrzati. Iako mi nije bilo pametno ubrzati, bio je lijep osjećaj biti brz, pogotovo kada se trčalo nizbrdo. Sve je nekako išlo dobro do negdje osamnaestog kilometara kada su počeli prvi problemi. Prilikom uspona, želudac me počeo boljeti u tolikoj mjeri da nisam znao bih li bljuvao, srao ili nešto treće. Osjećao sam se baš loše i u tim trenucima sam razmišljao da odustanem od utrke.

Još jedna grešaka je bila i ta što sam vodu u mijehu pomiješao s energetskim pićem. Slično sam radio na priprema i nisam imao problema, ali sada mi je od toga bilo zlo. Zato sam prolio taj bućkuriš čim sam se dokopao prve okrjepne stanice i natočio samo čistu vodu. Tako sam do kraja trke samo pio vodu kada god sam osjetio mučninu koja se javljala sporadično. Sljedeći puta ću sigurno pametnije (zar ne Gibonni) pa ću početi s vodom, a tek kasnije možda miješati vodu s nekim izotonikom ili colom. Zbog bolova u želucu skoro uopće nisam ništa jeo. Na okrjepnim stanicama sam uzimao samo po par kriški naranče. Tek mi se u Grožnjanu otvorio malo apetit pa sam pojeo nešto malo slanine koja je tada bila najukusnija na svijetu.

Ono što mi je svakako najteže opisati je osjećaje koja sam proživljavao tijekom utrke. Od apsolutne sreće, pa sve do toga da sam u nekim trenucima htio najradije leći na pod i zvati nekoga da dođe po mene. Po mogućnosti GSS s helikopterom. No, svemir uvijek nekako pronađe način pa se pobrine da u najtežim trenucima naletiš na nekoga da ti pomogne. Tako se odjednom pojavila Selma s tabletom soli, Sofija koja mi je čestitala rođendan i rekla: “Ajde možeš ti to!”, Ivana koju je također bolio želudac i Tanja s kojom sam prohodao nekih tridesetak kilometara te na kraju uspješno došao na cilj utrke.

Ruta od 67 kilometara na 100 milja Istre nije nimalo lagana i mogu reći da je poprilično zahtjevna te bez dobre pripreme ne može se završiti. Što se tiče samog doživljaja prirode i mjesta kroz koja se prolazi — to je stvarno vrhunski. Samo kada se loše osjećaš, najmanje ti je stalo do toga kako izgleda Motovun, Oprtalj ili Grožnjan. A sve stvarno izgleda fantastično. Sada kada vrtim film, žao mi je što nisam sve to slikao. Oznake na stazi su bile dobro vidljive i uvijek si u vidnom polju imao neku od oznaka — zastavicu, traku ili sprejem ispisanu riječ “TRAIL”. Bilo se teško izgubiti. Nije bilo nemoguće, ali ako si i malo pazio uvijek si bio na dobrom putu.

Kako mi je ovo bila tek druga “prava” trail utrka, imao sam dosta novih strahova koje sam trebao pobijediti i s kojima sam se borio. Jedan od njih je trčanje nizbrdo po kršu. Pod nogama ti je svugdje neravno kamenje te ako zapneš padneš i dobrano se ozlijediti ili iskreneš zglob. Srećom ništa od toga se nije dogodilo. Trebaš stalno paziti i misliti kako trčiš. Sve u svemu jedno neprocjenjivo iskustvo. Bilo je za očekivati da će me stići noć te da ću dobar dio utrke morati trčati pod svjetlima naglavne lampe. Po prvi puta sam tako hodao/trčao satima po nepoznatom terenu. Nimalo ugodno iskustvo ako si sam, ali ako imaš društvo — sve je puno lakše.

Nastavak slijedi…

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Ja sam Matt i veliki sam zaljubljenik u trčanje. Osim trčanja volim popiti craft pivo u dobrom društvu. Dosta slobodnog vremena provodim pišući nove tekstove za svoj blog. No najbitnije od svega je da uživam u društvu svoje kćeri za koju se nadam da će jednog dana trčati sa mnom. Pratiti me možete i na Facebooku.