Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Ak je zima nije lav: Samo maze mamine ne mogu trčati na -10

None Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Čekaj ti trčiš po ovom vremenu, šokirano me je upitala prijateljica prije nekoliko dana. Istina, onog dana kada je sjeverac ozbiljno prkosio gravitacijskim silama.

Da, ja trčim po ovom vremenu. I po kiši. I po snijegu, a i kad je vani plus 35. Zašto si to radim? Prvi razlog je što sam ovisna o trčanju. I crvići u nogama mi ne daju mira ako bar ne otrčim krug oko kvarta. Drugi razlog je zato što je trčanje za mene dio života, kao jelo, kao činjenica da imam djecu i ne mogu ih prestati imati one dane kada mi se to ne da. Tako i s trčanjem.

"To je dio neke rutine, navike, ovisnosti, naprosto moj život zadnje tri godine i ne odustajem zato što mi se neke dane ne da ili je možda hladnije."

I ček, ne razboliš se na ovih minus 10, uslijedilo je sljedeće pitanje. Ne, ne razbolim se. Čak se ni ne otopim na suncu, a ni kiša mi do sad nije uspjela ništa učiniti. Kako to objašnjavaš? Osim onim elementarnim da se ljudi zapravo ne razbolijevaju od zime već od bakterija i virusa, osobno mislim da mi je trčanjem ojačalo imunitet. Ja sam zapravo oduvijek bila, recimo to tako, manje zimogrozna. U ormaru nemam duge gaće, štrample, da odjenem termo čarape mislim da bi me instant šlagiralo. Nepojmljivo mi je ispod traperica nositi najlonke ni kad je vani minus 10. Ali imam potkošulju. I nosim je. I rukavice, kapu i šal. I nosim ih. Trčim gotovo tri godine. Minimalno tri puta tjedno, znači svaki drugi dan, a kada se pripremam za utrke i češće. To znači da, ako želim održati tempo treninga, prognoza me ne smije zaustaviti. Jer uvijek je nešto – puše, pada ili je fakat vruće.

Jedan jedini put sam u tom razdoblju bila bolesna prije mjesec i pol. Imala sam bronhitis. Kašljala sam mjesec dana, bez dana pauze. E sad ćete vi reći – eto je na. A kao nikad nije bila bolesna. Slučajno ili ne, moja se bolest potrefila s pauzom zbog ozljede mišića prepone. Šest do osam tjedana mirovanja ili nagli prestanak trčanja i u mom slučaju - bronhitis. Osobno mislim da se moje tijelo jednostavno šokiralo činjenicom da nisam svaki dan vani, na zimi i da su se tu negdje smjestili zli virusi ili bakterije (ili oboje) koji su me konačno dočekali i slomili. Da se razumijemo, ovo ne pišem da bi nekome tko da sada nikad nije trčao savjetovala da se odjene i ode van. I na tu zimu se tijelo mora naviknuti, a ovih dana definitivno nije dobar period za početak sa vanjskim sportovima. Treba pričekati bar dok temperature ne skoče oko 5 stupnjeva iznad ništice. I za to postoji dobar razlog. Naime, nakon oko 300 metara trčanja tijelo trkača se zagrije i imate osjećaj kao da je vani 10 do 15 stupnjeva toplije. Znači ako startate s trčanjem kada je vani oko 5 stupnjeva vi ćete imati osjećaj kao da je vani 15-ak što je zapravo vrlo ugodna temperatura. Po istoj analogiji ne trebate početi s trčanjem niti kada je vani 30 stupnjeva jer će vama biti uskoro osjećaj kao da je 40. Rezultat toga je vrlo jednostavan. Odustat ćete i prije nego se tijelo privikne na visoke/niske temperature.

S druge strane među aktivnim pa tako i zimskim trkačima postoji nekoliko skupina (čudaka). Jedni koji trče bez obzira na sve, ali s opremom za koju su mogli kupiti dobar polovni auto. Drugi koji presele u teretanu ili trče doma na traci već od 1. studenog iako je u Zagrebu tada još uvijek ugodna temperatura. I treći koji trče u nešto toplijoj odjeći u koju su uložili oko 200 dodatnih kuna. Ja spadam u ovu treću kategoriju. I zato sam se nedavno dobro nasmijala na članak jednog trkača koji preporučuje sljedeće – neoprenske čarape (to nose ronioci i ribiči), vodonepropusne tenisice sa šiljcima (gdje se to uopće kupuje?), najlon vrećice na noge ako nemate neoprenske čarape (pa tko ih ne bi imao?!) i još neka čudesa koja nisam zapamtila. Inače, čovjek trči po Zagrebu. Gradu u kojem, ako malo pomnije razmislite, snijega ima oko tjedan dana u godini. Leda još dva dana. Čak i ako ste u fakat tolikoj drami zbog snijega i leda – mislim da je u redu pauzirat tih 9 dana. Neće se baš ništa desiti. Tu skupinu ljudi i inače možete prepoznati po najskupljoj i najčudnijoj opremi. Oni trče s lampom na glavi iako trče nogostupom po kvartu, imaju desetak različitih parova tenisica, među kojima su i one čarape s prstima u kojima se kao trči i trkači sat od barem 3000 kuna. Jer im sve to treba.

"Prve moje trkačke zime i ja sam bila u drami kako uopće izaći van, no stvar je zapravo jednostavna." 

Osnovna je stvar slojevito odijevanje.To znači da je legitimno da na sebi imate dvije ili tri majice. Šuškac koji ne propušta znoj nemojte odjenuti ni mrtvi, kao niti išta pamučno jer iako je vani minus sto – znojit ćete se i sve će to ostati na vama i još vas rashlađivati dok se znojite. Tada ipak mislim da ste mamac za sve bolesti svijeta. Sasvim je ok nositi i nekoliko tajica. Ili neke kratke hlače preko tajica jer se bedra obično prva rashlade. Ja ne nosim duple čarape jer nemam potrebu i mislim da mi ne bi bilo ugodno te da bih na taj način riskirala žuljeve. Trčim u istim čarapama koje nosim i ljeti. Zašto istim? Zato što imam šest pari identičnih čarapa, malo viših sokni koje naprosto obožavam, a u svaki sam par uložila oko 25 kuna.

Za zimu i led biram tenisice koje imaju malo izraženije ripne, ne i čavle. U mom slučaju to su Asics Gel Fusion7 koje su mi i inače najdraže. Imam još tri različita para. Asics se super drže kada je malo sklisko ili mokro. Čvrste su i u njima se osjećam najugodnije iako im je karijera na zalazu. Imam još i Adidas Energy Boost, Nike Pegasus 32 i Saucony Propel Vista. Sva tri modela su zapravo jako dobra, ali ove prve su mi najdraže. Niti jedan par nije posebno kupljen za snijeg ili toplinu već zato što su mi bile lijepe/trebaju mi/bile su na popustu. Ono što hoću reći je da se trčati može i u normalnoj sportskoj odjeći. Ako utrčite u lokvu bit ćete mokri bez obzira na sve jer će voda ući odozgora. No kako i uđe, tako i izađe, a mokre noge će vas zasmetati tek kada stanete. Ista je stvar i s odjećom. Nema tog odjela nakon kojeg ćete, ako vani pada kiša, vi biti suhi. Slijevat će vam se niz vrat, smočit će se noge…Ono što je bitno je da se presvučete čim prije. Ja obično trčim prema doma – s posla kući, iz izlaska kući i onda nemam problema. Ne sjedim nikad u mokrom ni znojnom već se odmah presvlačim. Ako je ledeno, topla kupka za par minuta rješava stvar.

"Ono što hoću reći je da se trčati može i u normalnoj sportskoj odjeći. Ako utrčite u lokvu bit ćete mokri bez obzira na sve jer će voda ući odozgora."

Kada je ovako kao što je zadnjih dana nosim kapu, rukavice i buff. Ruke i nos će vam se prvi ohladiti i zato ih je potrebno zaštititi. Buff mi služi i da prekrijem usta na početku dok se ne zagrijem i dok me smeta ledeni zrak. Na početku znači prvih 500-tinjak metara. Imam dri fit Nikeovu kapu i stvarno je super. Ne smeta, nikad nije pretoplo, a propušta znoj. Imala sam i dri fit rukavice, no izgubila sam ih nakon dva nošenja i vratila se na jeftiniju opciju. To su podrukavice za skijaše od mikrovlakana. Tanke su, ali meni odgovaraju. Kupljene su u Decathlonu za 20-ak kuna. I još imaju ono na prstima da možete tipkati po mobu.

Da zaključim, trčanje zimi nije drama ako ste u treningu i ako ste tijelo naviknuli i ne treba ulagati posebne novce u to, niti odustati na prvoj pahulji ili kapi kiše. Ja nosim nešto topliju sportsku majicu, ispod nje dri fit koja mi služi za jesensko trčanje. Imam dvoje tajica – jedne deblje, jedne tanje i to je to. Ok, neki su ljudi zimogrozniji, ali plastične vrećice će vas samo razljutiti, nabiti vam žuljeve, a bolji ni brži nećete biti.

I za kraj ima ta neke parola koja se često ponavlja među trkačima dok pada kiša – Trčanje na kiši nam je meditacija, sport, ali i tuš u isto vrijeme. Preživjet ćete jer ispod dekice možete i za pol sata.

O autorici:


Moje je ime Anamaria Todorić i dugogodišnja sam novinarka i urednica. Majka sam dvoje djece i od prije dvije i pol godine zaljubljenica u dugoprugaško trčanje. Imam deset istrčanih polumaratona, maraton i na desetke manjih utrka.