Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Ako hranite i odgajate svoje unutarnje dijete bit ćete sretni

None Foto:

“Tek kada prihvatimo dijete u sebi, možemo biti cjeloviti i svoji.” Pojam „unutarnje dijete“ je zapravo pojam za intuitivno i nesvjesno iz vremena odrastanja. U svakoj odrasloj osobi postoji odrasli dio i dijete.

Ta dva pola čine cjelovitost i jedno bez drugoga ne mogu skladno funkcionirati. Kada ta dva vida osobnosti nisu povezani-zbog ranjenosti, disfunkcije ili nedovoljnog razvoja-ta odrasla osoba ima u sebi osjećaj sukoba, praznine i unutarnje samoće. Mnogo odraslih negira dijete u sebi zbog straha od jačine dječjih osjećaja tuge, boli i ljutnje. No na isti način ako ne možemo osjetiti tugu, bol i ljutnju, ne može osjetiti ni potpunu radost i ljubav u životu. Najčešće iza nemogućnosti pokazivanja osjećaja, skriva se strah od odgovornosti i neuspjeha. Odraslost „podrazumijeva“ ozbiljnost, rad, brige i obaveze. Kako odrastamo tako napuštamo dijete u sebi i odlazimo u ozbiljan svijet odraslih. Međutim, tim odvajanjem od djeteta u sebi, negiramo svoje osjećaje, intuiciju, tijelo, živost, kreativnost i pozitivnu energiju. Iz istog razloga u današnje vrijeme veliki broj roditelja teško razumije svoje dijete i ono što njemu istinski treba. Negirajući ta dva pola u sebi, odrasli postaju kruti, zatvoreni, nezadovoljni te smatraju život kao patnju ili vječitu borbu i „moranje“.

Posljedice nepovezanosti sa unutarnjim djetetom

Svi smo mi satkani od osjećaja. Dijete u nama je posebno osjećajno, intuitivno, iskonski mudro. Iako odrastanjem odlazimo u svijet razuma i logike, trebamo i drugi spektar – osjećaje. Nesposobnost proživljavanja vlastitih osjećaja kao i otuđivanje od vlastitih osjećaja dovodi do različitih problema. Neki od tih problema su depresija, anksioznost, napadaji panike, pretjerano hranjenje, različite ovisnosti, uzimanje antidepresiva te općenito nezadovoljstvo životom. Jednom riječju mogli bi sve to nazvati bježanje od sebe i svojih osjećaja. Osjećaji su tada jednostavno prebolni.

Temelj problema leži u djetinjstvu, a posljedice su naše ponašanje i reakcije u sadašnjosti. Nitko nije imao savršene roditelje jer to nije ni moguće. Jedan dio odraslih ljudi imao je podržavajuće roditelje koji su mogli prepoznati i pravilno odgovoriti na većinu njihovih dječjih potreba, no također drugi dio je imao nepodržavajuće roditelje koji se nisu znali nositi sa datom roditeljskom ulogom. Tada su djetetove potrebe za pozornošću, prihvaćanjem, poštovanjem, nježnošću i dopuštanjem bile zanemarene i potisnute. Potisnute na način da je dijete u nepodržavajućoj okolini uvijek „dobro“ i nikada nije ni uplašeno, ljuto, tužno, nezadovoljno ili ljubomorno. Dobro je samo na površini dok je duboko u sebi puno emocija i potreba koje traže svoje mjesto pod suncem. Kao odrasla osoba nastavljamo se ponašati na isti način kako smo se ponašali u djetinjstvu u kontaktu sa nama važnim osobama.

Nepovezanost sa našim unutarnjim djetetom, može dovesti do burnih reakcija ljutnje ili tuge koje ne odgovaraju situaciji u kojoj se nađemo. Ovisno o nezadovoljenim potrebama ili željama, dijete u nama može izražavati bunt,ljutnju, nezadovoljstvo, tugu i pojavljivati se kada se najmanje nadamo. Kao i malo dijete u stvarnom životu, ono nas jednostavno vuče za rukav da skrenemo pozornost na njega i vidimo što ga boli ili muči. Međutim, ako zanemarimo taj unutarnji glas tada zanemarujemo svoju intuiciju koja nas vodi cjelovitosti i onome što nam treba da bi bili ispunjeni i zadovoljni. Živimo pasivno ili agresivno, prilagođavamo se svijetu ili se borimo sa njime. No ni jedan od tih načina nam ne donosi ono što želimo. Dok radimo posao koji ne volimo, ostajemo u nezadovoljavajućem odnosu, pribjegavamo različitim ovisnostima, duboko u sebi znamo da nismo povezani i da ne slušamo svoju dušu.

 „Samoća je knjiga koju ne želimo pročitati.“

Kada stanemo te osjećaji djeteta dođu na površinu, makar na kratko, brzo ih ugasimo hranom, cigaretama, alkoholom, različitim električnim uređajima, poslom, Shoppingom ili nečim što nam može potisnuti te osjećaje. U trenutku samoće izlaze na površinu i sve naše neispunjene želje, bolne situacije te se otvaraju emocionalne rane koje stalno „krvare“. Upravo zbog nepovezanosti sa djetetom u nama javlja se osjećaj praznine, usamljenosti ili kako ga neki nazivaju „crna rupa“. Taj osjećaj je duboko povezan sa svim našim sjećanjima i iskustvima koja su najčešće bolna i duboko zakopana. Sve dok napokon ne pogledamo to dijete u nama i pomognemo mu da kaže što ga muči i što mu treba, emocionalne rane neće prestati „krvariti“.

Ponovno povezivanje s unutarnjim djetetom

Djetetu u sebi moramo prići nježno, otvorenog uma i srca sa iskrenom željom da ga vidimo i čujemo. Na isti način kao kada prilazimo malenom djetetu, otvoreno i sa zanimanjem. Djeca instinktivno znaju prepoznati iskrenost od lažne prijetvornosti. Tako će i dijete u nama osjetiti kada mu se iskreno približavamo, a kada lažno. Ako smo dovoljno strpljivi, iskreni i nježni, ono će se pojaviti i reći nam kako se osjeća i što mu treba u određenom trenutku. Taj maleni dječak ili djevojčica u nama, skriveni su iza zidina boli, tuge, usamljenosti, straha, ljutnje i nemira. Ranjeno i povrijeđeno dijete vjeruje da neće preživjeti ako nekome iskreno kaže što osjeća i što ga sve muči. Zato vam u ovom procesu iskusni terapeut koji je i sam osvijestio u sebi svoje unutarnje dijete,može pomoći da lakše dođete do tog dijela u sebi te ga izliječite.

Najčešće vođenim dijalogom (pitanjima i izjavnim rečenicama) možemo pozvati dijete u nama:

ODRASLA OSOBA:

Što bi želio danas raditi?

Gdje bi želio da idemo?

Što voliš jesti?

Želiš li biti ovdje?

Možeš li mi reći što misliš o ovome danas?

Da li sam te povrijedio/la nečime?

Tu sam, slušam te.

Možeš mi reći kako se osjećaš.

Volim te bez obzira na sve.

Dijete u nama zapravo samo želi da ga volimo bez obzira ako je ponekad srdito, tvrdoglavo i teško. To je njegovo ponašanje, ali njegovo biće je u suštini dobro i plemenito. Iako možda nismo imali roditelje koji bi u svakom trenutku znali prikladno odgovoriti na naše potrebe ili osjećaje, možemo polako u sebi izgraditi njegujućeg i mudrog odraslog-roditelja. Onakvog kakvog želimo da ima naše unutarnje dijete.

Dobar unutarnji roditelj

Duboko u sebi znamo da ispunjavanje potreba i dobro roditeljstvo uključuje pet kvaliteta ljubavi: pozornost, prihvaćanje, poštovanje, nježnost i dopuštanje (Richo,2011.). Kao djeca uvidjeli smo da nam roditelji ponekad to ostvaruju, a ponekad i ne. Ovih pet kvaliteta počinju kao potrebe koje ispunjavaju naši roditelji, zatim to tražimo od svojih partnera da bi ih na kraju pronašli i razvili u sebi. Budući da smo dijaloška bića, naše samopoštovanje proistječe iz dodira sa onima koji pružaju te kvalitete. Nakon nekog vremena shvatimo da nam drugi ne mogu dati ono što uistinu trebamo, ma koliko mi to tražili od njih. Iscjeljenje, osjećaj cjelovitosti i povezanosti možemo postići tako da sami u sebi stvorimo dovoljno dobrog unutarnjeg roditelja sa navedenih pet kvaliteta. U sebi nosimo dar priključka-to su arhetipovi majke i oca, urođeni spremnici u našoj psihi koji skladište energiju majke i energiju oca. Međutim te spremnike mogu zamijeniti i drugi pojedinci pa i mi sami. Neophodno je i zdravo primati ostvarenje potreba i iz drugih izvora, tokom cijeloga života te ne očekivati da će to moći napraviti samo naši roditelji ili partneri.

O autorici:


Ja sam Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica i business coach. Svakodnevno radim individualno savjetovanje/coaching,održavam radionice i predavanja u sklopu centra Put Promjene. Moja uloga je pomoći Vam da jasnije shvatite što želite i kako to ostvariti. Osvještavanje neželjenih ponašanja, navika, misli i uvjerenja daje nam mogućnost da zajedno pronađemo moguća rješenja problema ili situacije u kojoj se nalazite. Moje savjetovalište je mjesto gdje možete reći sve što Vam je na duši i gdje ću Vas čuti bez osude, kritika ili predrasuda.