Blaćenje: Zašto je prestalo bit kul nekoga 'samo' pohvalit?

Nisam baš fan ćaskanja o vremenskoj prognozi, ali ovo vani ima veze s proljećem jednako koliko Neven Ciganović ima veze s ljubaznim. Doduše, Neven samo radi svoj posao, ovo proljeće je očito bezobrazna jesen koja je uhljebljena na radno mjesto za koje nema kvalifikacije. Plus, Ciganovića možeš hajdat ako te smeta, od ovog govna koje luduje po nebu se ne možeš sakrit ni u vlastitom stanu.

Kad smo već kod ružnosti koja hara svemirom, upoznajte ovog mladog ćovijeka - nije tipfeler ni nepismenost, već sam objasnila razliku između čovjeka i ćovijeka:

Ni prvi ni zadnji ovakav ispad na mojim društvenim mrežama, ali zahvljajujući ovom sam napokon krenula s jednim novim hobijem koji već dugo odgađam.

(Nije guranje kisele jagode u šupak smrdljivi).

Nazvat ćemo ga Blaćenje, objasnit ću kasnije.

Vjerujem da ste svi unatrag nekoliko godina primijetili koliko ljudi u sebi imaju mržnje.

Imali su je i prije, ali danas ju je lakše uočit kad svačija baka ima Facebook.

Na primjer, udala se Maja Šuput, što je predivna vijest za nju - i prilika da nam gospođa Marica iz Virovitice svima javi koliko joj se gadi a) Maja b) njena haljina c) Istra u kojoj se udala d) Marko Grubnić e) plavuše f) ekstenzije g) ne da mi se dalje ali botoksi i pederi su isto tu.

Marica će provest dobar dio nedjeljnog popodneva pljujući svadbu za koju ju “boli kurac” i Maju koja joj je “sasvim nebitna”, a vjerojatno će se i posvađat s nekoliko ljudi koje ne poznaje.

Naravno, svakom iole inteligentnom čovjeku je ovdje jasno da najveći problem nije to što se gospođi Marici gadi Maja, nego zapravo to što se gospođa Marica gadi samoj sebi, pa u Maji traži ventil koji će joj pomoć da se ispuše.

Vrijeđanje drugih je odličan način da na kratko zaboraviš na samog sebe.

“Samo je rekla svoje mišljenje!” - čekaj, doći ćemo do toga.

Drugi primjer, Antonija Blaće. Žena UBIJA KOLJE DOMINIRA svaki voditeljski posao koji dobije.

Lako sad za to što TEBI možda nije simpatična, ali izvrsno radi, ili ako ćemo minimalno pohvalit - profesionalno i točno. Odnedavno imam i behind the scenes uvid u sve što donosi na pozornicu i žena je ČAROBNA.

I svaki put kad tako lijepo, pametno i dobro odradi posao, jedina stvar o kojoj se priča je “pogle kak se obukla.” Ili šiške. I to je ok, ne moraju se nekom sviđat njene haljine, ne moraju im se sviđat ni šiške, ali zašto ljudi barem tu i tamo nešto ne mogu i pohvalit?

“Pa svi znamo da su hejteri uvijek glasniji, a ovi kojima se sviđa ne komentiraju” - to je jedan od najčešćih komentara koji kao da pokušava opravdat situaciju.

“To je tako.”

Zašto je tako?

Zašto je normalno da se stvari koje ti se sviđaju ne komentiraju jednako glasno kao one koje su ti loše?

Uz Maju i Antoniju, savršen primjer je i nedjeljni ručak koji ti mama složi - kuha pola dana, trudi se, napravi dva priloga jer ti voliš rizi bizi a netko drugi za stolom voli krumpir salatu, a često joj za sve to samo usput kažeš hvala jer se podrazumijeva da će se potrudit i podrazumijeva se da je ručak dobar.

Ne treba to nešto previše naglašavat.

A da joj nešto zagori… to bi vjerojatno bila malo drugačija priča. Vjerojatno bi bilo više komentara.

To nam je postalo sasvim normalno - srat kad ne valja, šutit kad valja.

Maju Šuput i Antoniju Blaće nisam za primjer uzela slučajno.

Nisam ih uzela ni zato što se po njima vrlo često izlijeva hrpa internetskih govana.

Uzela sam ih jer su i Maja i Antonija osobe koje će te uvijek pohvaliit kad napraviš nešto što im se sviđa - iako ih nitko to nije tražio.

Maju znam puno slabije od Antonije, ali ono malo što ju znam, znam koliko je vedra, dobra i pozitivna osoba. Ne mora ti reć ništa lijepo, ali kaže ti svejedno jer uvijek ima viška ljubavi za podijelit.

Blaće je još “gora.”

Čak i kad misliš da u tvom životu trenutno ne postoji ništa na čemu ti treba čestitat, ona pronađe nešto. Ne mora, ali napravi to svejedno.

Iz čista mira.

Pohvali kad joj se nešto sviđa (iako ju nitko nije pitao) i posere kad joj ne valja.

Posrala me sto puta i svaki put mi bude drago jer znam da zna i pohvalit.

Premalo je takvih ljudi danas - većina samo posere kad ne valja, a šuti kad valja.

Što nas dovodi do ovog mojeg novog hobija koji polako razvijam.

Polako stvaram naviku da ljudima javim kad mi se svidi nešto što rade, čak i ako me nitko nije pitao.

Ne “stisnula sam lajk.”

Uzmem si vremena da ljudima napišem da mi se sviđa ono što mi se sviđa, baš onako kako si Antonija uzme vremena da napiše meni.

Reakciije su tužne - većina ljudi ili misli da ih zajebavam, ili da nešto trebam. Ili da je skrivena kamera.

Svi su navikli samo na blaćenje, čudno je kad ničim izazvano stigne Blaćenje.

Jer je postalo čudno kad te netko samo pohvali, “iz čista mira.”

Možda i je čudno, ali meni je još čudnije da se u nečijoj svadbi samo traže stvari koje ćeš posrat i da se nekog tko odlično radi svoj posao svodi isključivo na frizuru koja se tebi ne sviđa.

Ljudi misle da su face kad nešto poseru jer je to “samo njihovo mišljenje”, a nisu.

Svatko danas zna posrat - faca si kad si uzmeš vremena da nekom kažeš nešto lijepo iako ne moraš.

Ovaj ćovijek koji je meni napisao da si naguram kiselu jagodu u ružni smrdljivi šupak nije ružna priča o meni - to je ružna priča o njemu.

Zamisli koliko malo ljubavi u životu ima netko tko si uzme vremena da piše takve stvari.

A mogao je za to vrijeme nekom drugom napisat nešto lijepo.

Zamisli koliko malo ljubavi u životu imaju gospođe koje se u komentartima naslađuju jer im se ne sviđa Majina PLAGIJAT PLAGIJAT PLAGIJAT haljina.

Ljudi toliko vremena troše na širenje ružnog, a u većini slučajeva bi to vrijeme mogli potrošit na širenje lijepog.

Kad sam dobila ovaj komentar o kiseloj jagodi u šupak, prva reakcija mi je bila želja da ga steram natrag u kiselu PM iz koje je ispao, ali nisam.

Taj ćovijek u svom životu već ima dovoljno mržnje.

Umjesto toga, poslala sam jednoj svojoj kolegici poruku da mi je lijepa.

Zvuči kao djetinjasta i glupa poruka, čak i malo creepy, ali poslala sam svejedno.

Uvijek mi je lijepa, ali nikad joj to ne kažem jer “nema potrebe.”

“Jel me zajebavaš, otkud sad to?”

Iz čista mira.

Blaćenje.

To mi je novi mali hobi - svaki put kad me netko izvrijeđa, napisat ću nešto lijepo nekome tko to zaslužuje.

Ne uvijek - nisam Isus, ponekad ću vratit istom mjerom - ali dovoljno često.

Možda nije loša ideja i za sve gospođe koje se jedva dočekaju naslađivat kad im netko ima ružnu vjenčanicu ili šiške.

Poserite ako mislite da je nužno - iako je rijetko nužno - ali onda si uzmite i dvije minute u danu da nešto i pohvalite. Da barem bude neki balans.

Zamisli da to postane normalno, da nekog pohvališ iz čista mira.

Vjerujem da bi se drastično smanjio broj ljudi koji imaju potrebu špricat samo ružno po svemiru.

Vjerujem da oni koji to rade najglasnije ne rade to jer su zli, nego zato što ih nitko u životu ne voli dovoljno glasno.

I jer ne znaju koliko je glasna ljubav bolji osjećaj od glasnog hejta.

A je, uvijek.

Malo zvučim kao Sveta Misa, ali nema veze.

Možda da još dodatno userem s “kad je kiša, budi nečije sunce.”

Neću.

Uglavnom, volite ljude glasnije nego što ih ne volite, koža će vam bit sjajnija.

Idite u miru.

(Ili u pičkumaterinu, ako i dalje hejtate mir).

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu.