Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Dugujete si to: Usred najviše obaveza nestala sam na 3 dana

None Foto:

Kada sam prošli vikend išla na Sea Star festival u Umagu, odlučila sam ići bez ikakvog planiranja, bez famoznih spisaka i popisa , bez imperativa o tome što moram posjetiti kada sam već u Istri.

Iako sam od one ekipe koja vječno želi preplivati more, obići planetu uzduž i poprijeko, živjeti kao da nema sutra i ostale jedan-je-život ideje, uhvatim paradoksalno ponekad i sebe i druge kako pijemo provjerenu kavu u provjerenom kafiću, jedemo provjerenu tjesteninu u dobro provjerenom restoranu, družimo se s provjerenim ljudima, kupujemo u provjerenim trgovinama i živimo na nekoj provjerenoj traci s provjerenim rutinama.

Klikni „kupi“ i haljina ti dolazi pred vrata, klikni „naruči“ i ručak se čarobno pojavi na tvom pragu, klikni „dejtaj“ i možda pronađeš i ljubav svog života, klikni „pošalji“ i kreće invazija fotki, smajlića i videa baš kao da sjediš pored onog drugog, a zapravo ste svatko na svom kauču, udaljeni četiri tramvajske stanice. Svijet nam se sjatio točno na dlan, a svejedno nam nekako uvijek na kraju dana za milimetar izmakne, a mi ostanemo stajati na mjestu žaleći se zašto je svaki dan iznova uvijek sve isto. A odgovor je prilično jednostavan – jer ne možemo raditi stalno iste stvari i očekivati drugačije rezultate. Zvuči fer.

Kada sam prošli vikend išla na Sea Star festival u Umagu, odlučila sam ići bez ikakvog planiranja, bez famoznih spisaka i popisa o tome što nikako ne smijem zaboraviti ponijeti, bez imperativa o tome što moram posjetiti kada sam već u Istri. Bez razmišljanja o tome koliko posla me čeka kada se vratim u realnost.

A čekalo me, da se razumijemo. I posao jedan, i posao drugi, i posao treći i malo suđa i malo prašine i malo mailova i jedan diplomski, e da, i posao četvrti. I neka su, nisam se bome samo za obaveze rodila. Svijet bi sigurno bolje funkcionirao, a ljudi bolje i zadovoljnije radili, kada bi s vremena na vrijeme barem na četiri dana svemir postao jedan divovski festival. Svi ti ljudi koji ti nasmijani u prolazu dijele petice ili hodaju okolo obučeni u pingvine jer zašto ne, sva ta količina ljudi koja se smjenjivala tih dana pred spektakularnom glavnom pozornicom, sva ta praktičnost življenja prislanjanjem (mirišljave, ne šalim se!) kartice, sve to zajedništvo, svo to plesanje kao da te nitko ne gleda jer sve i da te gleda i nije te nešto briga, sve to mi je nekako osvježilo činjenicu da možda i nismo baš toliko nepovratno zapali u tu priču s mobitelima, klikovima, rutinama i ostalim jednorozima, kako nas se već nastoji ponekad etiketirati.

Otišla sam bez pretjeranih očekivanja, da udovoljim onoj sebi koja je na faksu navijala da se vikend prije ispita ode van jer navečer ionako nitko nikada nije učio, otišla sam da udovoljim onoj sebi koja vjeruje da svaki korak ima smisao i da su najveća inspiracija na svijetu - ljudi.

I ponovo sam se uvjerila u to, jer ne možeš ostati ravnodušan na sve te izvođače i svu tu publiku koja se smjenjivala ovisno o tome što se odvijalo na pozornici. Hurts, Robin Schulz, Paul van Dyk, Dimitri Vegas & Like Mike, Tram 11, Ofenbach, Nipplepeople, Sajsi MC i Edo Maajka, samo su neka od imena koja su nam pomogla da malo zaboravimo na obaveze i održimo se budnima i rasplesanima skroz do novog jutra. I mom srcu od svih navedenih ipak još uvijek najdraži i najbliži naš Detour tijekom čijeg koncerta mi je srce naraslo za dva broja. Apsolutno si mogao pronaći nešto za sebe ili bi nešto već pronašlo tebe, ali jedno je sigurno - dobre glazbe ti ne bi falilo.

Foto: K.M.

Vratila sam se s jednim izgrebenim koljenom jer što je festival bez izgrebenog koljena, koje mi, doduše, neće ići nešto na suknjice ovih dana, ali neka ga. Vratila sam se sa smiksanom DJ glazbom koju sam miksala u Addiko zoni, a koju sam nazvala Horor jer se nisam nešto ludo proslavila, ali sam se divno zabavila pa mi to opet dođe kao mala pobjeda. Vratila sam se čak i s korisnim znanjima, naprimjer da ti Addiko omogućuje da plaćaš preko Vibera, usput, onako dok se dopisuješ s momkom, da otvoriš račun online i ostale praktične stvari za nas kojima je uvijek bilo lakše položiti ispit, nego obaviti upis ocjene. Vratila sam se s iskustvom o tome kako je biti na pozornici i u backstageu, vratila sam se s hrpom videa i selfija u koje namjerno ulijeću nasmijani nepoznati ljudi jer, festival...

Foto: K.M.

Vratila sam se s jednim velikim slatkim umorom jer sam tamo bila i preko dana i preko noći i po najvećem suncu, što i nije bed jer tko god je rekao da se na festivalu nema što raditi preko dana, taj se nije dokopao ležaljki s kojih noge možeš pružiti direkt u more. Vratila sam se s prepunom memorijom na mobitelu i još punijim srcem.

Nekako kad se podnese račun, kad se sve zbroji i oduzme, znam da sam na dobitku.

Poslovi su me i dalje dočekali i nisu pobjegli nigdje, diplomski isto, prašina u stanu nažalost isto. Ništa nije pobjeglo. Sve je bilo isto kao što bi bilo isto da sam taj vikend ostala kod kuće. A vratila sam se bogatija za trideset nijansi. Idite na kavu. Idite van. Idite tri dana na more kad imate najviše stvari za napraviti. Idite na Sea Star. Obaveze će uvijek čekati, poslovi će uvijek čekati, ali život sigurno neće, nikoga i nikada. A zabava, nova poznanstva, emocije i ljubav, ma u kojem stoljeću mi živjeli, uvijek će biti ljepši uživo.

O autorici: 


Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na InstagramuFacebooku i blogu.