Sretnici, čak i tri. U našem slučaju, to je bilo nakon Velike Gospe (znam, to je znak da starim), jer želim mir, da nema gužve i da mi se poviše tjemena ne nalaze zadebljane pete 20 članova morske Kelly Family na jednom ručniku. To ne želim. Niti želim čekati sat vremena u restoranu da bih pojela ‘Jadranske lignje’ koje su vidjele Jadran samo iz aviona kad su letjele iz Patagonije.

Destinacija je odabrana, apartman bukiran, koferi spakirani. Plan je bio da krenemo u 6 sati ujutro, ali moja suputnica je trebala još samo odgovoriti na par mailova. Pa još samo par, pa još samo jedan dopis i tako je prošlo cijelo jutro. Napokon krenuli oko 12 sati, taman po najvećoj gužvi. Kolona dužine 10 km ispred tunela Sv. Rok. Naravno, neki idiot je napravio sudar jer ne vidi uopće što se dešava oko njega od svih spužvi, ležaljki, hrane, dušeka i ostalih stvari koje je natrpao. Mislim da je njegov auto jedino mjesto gdje ima manje mjesta od mog kofera.

Nakon 888 sati vožnje, 2 vrećice čipsa i čokoladnog korneta, napokon smo stigle na plažu. Mislim se ok, sada počinje odmor, neće me više ništa naživcirati. Mažem na sebe kancerogeno ulje za sunčanje, indeks UV zračenja nikad veći. Dermatolozi su redoviti gosti na Dnevniku i apeliraju na građane, svi su se sklonili od sunca. Osim nas dvije. Da se dijeli nagrada za najgluplje ponašanje turista – Zlatna Japanka Sezone, ja bih je sigurno osvojila. Čak i u uskoj konkurenciji sa skupinom 10 čeških turista koji su otišli planinariti na Biokovo u sandalama, bez vode. Al’ nema veze, samo tjedan dana smo na moru. Treba to iskoristit. Budi glupa, al crna. Nema veze!

Tijelo je nauljeno, fotka s velikim šeširima objavljena na Instagramu, hladna mineralna u ruci žubori između 4 kocke leda i 2 šnite limuna. Nema ni Slovenaca, ni Talijana, ni onih drugih jezika koje nitko ne zna raspoznati, ali nazovimo ih skandinavski. Nitko se ne dere. U miru čitam knjigu, u pauzama se odem bućnut i razmišljam o nerazmišljanju.

Udžbenička ljetna idila.  Šum valova….zen. Mislim se: ovo je Život! Kad najednom - histeričan glasni zvuk DR DRN!!! Njezin službeni mobitel. Ništa, pravimo se blesave. Kad opet nakon minute druga poruka DR DRN!! Ništa, vidim ja ona nervozna, pokušavam iskulirat, nastavljamo se sunčat. Kad evo ti ga opet DR DRN!!!

Gotovo, idila je narušena, poslovni PTSP aktivan. Ali dobro, našalim se i pustim da pročita naglas  prvu poruku svog šefa: ‘Neću te zvati da ti ne smetam, bi li samo mogla…’. Slušam i paralelno ga zamišljam kako pliva s morskim psima. Što je i normalno. Ono što nije normalno - da misli da ne smeta svojom porukom! To što bi pozivom troduplo više smetao, ne znači da ovako ne smeta. Smeta nam i što treća frendica iz Zagreba šalje poruke u grupu da je boli menga i da je sniženje u Zari. Gle, jedino što ne bi smetalo je da Tom Hardy pošalje poruku ‘Oprezno, high UV rays danas. Love and kisses from me.’ Ostalo sve smeta, jer sam na godišnjem odmoru. Isto kao i ona, koja panično hvata Wi-Fi ne bi li se vratila poslu, umjesto da promatra zgodne frajere/ mašta da ima ljepša stopala/ uhodi bivšeg na fejsu/ čisti na mobu ulje s kamere/ bilo koja druga opuštajuća ljetna aktivnost.

Ljudima treba odmor. Ne zato što nisu predani i ambiciozni radnici, nego zato što biću koje provodi i po deset sati dnevno na poslu treba pauza da se regenerira. Ne znam točno u kojem trenutku je postalo normalno da netko radi dok je na godišnjem odmoru, ne bi li postao zaposlenik mjeseca, ali to nije u redu. Isto kao što nije u redu da mislimo da to moramo trpjet. ‘Šuti, trpi, loše je stanje, budi sretan što imaš posao’. Pa zato nam je i loše, jer su se tupi naoštrili i okolo dirigiraju.

Da se vratim na ono ‘ako bi mogla samo’. Na godišnjem nema ‘samo’. To je isto kao da se osoba radnik pojavi pijana na poslu i kaže ‘samo sam malo dekoncentrirana.’ To se ne radi i gotovo. Ne radi se kako god ti (zločesti poslodavče) to oblikovao u rečenicu ili sebi objasnio. Pogotovo ne za stvari koje nisu hitne, bitne ni od presudne važnosti za poslovanje firme. O takvima sada ne pišem.

Čuj ‘samo’, evo odmah se naživciram. Super mu je logika. Kao i kod onih koji kažu :’Lijep je kolač, nije sladak’. Evo, takvi se mogu družit. Očito imaju jednako malo duše, isti smisao za humor i nerealnost. Al’ to je njihov problem. Ti ne trebaš jesti takve kolače, niti biti vezana s mobitelom kao sijamskiiiii blizanci. To ostavi rodiljama i Magazinu, a sebi ostavi godišnji odmor i onu tipku kojom staviš sve zvukove na nečujno ili još bolje - onu kojom gasiš mobitel. Da, onu koju si zadnji put koristila da ga uključiš kada si ga tek dobila.

#zaslužiosi

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici: 

Pjesnik i klaun u jednom tijelu. Umjesto terorizma odabrala pisanje kao najefikasnije oružje u borbi protiv ljudske gluposti. Velika ljubiteljica putovanja, minusa na računu, dobrih ljudi i pretakanja misli na stranice bloka. Ciganska duša bez talenta za pjevanje, damski sarma fanatik, intolerantna na mliječne proizvode i umjetne karaktere. Blokerica, povremeno kaotična, povremeno normalna.