Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Imaju iPhoneove, ali i dalje su željni vedrog zvjezdanog neba

None Foto: hrvojeivancic.com

Zrak je vruć i miriše na devino govno. Ukoliko ne znate kako devino govno miriše pokušajte zamisliti kravlje. Ako pak ne znate niti to onda vas duboko žalim jer ne znate što propuštate.

U selu Wadi Rum, na rubu pustinje u južnom Jordanu smjestilo se oko 2.000 duša. Sve sami beduini koji su u jednoj generaciji promijenili profesiju i od ispaše sa životinjama krenuli se baviti turizmom.

Cijediti dušu na plus 40 i sanjati hladno pivo nije najuzbudljivija stvar na svijetu, ali želite li osjetiti ostatke beduinskog života, njihove duboko ukorijenjene principe i kodove ponašanja na pravom ste mjestu.

Sulejman, 25-godišnjak sa svojih petero braće i četiri sestre živi u kući od cigle. Kuća od cigle napravljena je prije nekih dvadesetak godina i izgradio ju je njegov otac. On je s majkom pod stare dane otišao u pustinju gdje se i dalje bave uzgojem deva, što je i stoljetna djelatnost stanovnika Wadi Ruma, ali zadnjih dvadesetak godina stvari su se rapidno promijenile.

Svakoga jutra Sulejman se budi oko osam sati. Sjeda u svoj prastari Range Rover i odlazi u desetak kilometara udaljeni centar za posjetitelje. Do centra svakoga dana stižu autobusi i autobusi turista željnih ljepota Wadi Ruma, stijena koje poput gljiva rastu iz pustinjskog pijeska i ostataka beduinskog života, ali isto i lokacija na kojima se snimao popularni film Lawrence od Arabije. Sulejman tad, na jako lošem engleskom pokušava dobiti turiste za vožnju po pustinji. Cifre se kreću od 20 eura do 100 eura po osobi, ovisno o vremenu vožnje. Tijekom vožnje moguće je posjetiti kamp njegovog brata i prespavati u njemu, po također pozamašnoj cijeni. No biti beduin danas znači biti turistički vodič i vozač, to je danas biznis. Tko uostalom i ne bi zamijenio težak nomadski život s turističkom djelatnosti? Samo treba lijepo upakirati to što imaš i prodati!

Ovdje sam kod centra svakog dana i svakog dana imam barem jednog gosta. Zimi dok je visoka sezona posla je preko glave i mogu zaraditi za cijelu godinu – kaže Sulejman dobacujući prolaznicima koji s fotokamerama oko vrata prilaze centru.

U selu sve se vrti oko turizma. Ukoliko ne vozite prastari terenac, kojeg lokalni mehaničari svako malo zatežu kliještima i udaraju čekićem po mašini, tad imate kamp u pustinji ili  trgovinu u selu. No beduinske navike, zaostale iz davnina teško je izgubiti. U dvorištu svake kuće nalazi se tradicionalni beduinski šator. U njemu obitelji provode više vremena nego u kućama.

Šator je podijeljen na dva dijela, na muški i na ženski dio. Kada stigne gost on je svakako počašćen jer gostoljubivost jedna je od beduinskih normi ponašanja, ukorijenjena u njihov moralni sustav. Gost sjedne na pod, nalije mu se ‘pustinjski viski’ kako ga oni zovu, a u stvari slatki vrući čaj. Uskoro kad dođe jelo, najčešće riža s piletinom, jede se prstima dok mast kapa s njih, a uokolo mačke traže svoj dio. Ono što od večere ostane pojesti će žene koje su u drugom dijelu šatora. Tihe su i povučene, ali kaže se da u svakoj  kući drže stvar pod kontrolom.

- Prva zgrada u selu bila je škola, a zatim i džamija – kaže Sulejman koji je i sam u selu završio školu i naučio ono malo engleskog jezika što zna.

Ulicama prašnjavog sela jure džipovi, turisti jašu deve, beduini se mimoilaze, dobacuju jedan drugom, časte se čajem i broje jordanske dinare koji obogaćuju njihovu ekonomiju, ali i iz korijena mijenjaju njihov način života.

Dva rođaka, Muhamed i Mahmoud, koji pripadaju plemenu Zalabia, turistički su vodiči. Obojica su rođeni sredinom 1970-ih, u pustinji  u obiteljskom šatoru.

- Kad smo bili djeca pohađali smo u današnjem selu školu, uobičajeno hodajuću deset kilometara u jednom smjeru. Popodne smo se vraćali u pustinju gdje smo se brinuli o životinjama, ponajviše devama – kaže Muhamed, sada perspektivni čovjek s Ray Ban naočalama i iPhoneom u rukama.

U pustinji su naučili loviti male životinje, poput zečeva, ali i ubirati ljekovito bilje i raspolagati vodom koja je vrednija od zlata. Obitelji su imale životinje, ali njihovo se je meso jelo vrlo rijetko, samo tijekom velikih blagdana i svečanih ceremonija poput npr. svadbe.

Uobičajeni transport u to vrijeme bila je deva, iako djeca su često jahala i magarca koji ih je ponekad znao odvesti do škole.

- Bilo je u to vrijeme puno smijeha i nismo mislili da nešto propuštamo u životu – kaže Mohamed te dodaje:

- Kad sam imao 12 godina otac je kupio džip i bio je jedan od rijetkih koji su u vlasništvu imali mašinu. Ubrzo smo shvatili da džip troši previše goriva i da je vrlo skupo voziti ga i koristili smo ga racionalno, nikako npr. za prijevoz djece do škole.

Muhamedova obitelj zime je običavala provoditi u kanjonu Barra, u proljeće su sa stokom prelazili pustinju, provodeći vruća ljeta na platou u Saudijskoj Arabiji. U jesen su se opet vraćali i tako svake godine.

Uopće stoga nije neuobičajeno što ovi ljudi pustinju poznaju kao vlastiti džep. Svakako s njima niti jedan turist neće biti izgubljen u pješčanom prostranstvu.

Svi stanovnici sela Wadi Rum imaju istu ili sličnu pozadinu. Oni mlađi, poput Sulejmana nisu iskusili težački beduinski život u njegovoj punini, ali iskustvo se svakako prenosi iz generacije u generaciju.

- Turizmom se počeo baviti moj otac tamo 1990-ih, ali to je još uvijek bilo jako malo i nedovoljno za život – kaže Sulejman vozeći svoj Range Rover do centra za posjetitelje, odjeven u najbolju dugu bijelu haljinu i tradicionalnu crveno bijelu maramu.

Kod centra za posjetitelje na stotine je džipova koji čekaju turiste. Centar je moderno zdanje u kojem se plaća ulaz u zaštićeno područje Wadi Rum, ali i mjesto za okrepu te pronalazak lokalnog vozača.

Najobičnijem laiku učinit će se ova gungula totalno neorganiziranom. Situacija gdje se beduini nadvikuju jedan s drugim i grabe turiste kao da su hodajuće novčanice dolara. No, u stvari je sve itekako organizirano i podijeljeno.

Plemenski ustroj beduinskih zajednica nije se izgubio. Iako krajolik svugdje djeluje slično on je podijeljen među plemenima. U selu Wadi Rum i okolici žive tako samo dvije obitelji, Zalabia i Alwluwie. Na njihovom području samo pripadnici tih plemena smiju voditi posjetitelje i turiste.

Na istoku nalazi se selo Disi i to je područje plemena Zuwaydeh dok oko sela Shakriyeh živi pleme Swalhiyeen.

Kombiji koji su parkirani ispred centra za posjetitelje pripadaju određenom plemenu i imaju ograničenje kretanja. Beduinske su zajednice i dalje plemenski ustrojene, iako sve prisutno školovanje i blizina grada (50 km) Aqabe odrađuju svoje. Za nove je generacije već uobičajeno razmišljanje kako će djecu poslati u grad na studij.

Utjecaj modernih tehnologija i razvoj komunikacija svakako su nove generacije udaljile od tradicionalnog načina života kojeg mnogi na zapadu smatraju romantičnim. Jer što ima loše u prelijepom žutom pijesku, ogromnom suncu koje se valja na širokom obzorju i meditaciji u tišini pustinje?

Svatko tko je na barem tjedan dana iskusio tradicionalni beduinski život neće osjećati žaljenje zbog gubitka takvog načina života jer shvatiti će koliko je to krvav posao, okupan znojem i suzama.

S druge strane znanje, bogata moralna tradicija i moralne norme beduinskog načina života prenose se s generacije na generaciju. Iako umjesto deva danas voze džipove i umjesto štapova imaju najnovije mobitele, stanovnici Wadi Ruma, na njegovim prašnjavim uličicama, među ogoljelim stijenjem i dalje su beduini do same srži, željni vedrog zvjezdanog neba koje ih podsjeća na staze njihovih predaka.

Izvorni tekst pročitajte ovdje

 

O autoru:

Hrvoje Ivančić diplomirani je povjesničar. Autor je putopisa “Dunavski blues”, za kojeg je dobio  književnu nagradu Rikard Jorgovanić. Napisao je roman “Samsara – put na Istok”. “Za’atar” mu je treća knjiga, inspirirana dugogodišnjim putovanjima na Bliski istok. Autor je reportaža iz Ugande, Konga, Južnog Sudana, Indije, Pakistana, Sirije. Snimio je serijal „Put u Kathmandu“, dokumentarni film iz Ugande s temom fair trade sustava pod nazivom „Perlica po perlica“ te dokumentarni film iz ratom opustošene Sirije „Sirija – zemlja na raskrižju. Od 2015. član je Hrvatskog društva pisaca."