Da ih gledam, a da se istovremeno ne izgubim u njima. I da ih naučim gledati otvoreno, onakvima kakvi jesu, ne skrivajući se i ne odvraćajući pogled u trenucima kada me ono što vidim na njima zaboli, zaudara i nažulja. A to se događa, suviše često. Gdje god da se nađem i što god da radim.

Evo me, na Palma de Mallorci sam. Teče jedanaesti dan na ovom predivnom španjolskom otoku koji, samo usput ću spomenuti nazivaju i europskom Floridom. Znam, bolje reći pretpostavljam, prvo što ste pomislili kada ste pročitali „ … na Mallorci sam“ bilo je „joj, blago joj se…“. No, u redu je, ne brinite. Tako je to s putovanjima i našim reakcijama na iste. Tako su ti povezi putovanja napravljeni. Tako da nas udalje od onoga gdje jesmo, da nas odvedu od stvarnosti u kojoj bi ponekad poželjeli da nismo, i da nas ispune ljepotom za koju smo zaboravili koliko je lijepa. Neovisno o nama.

Mallorca je predivna, i to vam neću osporiti, zaista ima sve ono zbog čega bi mogli osjetiti raj na zemlji. More sunca, more mora, more nasmiješenih ljudi, i ono, meni u ovom trenu najbitnije, planinu neopipljive otočke opuštenosti. Dakle, Mallorca ima sve. Pa je l’ moguće da nešto nema? Pomišljam dok lutam sama prenatrpanim, znojnim, turističkim vrećicama ispunjenim ulicama… Moguće je. Nema. Toliko toga. Ali je i usprkos tome  lijepa. I ne samo ona. 

„A ti si iz Hrvatske?“ pomiče usne trenutak nakon što smo si stisle ruke i izgovorile ime. Zove se Oksana i iz Ukrajine je. „Hrvatska je predivna čula sam. Ljudi su divni, a tek more …“ „Kako je život u Hrvatskoj?!“ nastavlja, nadajući se da ću joj otkriti koliko je Hrvatska divna, kako sama kaže, i kako je čak i divnija nego Španjolska u kojoj živi posljednje četiri godine. „Lijepo je, moraš doći.“ Govorim joj, „Ali bez poveza na očima“, nastavljam. „Ne razumijem te …“ izgovara. „Nije bitno, samo ti dođi i uvjeri se sama …“izgovaram smijući se njezinoj iskrenoj i toliko divnoj dvadesettrogodišnjoj naivnosti i zanesenosti koja je, da vam budem najiskrenija, najljepše što sam na otoku doživjela.

Što mislite, da se kroz zavezani povez života ništa ne vidi? Da svijet, i ono nelijepo u njemu ne postoji zato što smo mi, „veliki i bitni“ odlučili prekriti ga nekim svojim idealima, retuširanim slikama koje ne postoje? Vidi se vidi, itekako, i u tome je nedostatak gledanja s povezom na očima.

Ne. Mallorca nije divna, predivna, i što sve predivno ne, ona je takva kakva jest. S lijepim i onim manje lijepim slikama. I ne samo ona, jer ovo nije priča samo o njoj. Sva su mjesta koje sam u životu posjetila takva. Svoja. Shvatljiva na svoj način, tek shvatljiva na naš. I svi su ljudi koje sam upoznala takvi. Lijepi i nelijepi, neshvatljivi, svoji. Ali nadasve živi ispod poveza otkuda ih prečesto promatramo. Ako vam se ikada dogodi da vam kažu da je ljepota sve što vide vjerujte mi, lažu vam. Ako vam se ikada dogodi da vam kažu da su oduvijek hodali svijetom otvorenih očiju vjerujte mi, lažu vam. Sram ih je. Žulja ih. Zaudara im. A ne bi trebalo.

Do novog pisanja, ostajte mi u ljubavi.

Vaša Ingrid.

Izvorni tekst pročitajte ovdje,  na blogu Ingrid Divković. 

O autorici:

Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled. Po struci profesorica, po sudbini spisateljica, po životnom opredjeljenju sanjar i borac, s naglaskom i u isto vrijeme.

Osim na blogu, Ingrid pratiti možete i na Facebooku te Instagramu.