Jelena Veljača organizira neki prosvjed, nemojte slučajno doć

Kad sam bila klinka, jedna od najdražih igrica mi je bio Sim City, a jedna od najdražih stvari za radit u njoj mi je bilo razjebat cijeli grad koji sam izgradila. Napravila bi infrastrukturu, grad bi počeo rast i mirisao bi na prosperitet, a onda mi se s vremenom više ne bi dalo trudit pa bi odabrala opciju “disaster” i poslala tornado na njega. Ili invaziju vanzemaljaca. Ili kišu meteora.

Imam osjećaj da ovih dana netko radi upravo to sa svijetom.

Neki player kojem se više ne da trudit pa radi sranja.

Tipa, ubije Keitha Flinta iz Prodigya i potrese nam djetinjstvo u jutarnjim satima, a onda kao šlag na torti popodne uzme i Dylana iz Beverly Hillsa.

Možda zvuči pretjerano, ali kad sam čula da je umro Dylan, imala sam osjećaj kao da mi je netko malo zgužvao djetinjstvo.

Sigurno zvuči pretjerano, ali u Korizmi se nisam odrekla pretjerivanja pa je ok.

Jučer su bile maškare - nitko mi nije pozvonio na vrata.

Ni dan prije, ni tjedan prije.

Mi smo u djetinjstvu maškare praktički smatrali sezonskim poslom. Krenuli bi po kućama bi već tjedan dana prije, zvonili smo na svaka vrata i svaka treća bi nam se otvorila. Svaka četvrta bi rezultirala slatkišima. Svaka peta novcima.

Neki su nam prigovarali da smo prerano krenuli, ali većinom nisu.

Vikend prije Fašnika više nitko nije prigovarao.

Ja sam najčešće bila Pipi duga čarapa, što je malo potresno ako uzmeš u obzir da je to značilo da sam hodala po kućama u vrućim hlačicama, različitim štramplama i s kečkama i puno šminke plesala za novac (ili slatkiše), ali djetinjstvo ne percipira takve glupe stvari, tipa to da si jedan korak od maloljetne striptizete.

Normalno da nisi, ti si dijete i to je djetinjstvo.

Danas se više ne zvoni po kućama, barem ne toliko, što je možda dobro zbog mira u zgradama, ali žao mi je da to više nije dio djetinjstva za nove klince.

Kao da je i njima malo zgužvano djetinjstvo koje su mogli imat.

Doduše, da sam ja roditelj, vjerojatno ne bi ni pustila svoje dijete da zvoni po kućama - nikad ne znaš tko ti može otvorit.

Nisi znao ni kad sam ja bila klinka, ali kao da smo nekako znali da eventualno može bit samo nadrkani striček koji ne želi dijelit bombone. Kao da smo nekako znali da nam neće otvorit čovjek koji je “odavno poznat policiji” jer si doma mlati djecu, ali je svejedno doma, umjesto u nekoj instituciji. Kao da nismo ni pomislili da nam može otvorit pedofil koji je u školi u kojoj radi poznat po tome da je dirao curice, ali ravnatelj je rekao da nije bed. Kao da nikom nije padalo na pamet da bi nam mogao otvorit neki gnoj koji baca vlastitu djecu s balkona.

Čini mi se kao da smo tad mislili da su takvi ljudi negdje drugdje, tamo gdje im je mjesto, a da su ovi koji žive po zgradama u kojima zvonimo samo normalni ljudi koji će ti možda dat slatkiše, a možda neće.

I nisam sigurna je li to možda samo moje romantično sjećanje na djetinjstvo ili je prije nekako stvarno bilo nezamislivo ovo što se događa danas.

To da otac i majka koji su već pravomoćno osuđeni za zlostavljanje djeteta ne samo da i dalje smiju imat djecu, nego čak prolaze pod “nisu djelovali problematično.”

I to da su ostavke nadležnih OPCIJA.

Ne kažem da sranja nije bilo, ali danas kao da se čak i najveća sranja stavljaju na otpis.

E sad, moguće je da se ja svega krivo sjećam i da su i tad manijaci slobodno živjeli po zgradama i bili “neproblematični” - možda su se samo jako dobro maskirali.

Ne znam, ali znam da bi se tad definitivno morali maskirat jer im nitko ne bi tolerirao sranja koja rade.

Danas kao da se ne moraju. Ako se zlostavljaču djeteta njegovo zlostavljanje stavi na otpis, zašto bi se maskirao u bilo što kad mu i pravo lice dobro prolazi?

I pedofili se sve manje moraju maskirat jer je pedofilija sve više yolo.

Sve više stvari prolazi pod “neproblematično” jer se po svijetu koti sve više maškara koje sjede na funkcijama na kojima ne bi trebali.

Evo vam jedan primjer odličnih maškara - molitelji za život.

Nerođeni život, jasno, već smo odavno ustvrdili da je život najvažniji do napuštanja posteljice.

Nisam ulovila da su nešto posebno popizdili kad je ćovjek (nisam krivo napisala, čovjek s tvrdim č se mora zaslužit) bacio djecu kroz balkon. Četiri komada, ima se, može se. Planirao je i peto dijete da dobije 50000 kuna. S kojima bi vjerojatno kupio televizor od 157 centimetara i ostalo sjebao na nekoliko parova u kladionici.

Maškare.

Meni pod maškare spada i ministrica obitelji koja za nasilje u obitelji kaže “tako vam je to u braku.”

Socijalni radnici mi ne spadaju u maškare, vjerujem da većinom ne - moja frendica je socijalna radnica i BESPLATNO radi već godinama. Ma “radi” je loš izraz, trga komadiće duše da pomogne ljudima.

I ne može se zaposlit jer je netko svojoj sestrični pomogao da se zamaskira u osobu koja zaslužuje radno mjesto.

Socijalni radnici koji imaju posao i žele pomoć ne mogu jer se netko iznad zamaskirao u kvalificiranog šefa koji raspolaže resursima, a resursi odlaze u limuzine, kuće na moru i skupe torbice za ljubavnice.

Neko dijete upravo sad živi u stanu s tatom koji će (pokušat) ubit ili njega, ili njegovu mamu jer je slučaj zamaskiran u OK.

Ili s takvom mamom.

Neka mama upravo sad živi sa sinom koji će ju pokušat zaklat. I dobit će priliku, iako je odavno poznat policiji. I socijalnim radnicima.

“Sustav ne valja!”

A što je sustav?

Nakupina ljudi i zakona.

E sad, ili se ne poštuju zakoni, što bi značilo da ti koji ih ne poštuju trebaju bit odstranjeni, ili se poštuju zakoni, što znači da zakoni ne valjaju ako je OVO oko nas sve po zakonu.

I sve je manja potreba da se itko od ovih nasilnika maskira u išta, jer je sve veća šansa da će na putu do posljedica za svoje ponašanje naletit na neku maškaru koja će spriječit te posljedice.

Možda naleti na maškaru od socijalne radnice koja zakone shvaća jednako opušteno kao što prometne propise shvaća prosječni tatin sin u autu od 500 konja.

Možda naleti na maškaru u sutkinji koja ima 700 slučajeva zastare (i odavno je poznata po tome), ali joj nitko ništa ne radi jer negdje iznad sebe ima podršku još veće maškare.

A s vremenom, kad sin ubije majku ili kad otac baci djecu s balkona - tad kreću najveće maškare.

Ljudi se zgražaju, prozivaju, jebu mater po statusima i pozivaju na prosvjed.

Tko će ga organizirat?

“NETKO DRUGI!”

To je i moja pomisao kad mi netko napiše “pa organiziraj TI prosvjed, nemoj samo pisati o tome!”

Uvijek si mislim “pa ne mogu JA.”

Prvo, jer nemam pojma otkud da krenem.

Doduše, kad inače nemam pojma o nečemu, guglam. Raspitam se. Potrudim se.

Evo na (jako glupi) primjer, ja full brijem na bolonjez.

Ne kao “volim ga pojest” - volim, naravno - nego studiozno pristupam bolonjezu.

Pogledala sam preko deset sati video materijala o njegovoj pripremi, čitala nebrojeno članaka o njegovoj povijesti, testirala razne verzije raznih ljudi - neki stavljaju mlijeko u njega, neki tvrde da u autentični bolonjez ide grašak, fakat ima svega.

Uglavnom, da ne drvim o bolonjezu jer bi mogla satima, full sam se potrudila.

A onda uspijem “ne znam kako se organizira prosvjed” zamaskirat u dovoljno dobar razlog da prestanem mislit da bi to ikad bila opcija. “Nesam školovala” prosvjed, ali znam puno o bolonjezu.

Drugi razlog - jer znam da bi se našla barem šačica ljudi koji bi me maltretirali da to radim samo zbog pažnje.

I ja sam bila u toj grupici kad su poznati krenuli pomagat u Gunji: “To je samopromocija” - umanjivala sam njihovo sudjelovanje samo zato što su poznati.

Neki od njih su to radili zbog samopromocije, naravno.

Puno njih nije.

Ali čak i ovi koji su to radili zbog slike u novinama su i dalje bolji od mene koja sam sjedila doma i teoretizirala o motivima.

Danas mi je neugodno zbog toga, ali jebi ga, bolje da mi je neugodno jer sam naučila nešto i promijenila mišljenje nego da i dalje ugodno živim u glupim predrasudama.

I neugodno mi je jer i dalje imam strah da će netko možda reć “ma samo privlači pozornost” ako se pokrenem i nešto napravim.

“Bude netko drugi, ja ionako ne znam kako se organizira prosvjed.”

A prosvjed protiv graška u bolonjezu bi vjerojatno znala organizirat.

Bude netko drugi, to je lakše.

Evo, je netko drugi - Jelena Veljača.

I prva pomisao mi je bila: “Sad će ju napast.”

I jesu.

“Kud baš ONA od svih ljudi?”

“Traži pozornost, glupača.”

“Di ona ide organizirat prosvjed, ne zna ništa o tome!”

“Ne živi li ona u Srbiji?”

Ne valja.

Ideja je načelno dobra, ali nekima ne valja jer im je Jelena Veljača antipatična.

Nekima jer im nije pasala u sapunici.

Nekima jer im djeluje bahato u naslovima članaka.

Nekima jer se udala i razvela i udala i razvela.

Nekima jer se preselila u Beograd.

“Treba nam prosvjed!”

“Koji će organizirat netko!”

“Netko drugi!”

“I ne Jelena Veljača!”

Kakve maškare od ljudi.

Jedna gospođa Mara kaže: “Nek proda svoje skupe haljine i da novac u humanitarne svrhe, tad djeca više ne bi bila siromašna” - što je jako loš primjer smislene strategije alokacije resursa, ali jako dobar primjer što se dogodi kad brat i sestra naprave dijete da bi dobili novac.

Naravno, sigurna sam da se gospođa Mara nikad ne bi odrekla niti jedne jedine kave ili kutije cigareta i uložila u humanitarne svrhe jer je gospođa najobičnija maškara koja je humanitarna samo na statusima.

Kao što je najobičnija maškara i svaka osoba koja govori da je prosvjed ključan - pod uvjetom da taj dan nije kiša, da nije produženi vikend i da generalno ne mora doć.

Bude netko drugi.

Došao na prosvjed.

Organizirao prosvjed.

Tko?

Nije bitno, bitno je da je netko drugi ALI NE Jelena Veljača.

“Ona je sad Srpkinja!”

“I radi ovo zbog pozornosti.”

Ja mislim da ne - Jelena Veljača prdne u Beogradu i portali su već spremni s reportažom, sumnjam da joj je pažnja neki faktor, pogotovo ne u kategoriji “borba s krezubim i/ili uhljebljenim vjetrenjačama.”

Ali čak i da je, ima i glupljih načina na koje može dobit pažnju - skretanje pažnje na ovo ne može bit loše, ma koliko možda ne voljeli Jelenu Veljaču.

I nekima svejedno je.

Nekima je puno važnije to da je Jelena (njima) antipatična, dakle i njen prosvjed je antipatičan, čak i kad ima poruku s kojom se slažeš.

I da trenutno djetetu kupuje slatkiše u dinarima.

To što se zahvaljujući njenoj inicijativi - koju inače svi dežurno zazivaju kod poznatih osoba (iskoristi svoj glas za nešto dobro) - ljudi organiziraju po busevima i dolaze iz svih krajeva Hrvatske je nekima manje važno jer “šta će ta Jelena?”

“Ne zna ona!”

Možda ne zna, ali jebemumater, NAUČI JU TI ako znaš.

Ako znaš kako to napravit bolje, javi joj, pridruži se.

Meni je drago da je netko NAPOKON zajahao na svoju “objave kad prdnem” situaciju i pretvorio ju u moć.

A Jelena je vjerojatno jako dobro znala kolika ju kiša govana očekuje od raznih maškara koje će joj zamjerat svaku objavu o prosvjedu.

I odjebala je svaku maškaru koja će reć da ONA nije dostojna organizirat prosvjed.

Tko bi uopće bio dostojan organiziranja nečeg tako svetog u očima gospođe Mare?

Sigurno ne Jelena, ona može samo prodat svoje skupe haljine.

Tko onda?

S kim bi gospođa Mara bila dovoljno zadovoljna da se na tom prosvjedu stvarno i pojavi?

Tko je dovoljno dobar da organizira prosvjed?

Netko tko je javna osoba, ali zapravo nije jer ako je javna osoba, onda sigurno traži pažnju. Netko čaroban tko je i poznat i nepoznat u isto vrijeme. I nije razveden, nipošto. Ne živi u Srbiji. Ne bavi se tamo nekom glumom i pisanjem. Da je nekog “ozbiljnog” zanimanja. Da je bogat, ali da istovremeno nije bogat jer bogati ne znaju kako je siromašnima. I ako je bogat, da je bogat od
poštenog rada. Tipa, da je bogati učitelj vjeronauka. Ne, da je bogata UČITELJICA vjeronauka koja je istovremeno zapravo kućanica. Ima troje djece, prvo je bilo muško, jasno. Rođeno na Dan državnosti, zove se po nekom hrvatskom kralju ili po apostolu. Mirna žena, povučena, koja ne prigovara nikad, ona nek organizira prosvjed, a ne tamo neka “Jebena Seljača”, ona nek prodaje
haljine i broji dinare, bre.

Ili “Jelena Februar”, što je većini krezubih maškara kreativni domet mozga.

To i spominjanje istanbulske konvencije koju većinom nazivaju “instanbulska.”

Ne postoji idealna osoba koja će organizirat prosvjed, uvijek će netko pronać zamjerku.

Pogotovo oni koji ne bi došli ni da prosvjed organizira gospodin Isus Krist osobno (uz pratnju Dorđe Balaševića).

“Bude netko drugi.”

“A joj, pada kiša.”

“Treba nam prosvjed, ali neću doć jer mi je Jelena Veljača bila antipatična u sapunici prije 15 godina.”

Ja ću doć. Trebala sam bit u Rijeci taj dan, ali otkazala sam jer mi je neugodno da samo pišem o promjenama, a kad su takve akcije, uvijek sam negdje drugdje i ne mogu doć.

Ili još gore - mogu doć, ali mi je bed da gospođa Mara ne bi mislila da se promoviram.

Doći ću i jebe mi se za Maru, nek misli šta oće.

Kog briga što misle maškare?

Lako se na internetu maskirat u čovjeka s tvrdim č, ali jasno je da je sve više onih s mekim.

I sve ih se manje trudi barem zamaskirat u ljude.

Zašto da se zlostavljač maskira kad mu je jasno da su oni od kojih bi se trebao skrivat zapravo samo maškare?

I to maškare kojima više ne moraš ni dat slatkiše da bi bile zadovoljne.

Još par godina i praktički ćeš smjet bacit dijete kroz balkon ujutro i otić na posao popodne.

Pogotovo ako ga baciš u tjednu Eurosonga.

Btw, za sve koji imaju nešto za pridonijet prosvjedu, bilo da je dolazak ili znanje ili logistika, tu je grupa: #SpasiMe. Nitko ne prodaje haljine unutra. 

Fotografija: Joanna Paciorek