Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Kad ćemo shvatiti da naši psi i djeca nisu svima zabavni?

None Foto:

Psi i djeca su kao cigarete - nekom su super, nekome je svejedno, a nekoga jako jako smeta.

Kad je riječ o cigaretama, mišljenje osobe u našoj blizini u najvećoj većini slučajeva poštujemo, posebno ako smo u kući nepušača. Ako je rečeno da u toj kući nema pušenja mi se toga držimo bez pogovora iako možda bijesnimo u sebi jer sve što želimo je zapaliti u sobi bez da usred zime izlazimo na balkon, ali zabranu poštujemo i razumijemo je. Razumijemo odgovor na ključno pitanje ''Zašto?''

Kad je riječ o psima i djeci, u situacijama kad nije ni mjesto ni vrijeme za njih, oglušujemo se i često napadamo one kojima naš pas ili dijete smetaju, zaboravljajući da je čovjek došao popiti u miru kavu u omiljeni kafić, kavu koju plaća, i da nije dužan trpiti da ga naš pas liže, a bome niti dobiti zvečkom našeg djeteta u glavu.

Velika sam ljubiteljica pasa i nemam problema s tim što mi je moje štene većinu dana na glavi, to je moj odabir s kojim nemam niti najmanji problem. No, tu je jedno veliko ''ali''.

Ali... Ali! Kada sam s prijateljicom u kafiću, na ručku ili na plaži i kada mi nečiji pas uporno prolazi ispod stola, penje se na mene, liže me pa se ne mogu koncentrirati na razgovor, uskače mi u tanjur i cvili ako ne daj bože jedem ili sjeda mokar na moj ručnik na plaži... E ljudi moji, poštovani vlasnici pasa, ali nema mi goreg od toga. Bez uvrede roditeljima, ali to isto vrijedi za malu djecu koja trče po restoranu i drobe šmrklje drugim ljudima u paprikaš, trče krugove oko tuđeg stola i gađaju kamenjem u glavu ljude na plaži.


Još samo nekoliko sati besplatno možete preuzeti autobigrafski roman Nike Ostoić i to klikom ovdje


Nažalost, skoro pa većina vlasnika pasa (i ''vlasnika'' djece lol) toga nije svjesna već misle da su njihove živahne ljubavi svima zabavne i nemaju obzira prema onima koje to - s razlogom - smeta.

Možda zvuči ružno, ali ljudi imaju pravo na to da ih vaš cijenjeni pas smeta i ide im na živce jer nisu došli u kafić ili restoran da se bave i odgajaju tuđeg psa.

Baš zato što mi to jako ide na živce kad je riječ o tuđim psima, ja sam po tom pitanju vrlo savjesna. Pas i ja bili smo neku večer na rođendanu gdje je bilo 15 ljudi i jelo se. Nije da se hvalim i da mislim da sam nešto posebno, ali ja sam baš zato što shvaćam da moj mladi pas koji skače nije svima zabavan minimalno sedam puta pitala želi li netko da zavežem psa. I, tek kad se svih 15 ljudi izjasnilo da to doista nije potrebno, prestala sam ispitivati i opustila se. Da, vjerojatno sam bila naporna s pitanjem: ''Želi li netko da stavim psa na lajnu?'' pošto pas nikome nije smetao, ali bolje da sam ja naporna s time nego da je moj pas naporan svima. Jesu li ljudi bili iskreni kad su govorili da vezanje psa nije potrebno ili me samo nisu željeli tlačiti, to nije bitno. Bitno je da ti kao vlasniku psa kultura i obzir prema drugima nalaže da to pitaš. Opet, isto vrijedi za dijete koji skače ljudima u tanjur. Stavi ga u krilo!

NIKA OSTOIĆ: Ovo je moja Greta, a pronađena je u smeću, u plastičnoj vrećici

Što ako je pas takav da ga ne možeš voditi po kafićima?

Moj prošli pas koji je nedavno uginuo je bio prezločest tj. ne doslovno zločest nego previše zainteresiran za druge ljude u kafiću i to ga je činilo dosadnim. To sam riješila tako što ga, jebiga, nisam vodila u popularne kafiće nego samo u kafiće bez ljudi. Znači li to da zbog psa nisam išla na subotnju špicu? O da.

Ali, to je žrtva na koju moraš biti spreman jer, ponavljam, ti si taj s napornom životinjom, ti posjeduješ to nešto što drugima smeta i što nisu dužni trpiti i ti si taj koji se mora ponašati sukladno tome.

Ne moraš doduše, ali to ide tebi na savjest i imidž.

Sad imam tromjesečno štene i vodim ga svuda sa sobom, uključujući popularne kafiće. To radim baš zato što je pas beba i želim da se, dok je to još moguće, nauči ponašati na takvim mjestima. Imam sreće pa je beba dobra koliko jedna blesava beba to može biti, ali i sada ljude s kojima idem na kavu pitam je li im to naporno. Svi prijatelji su se izjasnili da nije i ja im vjerujem, ali, čovječe, treba pitati. Jer, možda netko ne želi pola kave baviti se mojim psom. Osoba ima svako pravo to ne željeti jer pas je moj odabir, a ne njen. Znam da je moderno obožavati sve životinje i praviti se da ti je totalno cool što ti je nečiji pas na glavi, ali budimo realni - postoje granice dobrog ukusa i ja te granice poštujem.

Za kraj ovog bonton štiva, prisjetit ću se jedne anegdote iz restorana. Mama i ja ručale smo, a nečije dijete je trčalo krugove i kopalo nos. Dijete nije prestajalo, a moja mama je gubila živce i svako toliko ga opomenula: ''Mali, smiri se!'' Djetetovu majku to nije zanimalo nego je bila vjerojatno sretna što njeno dijete ne gnjavi nju za stolom nego maltretira druge ljude. Na odlasku, moja duhovita i uvijek sarkastična mama je rekla ženi:

''Gospođo, kad već malog niste naučili da u restoranu ne kopa nos, mogli ste ga onda barem naučiti da jede šmrklje umjesto da ih drobi drugim ljudima u paprikaš!''

Poanta priče: live and let live...

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:


Nika Ostoić. Zagrezla u trideste, a misli da ima 17. Ljubiteljica pasa, zaljubljenica u mentol cigarete. Samoprozvani skriboman.  Ponekad model. Uzor onima koji traže pogrešne uzore. Trainspotting, ali bez droge.