Kako bi Hrvatska reagirala da izgori simbol našeg društva?

Ima tih trenutaka kada se zaustavi ovaj ludi, kaotični svijet i fokusira na jedan događaj. Koliko god nas razdvajaju različite religije, rase, uvjerenja, kulture... postoje simboli koji nas ujedinjuju, a ova je katedrala jedan od njih. I ne ujedinjuje samo Francuze ili katolike. Ta je katedrala dio ljudske kulture, u sebi ima dio našeg DNK-a, dio naše povijesti. Upravo je zato toliko ljudi osobno doživjelo požar u jednoj građevini. Jer to nije samo građevina, to nisu samo nakupine kamena, to nije puki objekt. Ona nam nešto znači, i opet ponavljam, ne samo katolicima. Ta građevina simbolizira dio ljudskog duha, naše zajedničke kulture, utkana je u naš ljudski identitet, ta je katedrala jedan od simbola ljudskosti. Zato se toliko ljudi osjetilo pogođeno, gorio je dio nas nas, dio ljudske kulture...

Jutro je donijelo dobre vijesti pa je sada izvjesno da se ne radi o terorističkom napadu i da je velik dio građevine ostao sačuvan. A možda još važnije – sačuvano je i ono što simbolizira ta građevina. Sačuvan je taj dio ljudskosti koji nas spaja. Taj dio možda može simbolizirati neka građevina ili događaj, ali on je toliko, toliko više. Upravo zato što je duh toliko neopipljiv i neuhvatljiv, ovakve nas tragedije ne definiraju. Čak dapače, mi imamo priliku definirati što će ovakav događaj značiti za nas. Jer taj duh može biti pogođen, može biti povrijeđen, ali nema šanse da klone.

Kao i obično, društvene mreže su to zorno dočarale jer većina je ljudi bila pogođena, možda čak i nisu mogli artikulirati zašto, ali su osjetili da je vatra zahvatila i dio njih. Naravno, bilo je i nekih koji su baš tu priliku iskoristili za bacanje fora, ali ljudi moji, stvarno nije tajming. Kad netko tuguje, dvorska luda doista nije dobro društvo. Isto tako, nema baš smisla ni relativizirati nečiji osjećaj povrijeđenosti ili gubitka. Jer našlo se i ljudi koji su komentirali da smo nijemi kad pate ljudi u dalekim zemljama, a reagiramo kad gori kamen. Iako razumijem tu logiku jer ima nešto u tome da smo relativno nijemi kad pati netko na drugom kraju svijeta, ali realno, svatko će osjetiti puno veću povezanost s onime i onima s kojim postoji osobna povezanost. Što ti je osoba ili regija ili simbol bliskiji, to će osjećaj biti intenzivniji. Naravno da sirijski život vrijedi isto kao i hrvatski ili pariški, ali ipak ćemo snažnije osjetiti borbu za život djeteta iz naše okoline, nego iz zemlje u kojoj nikad nismo bili. Osjetit ćemo snažnije onaj dio ljudskog duha s kojim možemo povezati dio svog osobnog identiteta. Zato su mnogi i napade na London doživjeli toliko osobno. Jer je London dio nas, više nego Damask. Ne kažem da bi tako trebalo biti, nego samo da tako jest.

S takvim sam razmišljanjima sinoć legao u krevet, a kada sam se danas probudio palo mi je napamet kakve bi reakcije bile da se to dogodilo u Hrvatskoj. Naravno da bi dio ljudi odmah krenuo s teorijama urote. „Možda je Vlada, možda su Srbi, možda masoni...“ Naravno, bilo bi i onih koji bi okrivili i migrante jer su nekima postali krivi za sve - od toga što se plastika ne odvozi na vrijeme do toga da je tjedan dana padala kiša. Ali većina bi ljudi pokazala ljepotu ljudskog duha koju smo pokazali u toliko slučajeva. Nema apsolutno nikakve šanse da već u utorak ujutro ne bismo humanitarni račun napunili s nekoliko milijuna eura za obnovu. Nema šanse da ne bismo radili popise ljudi koji bi bili spremni volontirati na obnovi. Bilo bi sirotinje koja će se odreći svojih autiju da bi netko mogao prevoziti šutu, a javili bi se i nogometaši iz Madrida, Barcelona, Milana, Torina, Zagreba i Splita koji bi uskočili. I financijski, ali i ljudski. Uplaćivalo bi se po 10 kuna, ali i po desetke tisuća i svi su ti doprinosi jednako vrijedni. Djeca bi skupljala pare u razredima, ma i kućni ljubimci organizirali bi prodaju svojih igračaka da se obnovi neki od tornjeva. Fejs bi danima i tjednima gorio od entuzijazma, kvartovi i gradići bi svoje lokalne fešte podredili skupljanju novca za obnovu, ma nema tog kamena koji se ne bi preokrenuo da se obnovi baš svaki kamen na toj građevini. Nema šanse da i u toj situaciji ne bismo pokazali najbolje od sebe. U takvim situacijama doista sjajimo. Kao i što će Grad svjetlosti opet zasjati! Jer naš duh, ljudski duh, duh ljudskosti, može sve nadvladati!

Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!