Svi mi u sebi nosimo i veliku sreću i veliku, nepreglednu bol

Upoznala sam je zimus, na promociji njezine knjige “Živi mi se”. Oduševila sam se njezinom pojavom i energijom: bila je kičasto lijepa u bijeloj haljini sa velikim zelenim cvjetovima, ali ona je upadljiva na taj način da iza njene lijepe vanjštine doslovno dominira njezina bogata nutrina. Tako lijepe žene izgledaju kao da im je sve jasno, da su uvijek snažne i jake, te da im ništa ne može skinuti krunu s glave. U međuvremenu smo se sprijateljile, iako još nisam pročitala njezine knjige jer su mi se vratili simptomi: mutan vid i dvoslike pa sam joj se ispričala i rekla da ću nastaviti kada budem bolje. Od tada sam čitala na Kindle-u jer na njemu mogu povećati slova kao za slabovidne – a ona je to razumjela. Upoznavala sam je u osobnim susretima i sve više uviđala da ona zaista živi to o čemu piše u svojim blogovima. Jučer sam uzela njezinu knjigu u ruke i nisam mogla stati do danas kada sam je naivno uzela sa sobom u kafić jer mi je ostalo još samo nekoliko stranica, a Pusika (čivavuška) je morala van.

Ja se često smijem - pa ljudi vjerojatno misle da sam oličenje snage i optimizma.

Danas sam, čitajući posljednja poglavlja knjige, brisala suze koje su mi se izdajnički kotrljale niz lice i pritom rukom sakrivala lice koje je silom poprimalo grimasu boli. Stavila sam sunčane naočale nadajući se da poslovni ljudi na pauzi za kavu imaju zanimljivije teme pa ne primjećuju kako ridam.

Nije kriva priča. Knjiga je uvijek takva kakav si ti koji je čitaš. Čuli ste za onu: Ljepota je u oku promatrača? I tako je sa svime.
Na samom kraju knjige, pripovjedač Život obratio se baš meni i malo me utješio:

...Tada bi shvatila i na svoje oči uvidjela da UVIJEK činim dobre stvari, da ih činim na DOBAR način, čak i onda kada misli da je varam. Ako me tražite jednu stvar, a dobijete neku drugu, IMAJTE POVJERENJA U MENE. Možete biti sigurni da ću vam u pravom trenutku dati ono što trebate. Ono što želite, nije uvijek ono što vam treba, budite sigurni u to. Odgovorit ću na vaše molitve, ali ne i na vaše sumnje. Dat ću vam sve ono za čime žudite. Danas bodljiku, sutra cvijet.

- Ingrid Divković, “Živi mi se”

Nazvala sam Ingrid da joj osobno kažem dojmove i rekla joj da je ova divna priča u meni dotakla sva ona mjesta koja sam zaboravila da imam zbog čega sam i umislila da više ni ne postoje. Izgovarajući to, počela sam toliko plakati da riječi koje sam izgovarala više nisu bile razumljive. Ispričavala sam joj se, a ona je svu moju povredu i rastresenost obrisala mekim suosjećanjem osobe koja je istodobno snažna i krhka i koja me dobro razumije. A ja sam se smijala svojim suzama i opet plakala zbog toga što sam opet nešto naučila o sebi i to mi je iz nekog razloga, u tom trenutku, bilo jako tužno.

Razgovarale smo o toj priči koja “joj se dogodila” i kaže da ništa nije napravila osim da ju je zapisala i poslije se čudila odakle joj to, a ja sam joj rekla da je razumijem i da sam se i ja tako osjećala kada sam čitala svoj posljednji roman i čudila se odakle sam to “izvadila”?! Pričale smo o tome da se poneke priče samo “dogode” i da nemamo puno zasluga osim toga da smo ih zapisale, ili bolje rečeno - downloadale.

Pričala mi je da i ona ponekad plače i da niti jedna od nas nikada nije rekla da je lifecoach ili motivator te da je uvijek dobro. Složile smo se da je najteže “lifecoachati” samu sebe. Možda su naše priče nekome podsjetnik ili buđenje, ali ništa više... I da, da uvijek pišemo o tome što proživljavamo, a sada obje proživljavamo metamorfozu – kako je lijepo rekla, iz gusjenica u leptire...

Nedavno sam osjetila da dolazi vrijeme kada trebam prestati gutati knjige i slušati razne učitelje koji ionako samo hrane moj gladan um koji bi sve samo da odgodi primjenu stečenog znanja. Jer znati bez da sam to primijenila i iskusila jednako je neznanju.

Pravi učitelji su samo svjetionici na pučini mog života, udaljeni ali jasno prisutni da me usmjere da se ne razbijem o stijenje ispod površine, da me podsjete da sam ja kapetan svog broda i da na ovu plovidbu moram sama. Svjetionici ne biraju brodove kojima će kazivati put dajući im upozorenja, isto kao što niti drvo jabuke ne bira kome će roditi plod, te hoće li ga ubrati netko tko ga zaslužuje ili ne. Ono samo daje i tu je za sve, baš kao i svjetionici, i za gusare kao i za turističke brodove-hotele pune ljudi koji su si
priuštili ta putovanja jer misle da su ih zbog nečega zaslužili.

Htjela sam vam reći da nisam uvijek sretna i optimistična, i da je moja sreća obrnuto proporcionalna mojoj tuzi, a moje svjetlo mojoj tami. Da, često se smijem, ali isto tako strastveno znam i tugovati. Jednom sam u hipnoterapiji morala zamišljati lift kojim se spuštam deset katova u dubinu moje podsvijesti. Terapeut me zaustavio na dva kata i zamolio me da ih opišem: bili su dijametralno suprotni; jedan je bio poput Aladinove špilje sa svim obiljem i ludostima koje sam mogla zamisliti, a drugi je bio pusta obala poput oniksa crnog mora tuge. Na kraju terapije oduševljeno sam shvatila: oba kata su tako svojstveni dijelovi mene i bila sam OK s tom spoznajom.

Život nije pravocrtna linija prema gore već niz uspona i padova. I kako je jedan moj učitelj jednom rekao: Nisi veliki čovjek po tome što nikada ne padaš već po tome iz kolike si se rupetine uspio izvući. Tako je, zar ne? Danas me Ingridina prelijepa priča podsjetila na crno more moje tuge i malo sam plakala. A poslije kad sam došla u frizerski salon, frizerka mi je rekla: Anđo, ti si uvijek nasmijana!

Eto, što vam je život...