Kako to mislite vaše dijete “ne može” bez tableta?
Nije nogomet sport.
Oprostite, zaboravila sam napisat dobar dan za početak, svi sve zaborave kad se priča o nogometu.
Dobar dan, sunčani pozdrav iz Beograda.
Nije nogomet sport.
Ne u Hrvatskoj.
Nogomet je kod nas puno više.
Nogomet je lijek.
Odjednom više ne bolujemo od preskupog benzina nego kupujemo male zastavice kojima ćemo ukrasit aute.
Ne bolujemo više ni od previsokog PDV-a jer je četvrtfinale puno veća dodana vrijednost.
Tristo tisuća nezaposlenih na vagi odjednom ima puno manje kila od jedanaest vatrenih.
Leči sidu taj nogomet, Bog mu dao sreće i zdravlja!
I baš zato što je i lijek, nogomet je malo i bolest.
Hrvatska verzija Alzheimera.
Nadam se da ćemo pobijedit, fakat se nadam jer su moji prijatelji iz Rijeke jako sretni kad pobjeđujemo.
Ali nadam se i da ćemo ispast prvom prilikom.
Nemojte me odmah gađat loptom, imam logično objašnjenje.
Pogle kaj se događa kad pobijedimo.
Čim smo ušli u osminu finala, odstranili su nam penzije.
Zna ekipa u skupim odijelima kad je najbolje gurnut narodu prst u šule - kad je svježe orošen od pobjede nad Argentinom.
Tko zna što su nam pripremili sad kad smo u četvrtfinalu.
Tjedan je još mlad.
Tko zna što će nam javit u petak. Nešto hoće sigurno.
Mogu oni i danas, ali u petak je petak, a mi volimo petak.
Tad lakše podnosimo stvari jer je “gle, nema više penzija” petkom manje važno od “gle, sutra je subota!”
I “sutra je tekma.”
Zamisli da uđemo u polufinale.
Možda bi nam poskrivečki ukinuli zdravstveno.
Zamisli da pobijedimo.
Zamisli.
Možda nekom poklone Slavoniju, taman dok mi gledamo kako Kolinda grli jadne nogometaše po svlačionicama.
Ko ona jedna tetka koja te uvijek najmasnije poljubi na obiteljskim okupljanjima, a ti joj moraš dozvolit jer je pristojno.
Modrić ima najviše sreće, on se danas tog vjerojatno ni ne sjeća.
Hrvatska je prošli tjedan navršila 25 godina. Sretan rođendan!
Puno ljudi govori “naša Majka Domovina.”
Mislim da smo fulali ceo fudbal s tim.
Pobrkali tko je kome mama.
I da nam zato sad kradu penzije.
Hrvatska nije majka.
Obrnuto je.
Mi smo majka.
Hrvatska je naše dijete.
Naše 25-godišnje, neodgojeno, pomahnitalo dijete koje se ponaša točno kako želi jer mu mi to damo.
Kad kažem Hrvatska, mislim političari, jasno - oni su naša ne pretjerano uspješna, pretjerano neodgojena djeca.
Jesu, pogle ih.
Samo jedu, piju i spavaju a mi ih uzdržavamo.
Kad u supermarketu vidite neodgojeno, pomahnitalo dijete koje urla i baca se po podu, koga krivite?
Dijete jer je neotesano i divlje, ili mamu koja ga ignorira?
Na prvu možda i okrenete očima na dijete, ali vrlo brzo vjerojatno zaključite da je kriva mama.
Ona ga nije odgojila.
Ona je kriva.
Vjerojatno jer mu je popuštala u svemu.
Takvo dijete je i Hrvatska, jer smo mi loša majka koja popušta.
Umjesto da odgajamo to balavo dijete, mi blejimo u mobitel i stalno govorimo “ma dobro…”
Uvijek je nešto drugo u fokusu.
Sad je tekma.
Pa je ljeto.
Pa je Božić.
Uvijek na programu ima nešto u što ćeš blejat dok NE odgajaš dijete.
Uglavnom, u Beogradu sam - u sunčanom Beogradu.
Sjedim u kafiću.
Srčem kafu.
Stol do mene je prazan. Paše mi to.
Jučer nije bio prazan.
Jučer su za njim sjedile dvije mlade žene.
Zauzele su četiri mjesta na stolicama.
Jedna za jednu, druga za drugu, treća je bila rezervirana za njihove torbe i vrećice od netom obavljenog shoppinga.
U četvrtoj se vrpoljila curica od 5-6 godina.
Žene su bezbrižno ćaskale i pile kavu, onda bi na kratko zašutile jer bi nešto provjeravale na instagramu pa opet počele ćaskat, a curica je igrala neku igricu na tabletu. Klasična kava 21. stoljeća.
Znala sam svaki bod koji je skupila u igrici jer je zvuk bio maksimalno pojačan.
Mi smo kao klinci morali isključit zvuk na Gameboyu ako smo ga igrali negdje gdje zvukovi mogu ić na živce drugima ali dobro, ovi nisu bili pretjerano strašni.
Igrica se sastojala od skupljanja jagodica na nekoj zelenoj livadi, a zvukovi koji su izlazili iz njenog tableta su podsjećali na šarene kristalne bombone.
Jedno sasvim idilično Beogradsko popodne.
A onda je idilu prerezala tišina. Ne ona tišina na koju sam već navikla kad bi njih dvije napravile pauzu za instagram.
Ovo je bila olovna tišina, bez zvukova šarenih kristalnih bombona.
Maloj je crko tablet.
Postoji nekoliko vrsta tišina od kojih se naježiš do kralježaka.
Tišina prije prekida.
Tišina prije nego što dobiješ otkaz.
Tišina prije “Jel može Pepsi?” I nakon.
I tišina koja je nastala kad je ovoj maloj curici u Beogradu crko tablet.
Trenutak u kojem je nestao zvuk skupljanja jagodica je trenutak u kojem je njena inače tamnoputa mama postala blijeda kao krpa.
Iako realno krpe su danas i ljubičaste i zelene i žute, taj izraz bi možda bilo pametno poslat u penziju.
Postala je nervozna. Izraz lica pun munja i poplava.
Mala je počela bijesnit.
Tri minute bez tableta i raspad sistema.
MAMAAAAAAA!
Mamaaaaa ne radi mi tableeeet!
Mamaaaaaa ja bi da mi radi tableeeet!
MAMAAAAAAA!
I umjesto da joj mama kaže “ćuti bre, mama pije kafu”, jadna keva panično počinje pakirat stvari.
“Račun, da platimo.”
Mora ić. Ispričava se očima iz kojih vire nelagoda i strah.
Tu su tek pola sata ali “izvini, mala ne može da bude na miru bez tableta.”
Tablet je full sjebana riječ jer sad žvuči kao da je dijete na tabletama a ne da samo voli svoj tablet.
Dižu se.
Skupljaju stvari.
Odlaze.
“Ćao!” - s onim najmekšim srpskim “ć” zbog kojeg ciao zvuči slatko ko kakao.
To je mala pila, btw.
Kakao sa šlagom. I gusti sok je dobila. I sladoled, koji je lizala kad su sjedale za stol do mojeg.
Mala je u pola sata dobila goodiesa koje sam ja u djetinjstvu možda uspjela nažicat u jednom tjednu, ako i to.
Vjerojatno ni bez tih stvari nije mogla.
Mama ja bi sladoled. Ok.
Mama ja bi kakao. Ok. (Gle i kakao je sjebana riječ kad ju čitaš).
Sa šlagom. Ok.
Iiiiii gusti sok. Ok.
Dobila, pojela, popila.
I onda grand finale za kraj.
Nagrada popustljivoj mami.
“Mala ne može bez tableta.”
Pa moramo otić.
Ne znam kad me zadnji put nešto toliko iziritiralo ispod pazuha kao ova izjava.
Moram naprasno prekinut kavu jer moje dijete NE MOŽE sjedit na miru BEZ TABLETA.
Bish wut?
Kako to mislite, vaše dijete NE MOŽE bez tableta?
Ne razumem.
Ne razumijem.
Ich verstehe nicht.
Mala ne može bez tableta.
Šta to znači?
“Ne može, onda plače i gnjavi i dere se i dosadno joj je…”
Sve češće na kavi sjedim pored ovakvih roditelja koji kupuju dječju tišinu sladoledima, mobitelima i tabletima.
I koji bježe s kave da djetetu ne bi slučajno bilo dosadno.
Jer današnja djeca kojoj je dosadno nisu kao prijašnja djeca kojoj je bilo dosadno.
Mi smo kao klinci znali da ti je dosada ponekad u opisu posla.
Današnji klinci već na D od dosade dobivaju slom pičke.
Znam da ovo nije lijep izraz, ali bolji ne postoji jer to što ta djeca imaju JE slom pičke i ne mogu to ublažit.
Mogu reć slom dječje pičke, ali zbog takvih stvari te kod nas presele u drugu župu pa neću.
Nedavno sam vidjela jako čudnog dečka u Ljubljani.
Prijatelj i ja samo sjedili u polu-praznom restoranu, a mali je hodao između stolova. Proučavao stolice. U jednom trenutku se zavukao ispod stola i prošao s druge strane. Nakon toga je konobara zamolio papir i olovku, pa je crtao. Imao je oko 10 godina i nikako nisam mogla shvatiti zašto mi je čudan.
Skužila sam tek kad je krenuo crtat - čudan mi je jer hoda i gleda oko sebe. Zanima ga gdje je wc i kaj je ispod stola. I crta. Bilo mu je dosadno za stolom s odraslima i našao je zanimaciju koja nije mobitel ili tablet.
Zato mi je bio čudan, jer ne znam kad sam zadnji put to vidjela.
Takvi smo mi bili kao klinci kad nam je bilo dosadno za stolom.
Snašli bi se. Od dva flomića smo znali nacrtat cijeli svijet, od jedne pikule smo znali izmislit lunapark.
Ali to nije najvažnije što smo znali.
Znali smo da ti, kad si dijete, ponekad mora bit dosadno. I da je to tvoj osobni problem koji rješavaš SAM, a ne problem koji je dužna riješit tvoja mama.
Jebi ga.
Kad si dijete, ponekad moraš pristojno sjedit za stolom i bit neimpresioniran društvom u kojem se nalaziš i njihovim glupim temama.
Dosadno ti je, ali smisliš si neku mini zanimaciju koja ti okupira mozak - ja sam uvijek brojala koliko puta će mojoj teti ispast hrana s vilice jer maše njom kad priča.
Kad bi se brat, sestrična i ja htjeli ić igrat u sobu nakon obiteljskog ručka, morali smo pitat jel smijemo od stola, a to smo smjeli pitat tek nakon što su svi već pojeli.
I morali smo bit spremni na to da će odgovor koji put biti NE.
Mama je rekla da ne može, mama je šef, kraj priče.
Pristojno sjedi za stolom i slušaj mamu.
Čini mi se da je danas obrnuto - sve češće mama zapravo sluša dijete.
“Maloj je dosadno.”
Nek joj je dosadno, dosada je dio života.
“Ne može bez tableta.”
Ma nemoj.
Kakvo je to dijete koje “ne može” bez tableta?
To ne postoji.
Nema šanse.
Ne postoje takva djeca.
Ne sama od sebe, kao što ne postoje djeca rasisti.
“Moja mala ne može bez tableta.”
Nije nego se tebi NE DA.
Može mala bez tableta, gospođo, nego vi niste vaspitali dete.
Znam da će sad neki reć “ne možeš ti to shvatit Andrea, nemaš dijete…”
Mogu.
Ja sam bila dijete.
Nemoguće dijete.
Glasno, živčano dijete kojem je stalno bilo dosadno i koje je htjelo sve sladolede i sve sokove i sve proljeve i tvoje ime na zrnu riže lančiće.
Nisam ni ja mogla bez Gameboya pa ga svejedno nisam smjela igrat za stolom dok se jeo ručak.
Nisam mogla ni bez dva gusta soka jer je jedan premalo a tak je fino, pa ga svejedno nisam dobila.
I meni je bilo dosadno za stolom s odraslima, ali nikad, ikad nisam imala moć (ni ideju) da natjeram mamu da ode s kave iz straha da ću ja poživčanit jer “Andrea ne može bez…”
Andrea može bez svega što mama kaže jer je Andrea dijete, a mama je mama. Kraj priče.
To je nešto što me učila svaki dan, i mene i mog brata.
Da nas jako voli, ali da je prije svega ona naš šef.
Jednom nam je bacila sve igračke jer smo bili zločesti.
Jednom nas nije odvela na more iako smo već bili spakirani.
Odvela nas je dan poslije, ali taj jedan dan koji nismo išli je imalo težinu minimalno tjedan dana.
Znala je da ju “mrzimo” taj dan kad nas je ostavila doma u kazni, ali znala je i da ljudi ponekad moraju mrzit svog šefa.
I da je dugoročno važnije da dijete zna tko je šef.
Danas su djeca sve češće šefovi svojim roditeljima.
Nedo Bog da je malom Marku slučajno dosadno na kavi jer se Marko u doticaju s dosadom pretvara u audio cijanid.
Danas se zapravo djeca više ni ne zovu Marko nego Noah i Radius.
Nedo Bog da maloj Kvinoji crkne tablet.
Pa da joj bude dosadno 7 minuta jer onda kreće vika i buka i potresi.
Znam jednog lika kojem je sin nedavno prijetio socijalnom službom. Ima deset godina.
Sin, ne tata, za tatu od 10 godina socijalna služba dođe sama.
Zamisli da smo mi svojim roditeljima prijetili socijalnom službom.
Prvi put bi me mama odvela u dom za nezbrinutu djecu i rekla mi da im predam sve svoje igračke, drugog puta ne bi bilo.
Roditelji se danas boje svoje djece.
Mama curice kojoj je crko tablet se boji svoje klinke, vidjela sam joj paniku u očima.
Jer ju je sama naučila da “ne može“ bez tableta.
To je brže i lakše.
I ljepše, jer te dijete kojem uvijek sve dopuštaš rijetko “mrzi.”
A zapravo učiš dijete da te voli samo dok mu daješ sve što želi.
Voli te do prvog nekupljenog sladoleda kad ima 5.
Do kraja baterije na tabletu kad ima 6.
Do prvog puta kad mu zabranš nešto što mu padne na pamet kad ima 15.
I učiš ga da misli samo i isključivo na sebe.
Kako i ne bi kad je odgojeno u svijetu u kojem je sve uvijek bilo kako ono kaže.
Takvo dijete će voljet samo sebe i svoju korist.
“Moje dijete ne može bez tableta.”
Slažem se, gospođo, vaša mala vjerojatno stvarno ne može bez tableta - za proljev, jer će se usrat od ove mješavine sladoleda i sokova koju ste joj kupiLA da ju podmitite da bi bila dobra.
Ali bez tableta, ovog kojem je crkla baterija - može.
Današnja djeca su drugačija od djece s kakvom sam ja išla u vrtić, ali po pitanju stvari bez kojih dijete ne može, sva djeca su ista.
I vaše dijete, i moje dijete, i dijete vaše susjede NE MOŽE bez jako malo stvari.
Hrane i vode.
Kvalitetnog sna.
Odjeće.
I možda najvažnija stvar bez koje dijete ne može, a koja se sve češće gubi na popisu onih ključnih - odgoj.
“Moje dijete NE MOŽE bez tableta” nije odgoj djeteta, to je odgoda odgoja.
Kao što ni “moji političari mi smiju uzet penziju dok ja gledam nogomet” nije odgoj države.
Pitanje je samo kome se da odgajat, a kome radije gleda u stranu.
Vaspitajte decu, vaspitajte ministre.
Mamin je posao da djetetu kaže “ja sam tebe rodila, ne ti mene.”
Naš je posao da ovim nakupinama loja u odijelima pokažemo tko im je mama.
Ali tek kad pobijedimo na Svjetskom, jasno, neće nama nitko govorit da su penzije važnije od nogometa.
Ako imamo sreće, možda nas pola pomre od infarkta na sljedećim penalima pa nam penzija ni ne treba.
Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu.
Fotografija: Karmen Poznić
