Dan smo proveli na plaži. Postoji nešto umirujuće u nemirnom moru. Udaranje valova o kamenje smiruje ti misli, više ne čuješ buku u glavi. Hodali smo do kraja šetnice pa preko oštrog kamenja do plaže na kojoj je vjetar šibao pitomije. Upijali smo sunce i smijali se, puno se smijali. U pauzama od smijeha razmišljala sam o tome kako u isto vrijeme imam osjećaj da se Boris i ja znamo tek nekoliko
dana i cijelu vječnost. Pitala sam se prolazi li to ikada.

Večer prije u krevet sam legla s mišlju da danas svi lako odustaju od svega. Znam da je internet pretrpan porukama koje vrište da ne pristaješ na mlake ljubavi, poslove od kojih ti se plače i ljude od kojih ti na kraju dana bude zlo. Taj se popis nastavlja u nedogled. Pitala sam se solim li i ja pamet ljudima sa svojim tekstovima i imaju li oni ikada taj new age prizvuk koji često nisam voljela. Ne zbog toga što sam bježala od istine, već zbog toga što ljudi koji su se koristili takvim rečenicama često nisu grabili ispod površine. Stvari treba raditi do kraja ili nikako.

Možda je tužno što netko nikada neće biti spreman napustiti partnera zbog kojeg se, zapravo, osjeća loše, ali mi tu najčešće ne možemo ništa.

Ujutro me dočekala poruka s citatom u kojem je stajalo da je život prekratak da bi bio s ljudima koji te ne vole glasno i od kojih ti ne izgara duša. S ovim bih se još i složila, ako pod izgaranje duše mislimo na ono golicanje u trbuh koje se aktivira kada se tvoja osoba nasmije. U nastavku je pisalo da te tvoja osoba treba činiti sretnom i zbunjenom u isto vrijeme te ti pokazati što je prava i komplicirana ljubav. Još hrpa sranja pa kraj koji kaže da uvijek trebaš juriti osobu koja te plaši.

Slažeš se s ovim, pitala me, a ja sam sve to čitala još jednom jer jutra znaju biti varljiva. Rekla sam joj da se ne slažem jer je strah najgori osjećaj koji čovjek može osjećati. Postoji i pozitivan strah koji ja nazivam tremom, no ovdje se nije radilo o tome. Ovdje se radilo o romantiziranju krivih stvari. Svi smo mi u nekom momentu života veličali stvari koje su bile jednostavno pogrešne. Ljubav od koje sve izgara, ne zato što nam je taj netko podrška, nego zato što nas taj netko drži na povodcu i ljubav daje na kapaljku. To gledamo u glupim filmovima i spotovima koji znače avanturu i ljubav toliko jaku da nas tjera na plakanje. Ono plakanje sastavljeno od suza koje bole jer se osjećaš nedovoljno dobrim. Ja mislim da je to sve jedno veliko sranje, napisala sam joj.

Ljubav ne boli, ljubav te ne tjera u strah i ljubav te ne izluđuje. Ljubav nije komplicirana. Nakon drugog čitanja tog glupog citata, pronašla sam toliko kontradikcija u tih par redova da mi je počelo biti smiješno. Sjetila sam se obitelji čije živote pratim na Instagramu i sigurna sam da bi se svaka od njih složila sam mnom, koja kažem da je ljubav mir i da ti ga tvoja osoba može donijeti samo jednim zagrljajem.

Ljubav su sve te lijepe stvari od kojih bježi svaki strah. Ljubav je kada znaš da postoje teški dani, no kada si siguran da ih zajedno možete prebroditi. Dok smo hodali uz more polako su me napuštale misli s kojima sam zaspala večer prije. Zašto ljudi lako odustaju od sebe? Zašto ljudi pristaju na veze koje ih straše? Zašto ljudi pristaju na ljude koji ih tjeraju da se osjećaju loše? Zašto ljudi pristaju na stagnaciju? Zašto se ljudi boje ići naprijed?

Ljudi se boje, to je odgovor na sve. Dok je more u valovima odnosilo sva pitanja i misli, shvatila sam da konačno znam što znači rečenica koju sam još kao klinka napisala u najdraži rokovnik. „Put većine je lak, naš je težak, mi želimo ići.“

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.