Ma đeeee siiii renovacijo, ku**eeeeetinoooo staaaaaraa

Unaprijed se ispričavam za ovo, ali za slučaj da naslov već nije napravio svoje - MA ĐE SI RUUUŽOOOO, KURVEEETINO STAAAARAAAA!

(Ako još niste čuli ovu pjesmu, pustite sve što radite i ČUJTE ju).

Eto sad možemo dalje u ovu prekrasnu srijedu.

Zanima me jedna stvar. Mislim, zanima me jako puno stvari, ali ova jedna me trenutno zanima najviše.

Ona radionica muževnosti o kojoj cijeli internet priča ovih dana… jel na to može doć bilo tko ili moraš donijet rodni list na kojem piše da su ti mama i tata brat i sestra? Pitam za frendicu, Ruža se zove.

Sjećam se jednog svog odlaska u shopping ne tako davno - išla sam kupit novu dasku za peglanje. Ona stara je već bila… stara. Čak je možda malo podsjećala i na kurvetinu staru koja je odavno dala svoje.

I kupim ja tu dasku, platim ju (svojim novcem, #boguhvala da nam još ne pokušavaju ukinut ŽENSKI osobni račun u banci iako mi se čini da bi i za to uskoro mogla krenut neka radionica) i krenem prema autu. (Svojem, dok još #boguhvala smijem vozit).

Bilo je ljeto - nije da se inače sjećam ovakvih detalja kad je u pitanju kupovina daske za peglanje i sličnih stvari, ali znam da je bilo ljeto zbog gospodina kojeg sam susrela putem.

Imao je kratke hlače i onu potkošulju koju ljudi popularno zovu “wifebeater-ica.” Volim takve potkošulje, lijepo mi je vidjet čovjeka u tome, a i ovom čovjeku je bilo lijepo vidjet mene.

Ne zbog odjeće koju sam imala - zbog daske.

Kad ideš u Indiju kao plavokosa žena, svi koji su bili ti odmah kažu da će te tretirat kao hodajuću magiju.

“Plave žene su tamo rijetkost, pripremi se na poglede” - i stvarno, točno je tako.

Neki te gledaju čeznutljivo.

Neki proždrljivo.

Neki samo s velikim odobravanjem.

E tako je mene gledao taj striček.

Ne čeznutljivo ni proždrljivo - iz njega je vrištalo odobravanje.

Skoro sam mogla čut “tako je” kad sam prolazila pored njega.

Tako je.

Bravo mala.

To je žena.

Tako je.

Srećom, takvi nerijetko zubarofobni čovječuljci polako blijede iz društva - znam da se ne čini tako jer su sve glasniji, ali mislim da su glasniji jer ih je sve manje.

Ali ovih dana bi mi baš dobro došao jedan takav.

Ja doma peglam, on ide okolo i obavlja MUŠKE stvari.

Ovih dana ih obavljam ja.

“Muške” stvari.

Za dva tjedna krećem s uređenjem stana.

Kupona, wc, parketi. Lijepo će bit kad bude gotovo, a do tad će bit najgore.

Svatko tko je uređivao stan zna točno o čemu pričam.

Ipak, postoji i jedna lijepa strana priče - imam predivne majstore. Predivne. Čisti su, ne piju na poslu, dolaze na vrijeme, počiste za sobom. Već su mi radili kuhinju prošle godine i doslovno im se veselim koliko su divni. (Ne možeš dobit kontakt prije 15.9., MOJI SU SAD.)

Jedva ih čekam, toliko su najbolji na svijetu.

A zapravo su samo potpuno normalni.

Svjesna sam koliki je to jackpot i presretna sam jer su ovo prvi majstori IKAD zbog kojih nisam dobila žgaravicu.

Do njih je sve bilo drugačije. Ovo je odlično vrijeme da vas upoznam s jednim mojim radijatorom.

“Tko ti je to radio?” - pita me svatko tko ikad doživi nemili susret s ovim pijanim cijevima i ja svaki put moram objasnit da jednostavno nemam sreće s majstorima. Ili samo kažem Malden Grdović.

Nego, da se vratim na onog stričeka koji bi mi dobro došao ovih dana. Ovih dana sam između ostalog išla kupit pločice.

Za kupaonu i wc imam, trebaju mi još samo vanjske, za balkon, protukliznost minimalno R10 - pročitala sam da je to dobra protukliznost za vanjske površine, a balkon nije mjesto na kojem se želim pokliznut.

“Ove koje vam se sviđaju su R9, možete i njih, uzmite njih” - kaže muško u salonu.

Ja kažem da neću, čitala sam da je R10-R13 neki standard, imam R9 u kuhinji i ne vjerujem im za van.

Ne zna on to.

“Bojim se, ne želim se sklizat na balkonu kad padne kiša” - opravdavam svoj “ne da mi se padat s balkona stav” i vidim da mu se ne dam.

Zašto bi mu se i dala? Samo sam mu došla na posao, kupit ono što prodaje.

“Pa dobro” - sreže me on jer mu se ne dam, “nećete izlazit van kad je mokro.”

Nećete. Izlazit. Van. Kad. Je. Mokro.

Kriste maleni ušećereni, kako neki ljudi i dalje postoje?

Kasnije sam u drugom salonu u kojem sam i kupila pločice od sposobnijeg čovjeka saznala da je i R9 ok ako ima dovoljnu razinu hrapavosti, sve to može varirat, ove u prvom salonu definitivno nisu bile dovoljno hrapave, ali to ni nije poanta.

Poanta je da se ja čovjeku u prvom salonu nisam dala, pa mi je rekao da ne izlazim van kad je mokro i problem “riješen.”

“Doktore, boli me kad se dotaknem ovdje.”

“Pa nemojte se dirat tu.”

Thanks, Doc!

Zato bi malo htjela posudit onog stričeka koji voli vidjet ženu s daskom za peglanje, on bi mi samo donio pločice i sve bi bilo lakše.

(On bi doduše vjerojatno donio neke ekstra glatke da ima opciju reć da sam se poskliznula ako ikad bude potrebe).

Ovo naravno nije moja prva priča s pločicama.

Prva je bila kad sam imala 10 godina. Škola je bila popodne, mama je bila na poslu, a oko 10 ujutro joj je zazvonio telefon.

“Mama, došli su ovi stričeki s pločicama!” - javila sam joj “sretnu” vijest.

Trebali su doć u 12.

Za vrijeme njene pauze, plan je bio da dođe doma i s njima dogovori unošenje u stan.

To nije bilo uključeno, trebalo je platit ekstra, a novci su bili kod nje.

Mama ih je tražila na telefon da vidi što se dogodilo s terminom dostave i zašto su došli 2 sata ranije.

“Već su otišli” - kažem ja.

Brat je u to vrijeme stajao ispred zgrade i umjesto zadaće iz matematike za drugi osnovne radio nadzor pločica.

“Ostavili su ih ispred zgrade i otišli.”

Tad sam prvi put čula mamin očaj u glasu zbog radova, dostavljača i majstora.

Prvi, ali nikako ne i zadnji.

Par tjedana i tisuću “nikad više” kasnije, pločice su bile postavljene, a mamin glas je polako gubio sloj zabrinutosti.

Onda je Zemlja napravila jedan krug (ili liniju, ovisi kojem kampu pripadate) oko svoje osi i zabrinutost se vratila, još jača i ružnija.

Pločice su se digle.

Jasno.

Mislim da je mojoj mami trebalo deset godina da više nema nervozne tikove kad čuje riječ “keramičar.”

Popravio ih je, ali ne prije nego što je pokušao svalit krivnju na mene i brata i uzet ekstra novce jer su se pločice digle zbog nas.

(Normalno da nisu).

Kad je došla nova kada, ekipa koja je krečila stan je u njoj namakala kistove, mrežice i ostale stvari koje ne idu u novu kadu.

Mi smo se u nju prvih mjesec dana bojali uć da ju ne oštetimo, onako kako ulaziš u nove tenisice prije nego što odlučiš da sad više nisu nove i počneš ih obuvat zavezane i gazit im petu; oni su u njoj namakali sve što su imali za namočit.

“Još si ti i dobro prošla, nama su u stanu…” - znam da vas ima i znam da je ovo moje šetnja livadom u odnosu na druge priče s majstorima i radovima.

Ali opet, svakom su njegove stresne priče najstresnije.

Ovo su moje. Ima ih još malo.

Bojler u novoj kupaoni je loš i neispravan. Servisiramo ga 3 ili 4 puta godišnje.

“To je puno, pa zamijenite ga!”

Ne možemo, taj bojler više nije legalno kupit zbog novih propisa i trebalo bi sanirat dimnjak.

“Pa sanirajte dimnjak.”

Ne možemo… se dogovorit u zgradi, susjede koji imaju ispravan bojler boli briga za nas koji nemamo.

Strah od ulaska u kadu jer je nova je zamijenio strah od ulaska u kadu jer se možda ugušim od emisije ugljičnog monoksida.

(Pravo je čudo da sam se uopće prala kao dijete).

Četiri puta godišnje dolazi serviser. Čisti, popravlja, naplaćuje.

Jednom taj naš redovni ne može, a hića je, Božić je preksutra.

Dolazi drugi, našli smo ga na internetu.

Jozo - sjećam se da je Jozo, jer zapamtiš ime čovjeka koji ti je skoro zapalio stan.

Zaboravio je prikopčat nešto i bojler se zapalio. Srećom, mama je taman ušla u stan kad se tek počelo dimit pa je reagirala.

Došao nam ga je popravit dan nakon što ga je već “popravio”; bio je Badnjak.

Nije imao izbora, nije smio reć “ajmo pričekat do iza Nove godine” - inače majstori vole imat taj “nigdje ne gori stav” kad ih pitaš kad misle doć, ali ovaj put je gorilo.

Ovaj put nije mogao reć “doći ću nekad između 8 i 12” - došao je odmah.

E a kad smo između 8 i 12, vrijeme je za moju najdražu najgoru priču o majstoru čiji IQ je bio baš tu negdje.

Reći ću da se zvao Asim, iako nije, ali zvao se slično, plus, nakon što je asimetrično postavio sve što se dalo (i sve što se nije trebalo), mislim da mu to ime odgovara.

Bilo je ljeto 2008., uređivali smo stan u kojem je živio moj tata, a onda nakon 2007. više nije.

Trebalo je uredit SVE jer je sve bilo staro, kao Ruža, ne smiješ zaboravit pjesmu s početka.

Kad trebaš uredit SVE, puno ti znači svaka ušteda, a najviše ti znači kad naiđeš na lika koji ti kaže: “Ma ja vam sve to napravim za 5000 kuna, vi samo kupite materijal!”

Danas znam da je ponuda za pločice u kuhinji, kupaoni i wc-u, laminat, lakiranje parketa i farbanje cijelog stana PLUS farbanje i lakiranje vrata ĐAVOLJA PONUDA koja može značit samo najgore, ali mojoj mami je tad to pasalo i svi smo bili sretni što smo pronašli Asima.

Možda zvuči lakovjerno, ali bio je po preporuci pa smo mislili “koliko loše može bit?”

“Jako je povoljno” - rečenica na koju tikove dobivaju svi koji su jednom ulovili “priliku” i imali “jako povoljne” radove.

Pločice se nisu dignule ovog puta. Ne zato što ih je Asim dobro postavio, nego zato što ih je postavio onako kako si ja iscrtam tuš na onom drugom oku na kojem si ga ne znam iscrtat (svaka žena ima jedno takvo oko i ono drugo na kojem je tuš uvijek super).

Nisu se digle jer ih je već postavio PODIGNUTE.

Ne svaku, ali svaku sedmu, zbog čega hodnik u tom stanu dan danas izgleda kao rubikova kocka kojoj se više nije dalo.

Fuge su kao komadi domaće štrudle - neke deblje, neke tanje, neke imaju krajac.

Isto se nastavlja u kuhinji, u kojoj najviše pažnje ipak odvlače “svježe lakirana vrata.”

Asim, naime, nije znao - a kako i bi kad je naš dragi povoljni “majstor” bio jedna mala enciklopedija neznanja - da se vrata ne farbaju bojom za zidove nego lak bojom i ostalim čarolijama.

Vrata su zato mjestimično bijela, mjestimično ljepljiva, mjestimično (po sredini) obasjana reljefom koji je nastao brisanjem kista.

Takvi su i zidovi, naravno. Puni “ovdje sam obrisao kist” poteza koji ne postoje u normalnom svijetu soboslikarskih radova.

Imali smo i jedna vrata s nadsvjetlom - ono stakleno iznad vrata koje dopušta suncu da pokuca u hodnik ako u hodniku nema prozora.

“Imali smo” - piše, jer je Asim to pofarbao u bijelo. S uključenim “ovdje je prestao kist, a počeo potres mozga” potpisom.

Preko praga i već smo u dnevnoj sobi, ovoj iz koje svjetlost više ne izlazi u hodnik.

Tamo je novi laminat.

Ispod laminata inače ide neka deka i još neke stvari - ne znam točno što, možda nivelir masa, možda pričam gluposti - pa na to onda laminat.

“Less is more” - kaže mudri Asim i stavi laminat direktno na podove iz Jugoslavije, koje je prije toga malo posuo nekim pijeskom ili nečim romantičnim, zbog čega je svaki naš korak po novom laminatu rezultirao prašinom koja je puhala od ispod.

“Ma dobro je to, smirit će se, slegnut će se”, uvjeravao nas je Asim.

Spavaća soba je spašena od laminata - tamo je, za razliku od onog u dnevnoj sobi, bio parket koji se dao spasiti jednim brušenjem i lakiranjem.

“Spasiti”, jasno, osim ako je vršitelj glagola “spasim” gospodin Asim.

Naš gospodin “jako povoljno” je prvo pobrusio parkete, a onda je dvokomponentnim lakom dovršavao priču.

Sve je prošlo bez problema, osim što je Asim zaboravio u dvokomponentni lak ubaciti drugu komponentu - onu za sušenje.

Kad je parket bio “suh”, tj. kad je trebao biti da Asim nije suh u području razmišljanja, naš dragi majstor je ponosno prošetao svojim remek djelom i ostavio otisak cipele u njemu.

Za drugi sloj je dodao obje komponente, pa je parket bio “samo” malo ljepljiv, što se s vremenom isto (skoro) posušilo, ali ne prije nego što se parket lijepo zaprljao i sad izgleda kao… tako je, Ruža, kurvetina stara.

Jel skurio novu wc školjku čikom?

A ne, ti si.

Jel nam ukrao bušilicu?

Jasno da je.

Ukrao ju je par dana nakon završetka radova, kad nam je došao popravit ulazna vrata.

I ona su bila nova, montirao ih Asim, naravno, ali postojao je mali problem.

Kvaka nije radila. Nije se pomicala kad bi ju pokušali stisnut pa smo vrata morali otvarat ključem da bi izašli iz stana.

“Pa nemojte izlazit iz stana” - rekao onaj s pločicama i problem riješen.

Savjestan majstor kakav je, Asim je došao popravit kvaku, ali nije uspio.

Šta god bi napravio, jednostavno se ne bi pomicala.

Nakon pola sata truda, duboko je udahnuo i, samo par metara dalje od još uvijek ljepljivog parketa, naše druženje priveo kraju uz dijagnozu:

“To je izgleda samo UKRASNA kvaka koja se ne miče. Nema drugog objašnjenja.”

Objašnjenje je došlo par dana kasnije kad smo pozvali čovjeka koji je malo stručniji - kvaka je normalna, Asim je debil.

Stisnuli smo kvaku, izašli iz stana i rekli: “Radovi? Nikad više.”

Ali radovi te uvijek čekaju negdje iza ugla, kao i gospođa Ruža.

I šta ćeš, čak i kad se ježiš od pomisli na njih, svako toliko moraš prigrlit promjene i reć:

“Ma đe si Ružo, kurvetino staaaaaaraaaaaa!”

Znam da su moje priče o radovima vjerojatno kamilica prema onima koje vi imate, pa ih slobodno podijelite sa mnom. Ima terapeutski učinak, provjereno.

I isprike svima koje sam zarazila s pjesmom o gospođi Ruži.

Srdačan pozdrav i nemojte izlazit na balkon kad je mokro, šta vam je.

Fotografija: Karmen Poznić

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu.