Žao mi je generacije koja živi iza ekrana umjesto na ulici, koja umjesto lektire čita Facebook statuse, umjesto da razbijaju koljena, razbijaju stakla na mobitelu, umjesto filmova gledaju vlogove, a umjesto da obožavaju Harrya Pottera, družbu Pere Kvržice, Adriana Molea ili Koka, obožavaju isprazne YouTubere koji su nerijetko toliko siromašni da osim novca nemaju baš ništa.

Žao mi je današnjih klinaca kojima je faca onaj s najboljim mobitelom, najnovijim modelom tenisica, plejkom 83 i generalno bilo čime što novac može kupiti. Kad sam ja bila klinka faca si bio ako si se mogao k’o od šale uspentrati do vrha stabla, najbrže napraviti krug biciklom preko garaže, s druge strane igrališta loptom pogoditi koš, na gumi-gumiju ili laštiku (nazovi ga kako hoćeš) bez da fulaš doći do struka u „brojevima do sto“ ili ako si imao hrabrosti susjedu ukrasti šaku višanja sa stabla, e tad si bio posebna faca. Uz ove, bilo je još par pomno probranih kategorija kojima si mogao zaraditi divljenje, i nema tog gadgeta, tehnologije, markice ili love koja ti je taj respekt mogla kupiti.

Ja kao najstrašniju stvar iz svog djetinjstva pamtim scenu kad me izvjesni Dario iz prvog ulaza svom snagom, iz čista mira i s jasnom namjerom da me povrijedi, pogodio nogometnom loptom u glavu. Dario je imao ime i adresu, pa je moj tata ekspresno pojurio istjerati pravdu i vrlo diplomatski odabrao odgojnu tehniku izvlačenja ušiju na vrh glave, tako da Dario i do dana današnjeg (a prošlo je brat bratu dvadeset godina od toga) zabije pogled u pod kad prolazi pokraj mene ulicom.

Gledano iz današnje perspektive u kojoj se klinci (i ne samo klinci) skrivaju u mraku sobe, iza anonimnosti interneta i štita ekrana, i od tuda toliko lako i često mrze, Dario zvuči kao lik koji pripada među jednoroge, roze oblake i šećernu vunu.

Klikni na bilo koji članak, nasumično, pa pročitaj komentare. Nema tog horor filma ravnog toj stvarnosti. Klikni na profil ili YouTube kanal nekog klinca ili klinke od 15-ak godina ili manje, pa vidi iz prve ruke obrasce ponašanja preuzete i naučene od anonimnih heroja internet hejtanja.

Glupa si.

Ružna si.

Pogledaj se na što ličiš.

Lajk ‘ko misli da je treba tući.

Durex se izvinjava za ovaj proizvod.

Ovo nije moja bujna mašta, ovo su komentari ostavljeni pod videom jedne dvanaestogodišnjakinje. Dakle, curice od 12 godina koja je nakon cijele balade koja počinje njenom djetinjom zaluđenosti vlogerima i YouTuberima, nastavlja se preko roditeljskog propusta, a završava ovakvim cyberbullyingom, pokušala samoubojstvo.

Još jedna kap u moru takvih slučajeva o kojima čitamo, a gdje su tek oni o kojima ne čitamo, jer ne stignu do nas. Oni “uobičajeni”, “svakodnevni” zlostavljači, mrzitelji, mali diskriminatori od svojih desetak ili petnaestak godina koji uče po primjeru koji vide, a sve što vide su portali, fejsbuci i instagrami zatrpani mržnjom. Pa za svojom stihijskom mržnjom ostavljaju slomljene male živote i rane koje za razliku od onih na koljenima ne zacijele nikada.

Netko bi trebao objasniti tim klincima da zajebu sve to: internete, mržnju, komentare, zlobu. Netko bi ih trebao sačuvati od svih tih sranja poremećene današnjice. Dati im loptu da nabijaju u zid dok susjed ne poludi i ne probuši je škarama. Dati im knjige, filmove, umjetnost, lijepe stvari od kojih rastu krila i duše. Dati im razlog za smijeh kojim će odgovoriti na sve ove stvari kojima u djetinjstvu nije mjesto.

Svih onih koje je dopalo djetinjstvo u svijetu u kojem mali znaju mrziti k’o veliki, a odrasli umjesto da vrište, sa svoje strane ekrana jedu kokice i gledaju. Žao mi je i svijeta u kojem nema razbijenih koljena, ali ima razbijenih djetinjstava.

Svijeta kojeg pod hitno netko treba uhvatiti za ramena i dobro ga protresti, ne bi li mu se vrijednosti vratile na pravo mjesto.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.