Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Ne događaju se stvari baš svima onako kako su zaslužili

None Foto:

Svijet u kojem živimo prepun je nepravde kojoj svjedočimo kao promatrači ili je sami doživljavamo, a koja utječe na naše svakodnevne živote.

Sjetimo se samo nekih ekstremnih situacija kao što su holokaust, Domovinski rat, izbjegličke krize koja potresa Europu i elementarnih nepogoda ili kada je naš susjed dobio otkaz kao tehnološki višak nakon dvadeset godina rada u istoj firmi ili kada je kolegičin suprug postao invalid nakon što ga je na nogostupu kod semafora udarila pijana vozačica.

Pa ipak desetljeća istraživanja, svakodnevne rasprave u kafićima i okrutni komentari ispod pojedinih tekstova na društvenim mrežama pokazuju koliko je snažna naša potreba da vjerujemo kako je svijet pravedno mjesto i koliko ćemo to uvjerenje hraniti optuživanjem žrtava očite nepravde time da su same krive za ono što im se dogodilo.

Suočeni s nepobitnim dokazima da se nekome dogodilo nešto nepravedno i loše, vrlo često ćemo imati poriv da promijenimo stvari, ali ako u tu kombinaciju ubacimo i osjećaj stvarne ili umišljene bespomoćnosti da tu situaciju promijenimo nastojat ćemo se uvjeriti da svijet ipak nije toliko nepravedan kako se ponekada čini i da su žrtve nepravde same krive za situacije u kojima su se našle.

Pogled na nevinu osobu koja pati bez mogućnosti da tu patnju ublažimo ili prekinemo motivira nas da je u svome umu izobličimo u nekoga tko je dobio što je zaslužio, odnosno, da zaključimo kako se loša stvar dogodila lošoj osobi i da je zato sve u redu. Iskrivljavamo stvarnost jer nam treba sigurnost da se određene stvari događaju zbog određenih razloga na koje možemo utjecati. Treba nam osjećaj da nepravdu i nesreću možemo kontrolirati jer nam je strašna pomisao da bi se i nama nešto slično moglo dogoditi.

No, ako u svom umu žrtvu pretvorimo u krivca, ogolimo ga od vrijednosti koju ima kao ljudsko biće i zatvorimo tu priču s mišlju „Kako siješ, tako ćeš i žeti.“, možemo živjeti bezbrižno jer smo mi ipak dobri i vrijedni ljudi kojima se tako nešto nikada ne bi moglo dogoditi.

Očita opasnost koja vreba iz suočavanja s time da svijet nije pravedno mjesto je ta da bismo mogli doći do zaključka da nemamo gotovo nikakve kontrole nad događajima u svom životu, da je naša sudbina odavno iskrojena i da mi malo toga tu imamo za reći jer su mnogi događaji u našim životima posljedica tek puke slučajnosti.

Očiti primjeri su obitelji u kojima smo se rodili i koje nismo odabrali, nasumičan odabir učenika u pojedini razred koji nam je donio prve prijatelje ili prve neprijatelje u životu, upoznavanje osobe s kojom smo ostvarili romantičan odnos, spol našeg djeteta, potresi, prometne nesreće za koje nismo odgovorni ili određene bolesti.

Pa ipak svi imamo i iskustva toga da smo svojim naporom i trudom svladavali prepreke i ostvarivali ciljeve izravno utječući na svoje živote gdje smo igrali s kartama koje su nam dane i pobijedili.

Neke stvari uistinu jesu slučajnost i izvan su naše kontrole, ali možemo odabrati kako ćemo reagirati nakon što su se već dogodile dok na neke druge stvari možemo izravno utjecati i spriječiti ih.

Nerealno je vjerovati da imamo potpunu kontrolu nad svime što nam se događa kao i vjerovati u to da nemamo baš nikakvu kontrolu – osim u ekstremnim situacijama.

Zdrava doza uvjerenja da imamo kontrolu nad onim što nam se događa i nad svojim reakcijama nakon što nam se nešto dogodi je nužna kako ne bismo poludjeli i kako bi svijet u kojem živimo učinili malo sigurnijim i malo manje kaotičnim mjestom. No, nerealno
uvjerenje kako nad svime imamo kontrolu dovodi do racionaliziranja nepravde kako bismo mogli nastaviti vjerovati u pravedan svijet u kojemu se takva nepravda nama ne bi mogla dogoditi jer je ničim ne izazivamo, a uz to smo i dobre osobe.

Racionaliziranje nepravde nikada nije u redu, a glasnim i javnim naslađivanjem nad nepravdom koja se dogodila drugima, primjerice okrutnim komentarima ispod tekstova o silovanim i pretučenim ženama ne činimo baš ništa korisno, osim što podržavamo ideju da je neka žena silovana i/ili pretučena jer se odjenula na određen način, jer je provocirala i zato što je uopće bila na tome mjestu gdje se silovanje dogodilo.

Niti jedna žena ne želi biti silovana. Niti jedna žena ne traži silovanje. Niti jedna žena ne zaslužuje biti silovana i baš ništa ne opravdava neželjeni seksualni kontakt bilo koje vrste.

Ista logika se može primijeniti i na žrtve ostalih oblika nepravde. Niti jedna izbjeglica nije zaslužila da ljeti ili zimi pješači stotine ili tisuće kilometara kako bi spasila živu glavu. Nitko ne zaslužuje da ga udari manje ili više pijana vozačica dok stoji na semaforu ili prelazi cestu. Strašan je osjećaj stati se u tuđe cipele i makar zamisliti dio životnog puta u njima, ali je isto i jedini način da budemo osjetljiviji na nepravdu.

Nitko od nas nema tu moć u rukama da promijeni cijeli svijet, ali imamo mogućnost utjecaja na maleni dio svijeta oko sebe. Kada bi svatko od nas iskoristio samo 5% kapaciteta onoga što je u našim rukama, svijet bi sigurno bio malo bolje i tolerantnije mjesto.

Strašan je osjećaj zamisliti kako se osjeća žrtva neke nepravde, ali to nije i ne može biti strašnije od onoga što je doživjela žrtva. Da, svijet je ponekad uistinu u kurcu, a naše zatvaranje očiju pred time i pravedničko bjesnilo ga ne čine manje nego samo više sjebanim mjestom.

Sama nepravda izaziva snažne užasne osjećaje, a izostanak empatije, okrivljavanje, omalovažavanje i dehumaniziranje taj užas čine još užasnijim.

Nitko nema tu moć u rukama da promijeni cijeli svijet niti energije da poprati svaku nepravdu i proživljava sve užase ovoga svijeta, ali imamo mogućnost utjecaja na maleni dio svijeta oko sebe i užase koji se u njemu događaju.

Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu pa će onda i nas, ako nam se desi nepravda koju nismo mogli izbjeći, dočekati ruke razumijevanja i prihvaćanja umjesto okrutnosti i osude.

P.S. Voljela bih reći da se ispričavam na rječniku u tekstu, ali svijet ponekad uistinu je u kurcu, a naše zatvaranje očiju pred time i pravedničko bjesnilo ga ne čine manje, nego samo više sjebanim mjestom.

Literatura:
Cherry, K. (2018). The Just-World Phenomenon.

Lehrer, J. (2009). A Just World.

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:


Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.

Komentiraj, znaš da želiš!