U tim situacijama lako je zaplesti se u razmišljanje o vlastitim nedostacima. U nedogled propitkivati vlastite postupke. Što smo mogli drugačije? Što trebamo promijeniti na sebi?

Ta pitanja su jednostavna i prirodna, ali kad se pitamo što smo mogli učiniti da on (ona) ostane, zapravo postavljamo pogrešno pitanje.

Žudnja za nečim otkriva mnogo toga o nama, a jedinstvena bol nečijeg odsustva može nam otkriti najokrutnije istine o nama. Istina o slomljenom srcu toliko je bolna ne zato što nam toliko nedostaje ta osoba, već zbog toga što njezino odsustvo otkriva najokrutnije istine o nama.

Kada smo s nekim tko je jak u područjima u kojima smo mi slabi, opuštamo se u balansu. Pustimo ih da obave posao u području u kojem smo slabi bez da to primjećujemo. Dopuštamo da nas njihova nježnost omekša tamo gdje smo strogi prema sebi. Njihov optimizam je protuteža našem cinizmu, a njihova spontanost našoj rigidnosti.

Kada smo s nekim tko posjeduje tu ključnu osobinu koju mi nemamo, njihov odlazak čini nam se nepodnošljivim. Zbog njih smo prisiljeni suočiti se sa činjenicom kako nismo potpuni kada smo sami. Ali njihovo odsustvo pruža nam i nevjerojatnu priliku – priliku da sami popunimo prazninu koju su ostavili u nama.

Dobrota koji su nam pokazali je dobrota koju trebamo pokazati sami sebi. Snaga koju su upregnuli je snaga koju trebamo pronaći u sebi. Njihovo suosjećanje je suosjećanje prema sebi koje trebamo vježbati, a praznina koju su ostavili je praznina koju moramo naučiti popuniti i bez njih.

Radi se o sposobnosti da se odmaknemo od svoje tuge i pokušamo shvatiti od kuda dolazi, iz čega proizlazi i da naučimo kako u svoj svakodnevni život uklopiti ono što nam nedostaje. Koliko god da nam nedostaje neka osoba, koliko god da tugujemo što je više nema, nikada nam ona neće nedostajati toliko koliko će nam nedostajati osoba kakva smo bili dok je ona bila pored nas.

Nedostajat će nam osjećaj vrijednosti koji smo imali pored njih, to što smo pored njih zaboravljali na svoje nesigurnosti i ponovno će se otvoriti rane na koje su oni postavili privremeni flaster. Koliko god da boli njihovo odsustvo, dobra stvar je to što nam se otvara mogućnost da razumijemo što je to na nama na čemu je potrebno raditi.

Prva opcija čini se lakšim potezom, ali druga opcija je ta koja u konačnici vodi sretnijem i zadovoljnijem životu. Na kraju dana, jedina osoba koja će biti tu poslije svakoga prekida smo mi sami.

Izvor: Priebe, H. (2016). Instead Of Asking Yourself Why They Left, Ask Yourself Why You Were So Desperate For Them To Stay. Preuzeto 28.01.2017. s Thought Cataloga.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.